Mladi umjetnici najčešće se stavljaju u kategoriju onih koji dolaze, međutim, za Sanju Milardović, glumicu, scenaristicu, redateljicu i autoricu dramskih tekstova, a po potrebi, kad uzmanjka novca, i producenticu, sa sigurnošću se može tvrditi da je već došla i svojim profiliranim autorskim pristupom i brojnim priznanjima zauzela svoje mjesto na hrvatskoj kazališnoj i filmskoj sceni. To je pokazao i njezin najnoviji autorski projekt, tragikomična monodrama “Mala čuda”, praizvedena u Studiju Teatra Exit, kojom je potvrdila neosporni glumački talent, dramatičarsku pronicljivost i lucidnost te svoju sklonost prema istraživačkom teatru. U toj suvremenoj i dinamičnoj predstavi mlada autorica propituje na sočan, zabavan i tragikomičan način neke od važnijih tema i odnosa iz naše svakodnevice, poput odnosa s majkom, partnerom i poslodavcem, te nam poručuje da je život čudo. Sanja Milardović odaje dojam nesputane i slobodoumne osobe. Glumila je u brojnim kazalištima, od Teatra Itd i Teatra Rugantino do Tirene, Moruzgve i Male scene, a za ulogu Heidi u produkciji kazališta Merlin bila je nominirana za Nagradu hrvatskoga glumišta. Na filmskom platnu režijski je debitirala s kratkim filmom “Tek tako”, koji je, kao i njezin drugi kratki film “Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem”, prikazan na mnogim festivalima te dobio brojna priznanja. Dosad je kao glumica snimila dvadesetak kratkih filmova, a kao scenaristica-redateljica upravo razvija scenarij za svoj prvi dugometražni igrani film “Greta”, u kojem se bavi sudbinom prvakinje HNK.

Express: U predstavi ‘Mala čuda’ dotičete na tragikomičan način mnoge teme i motive iz svakodnevnog života, od odnosa s partnerom pa do odnosa prema majci, policiji i dosadnim telefonskim prodavačima svega i svačega. Kako je tekst nastao i što vas je najviše inspiriralo? 
To je bio reverzibilan put. Prije sedam godina napisala sam prvu verziju teksta, koju sam bacila. Zatim sam napisala još dvije verzije, ali i njih sam bacila. A onda sam prošle godine u procesu istraživanja počela stvarati likove preko improvizacija i zatim napisala novi tekst. Naravno, u njemu su bili mnogi dijelovi iz prijašnjih verzija. Dakle, tekst nije nastao na klasičan način. U njemu pratim spisateljicu Anu, koja se nosi s traumom na jedini način koji zna, a to je da piše i kreira. I tako nastaje njen roman u kojem je glavni lik Flora i apsurdan svijet u kojem ona živi. Ideja Flore je nastala kao nekakav Anin alter ego kroz koji ona može sve što u svom životu ne može. Međutim, kao i u životu, stvari se zakompliciraju te odnos Ane i Flore se postupno promijeni. I više ne znaš tko koga piše. Za taj tekst inspirirao me život, mnoge stvari kojima sam se puno bavila zadnjih sedam godina našle su svoje mjesto u ‘Malim čudima’.

Express: Predstavom poručujete da svim situacijama u životu trebamo prilaziti s humorom i u svemu tražiti čudo. Može li se to naučiti ili je to prirođen dar?
Sve je pitanje perspektive. Predstava ‘Mala čuda’ govori o tome da sve situacije možemo pogledati na dva načina, dakle, da je realnost vrlo upitna. Nisam fan one ‘budimo realni’, jer mislim da to ne postoji. Više sam mišljenja da nas vrlo tvrda ideja realnosti može ubiti, a s druge strane imamo šansu spoznati da je naša svakodnevica sazdana od čuda i da nam ideje koje svakodnevno primamo mogu spasiti život. Nitko nas nije pitao jesmo li se željeli roditi, kao što se pita junakinja predstave, ali kad smo se već rodili, onda moramo živjeti. Dakle, čudo je što smo živi. Ili katastrofa. Ti biraš koje je za tebe realno. Neda Arnerić je to dobro objasnila rečenicom: ‘Kad dođeš doma, skuhaš kafu i sjedneš u fotelju, svatko bira je li to usamljenost ili sloboda’. Znači, o vama i vašem kutu gledanja ovisi hoćete li to doživjeti pozitivno ili negativno. No jako malo ljudi ima prirodno ugrađen takav način razmišljanja. Ljudi koji rastu u dobrim okruženjima i imaju solidne postavke sigurno mogu lakše izgraditi takav stav prema životu, no većina nas to treba učiti i vježbati. Mislim da bi učenje o takvom pristupu životu i propitivanje ideje realnosti i jedne istine trebalo biti ugrađeno u školski sustav.  

Express: Zanimljiv je isječak o ispovijedi kod svećenika u kojem duhovito ironizirate taj odnos, pa i samu Crkvu...
Ja sam iz katoličke obitelji i točno znam o čemu pričam. Imam sve sakramente i odmalena sam prisilno u crkvi pa jednostavno sad imam dojam da imam pravo tako pisati o Crkvi. Ja sam taj odnos riješila sama sa sobom. Ne možeš biti dio toga, a istodobno pljuvati po tome. To je isto kao da si dio nekog ansambla pa pljuješ po njemu. To mi se ne čini fer. Za mene je moja duhovnost moja stvar. Preuzimam punu odgovornost za nju i ne želim da bude povezana s nekom institucijom jer ideja jednog i drugog zajedno je za mene oprečna.  

Express: Rođeni ste u Rijeci, zatim ste diplomirali glumu i lutkarstvo na osječkoj Umjetničkoj akademiji, potom ste radili u brojnim kazalištima, a onda je uslijedilo pisanje scenarija za filmove i tekstova za autorske projekte. Kako je sve počelo?
Otkad znam za sebe, privlačila me gluma, ali kako ne potječem iz umjetničke, nego radničke obitelji, nisam to baš odmah mogla točno verbalizirati. Oduvijek sam htjela nešto izvoditi, plesati i glumiti. Već sam tijekom srednje škole radila razne projekte u malom riječkom kazalištu Kalvarija. Tad još nisam pisala, to me uopće nije zanimalo. Nisam bila tip koji u školi piše dobre zadaćnice. Nakon srednje škole pokušala sam upisati Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu. Na prijamnom ispitu pojavila sam se sa saksofonom odjevena kao muškarac, eto ispada da sam oduvijek imala neke malo drugačije ideje. Uglavnom, nisam prošla... Zatim sam upisala glumu i lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. I onda je sve krenulo. Pisati sam počela s 22 godine, kad sam došla u Zagreb nakon Akademije, no s prvim radovima nisam bila zadovoljna - bacila sam u smeće prva tri scenarija. Teme su se dugo razvijale u meni prije nego što su izašle. Dakle, ta težnja je oduvijek bila u meni, a s godinama se samo granala i razvijala. A putem sam valjda i savladala neke osnove zanata.

Express: Kako je liberalna Rijeka utjecala na vas u formativnim godinama? 
Ta Rijeka, luda, liberalna i potpuno rokerska, na mene je jako djelovala. Bili smo totalno involvirani u underground kulturu Rijeke, radili smo zanimljive stvari, radili puno u amaterskim kazalištima, neki su pisali, neki glumili, neki fotkali, i bili smo dosta buntovni, tako se ja toga sjećam. Sve to je bilo kao neki novi val. Nisam poznavala drugi dio Hrvatske dok nisam iskoračila iz Rijeke. Tek kasnije sam shvatila što je meni Rijeka značila, i danas se s nostalgijom sjećam tih dana, iako imam dojam da se ta moja Rijeka jako promijenila. Ili ja imam krivo sjećanje, ne znam.

Express: Koji su autori ili predstave najviše utjecali na vas? Što vam je najviše pomaknulo granice?
Tom Waits i njegova zaigranost, na filmu P. T. Anderson sa svojim magičnim realizmom, Etgar Keret u književnosti, koji ima isto neki pomaknuti moment, kao i Taiki Waitata sa svim njegovim ludorijama, crtanjem, pisanjem i glumom. Što se kazališta tiče, predstave koje su mi jako značile i nekako mi bile bliske su svakako ‘To samo Bog zna’ Saše Anočića i ‘S druge strane’ Bobe Jelčića. I sve što sam gledala od kazališne trupe Peeping Tom.

Express: Većina mladih umjetnika, glumaca, redatelja i pisaca, žali se da nisu na hrvatskoj sceni dobili dovoljno šansi niti imali mogućnosti te su se morali sami izboriti za sebe, najčešće na nezavisnoj sceni. Kakav je bio vaš put nakon završetka Akademije? 
Iskreno, dosta težak i pravo je čudo što sam ostala na njemu, zaista nije bio lak. Kad sam s dvadesetak godina prvi put snimala jedan studentski film na Akademiji u Zagrebu, jedan stariji kolega je rekao da se glumac prvih sedam godina profilira, no ja mu tad nisam vjerovala. Međutim, baš tako je bilo. Tih prvih sedam godina radila sam po raznim kazalištima, kad sam uopće imala sreće da radim! Od Male scene, Kazališta Merlin preko Kazališta Rugantino, Tirene, kazališta Dubrava, ITD, zatim u Rijeci nekoliko projekata, s nekim od tih predstava gostovali smo u Indiji i Francuskoj, radila sam radionice, ture, bila na turnejama na brodovima, s kombijima, često nisam spavala kako bih stigla na drugi angažman, imala po četiri predstave u tri dana u tri različita grada. Dakle, zbog preživljavanja i opstanka radila sam sve što sam mogla raditi. Naigrala sam se po svim gradovima i selima u Hrvatskoj. Tako je to kad si na nezavisnoj sceni. I moraš preživjeti. S vremenom sam se više autorski profilirala, pa sad malo više biram, od kazališta do filma, a imam i svoj krug ljudi s kojima odlično surađujem. Kod nas je problem u tome što naša gradska i državna kazališta nisu transparentna i ne održavaju audicije za mlade ljude te se oni moraju snalaziti kako znaju i umiju. Recimo, za mlade glumce i glumice iz Rijeke, Osijeka ili Splita često se ne zna jer nisu dobili prostor. I mogu biti i genijalni, ali ako im nitko ne da priliku, onda kao i da nisu. To može jako frustrirati. To možeš prevladati jedino tako da sam počneš stvarati. Ili ako gradska i nacionalna kazališta počnu transparentno raditi i zapošljavati preko audicija. 

Express: Premda naginjete istraživačkom teatru, glumili ste u komercijalnoj hit predstavi ‘Brodolomke’ Kazališta Moruzgva, koja je imala 150 izvedbi. Kakvo je to bilo iskustvo? I koje su vaše preferencije u kazalištu?
‘Brodolomke’, iako nisu nešto što bi autorski bilo moje primarno djelovanje, značile su mi jako puno u glumačkoj karijeri. Jako sam zahvalna na tom projektu jer sam se naigrala kao da sam na Broadwayu. To je komercijalna i iznimno zahtjevna predstava - igrala  se skoro svaki drugi dan, ponekad i pred 700 ljudi, izgovaraju se dugi monolozi, a uz to se pjeva i pleše, tako da mi je to bila vrhunska škola. A da ne spominjem da sam upoznala nevjerojatno puno divnih glumica s kojima sam igrala. Odigrala sam svih 150 izvedbi, tempo je bio žestok te sam tijekom te godine i nešto dana stvarno puno naučila. Meni je važno da mi svaki projekt bude neki izazov i da u tome mogu pronaći nešto dobro za sebe. U ‘Brodolomkama’ sam to svakako našla.

Express: U mnogim svojim kazališnim i filmskim projektima vi ste glumica, redateljica i scenaristica, a na debitantskom kratkom filmu ‘Tek tako’ bili ste i kostimografkinja i producentica. Osjećate li se bolje kad imate sve pod kontrolom?
To prvenstveno nije pitanje kontrole, nego nedostatka novca. Tako da je to najčešće pitanje toga da mora netko, a ako nema tko, onda ću ja. To je jedno, a drugo je to da sam po prirodi svaštar i dosta toga želim raditi ili probati. Ne pada mi na pamet da radim samo jednu stvar i robujem svom zvanju. Radim što se mora napraviti ili ono što me privlači, a to je ispada puno toga. I čini mi se da je to dobro. Meni, recimo, u glumi jako pomaže što se bavim scenarijima i što pišem, a dok pišem pomaže mi iskustvo koje sam stekla glumeći. Čovjek nije samo jedno, barem ja nisam, ti različiti poslovi samo me nadograđuju.  

Express: Kako birate teme u svojim autorskim projektima? Primjerice, u filmu ‘Tek tako’ bavili ste se neuzvraćenom ljubavi, a u ‘Ništa je tebi ne govorim, samo kažem’ odnosom majke i kćeri. 
To ovisi o periodu života i temama koje me tad diraju. Ono što te muči i ono bez čega ne možeš na kraju se profilira kao nešto čime se želiš baviti. Kad te nešto dovoljno dugo grize, to moraš napraviti. Bavim se uvijek samo onom temom koja me istinski zanima i bez čega ne mogu.   

Express: Ta dva kratka filma obišla su brojne festivale u Hrvatskoj i u inozemstvu, od ZFF-a do festivala u Ingelstadtu, Sankt Petersburgu i Montpellieru, gdje su dobili nagrade i priznanja. Jesu li vam ti uspjesi otvorili neka vrata?
Nakon tog prvog filma ‘Tek tako’ ništa se bitno nije promijenilo. Niti sam dobila neke nove uloge niti novac za snimanje novog filma. Kao i kasnije, jedne godine, kad sam dobila osam nagrada za glumu i režiju, nisam ništa radila godinu dana. Ne znam zašto, ali primijetila sam taj fenomen i kod drugih. No drugi kratki film ‘Ništa ja tebi ne govorim’, koji ima francuskog koproducenta, dobio je jako puno nagrada i još putuje po festivalima, otvorio mi je mnoga vrata, osobito u Francuskoj. Čak su mi se otvorila vrata za prvi dugometražni igrani film ‘Greta’. Kad sam prošle godine bila na festivalu Cinemad u Montpellieru s tim kratkim igranim, tamo sam prezentirala dugometražni film ‘Greta’ i dobila nagradu - rezidenciju Meditalents. Tako da sad već devet mjeseci odlazim, radim i putujem s tim filmom. Bila sam u Marseilleu, zatim na Sardiniji, a sad idem u Maroko, gdje ću raditi s osmero redatelja na našim projektima. Za ‘Gretu’ sam dobila i sredstva od HAVC-a za razvoj scenarija. 

Express: Tijekom razgovora spomenuli ste nekoliko puta Francusku. Imate li i vi ambicija otići van, kao što je već dosad otišlo 500 tisuća ljudi?
Trenutačno sam sretna i dobro mi je ovdje. Stalno se vraćam u Francusku, surađujem s njima, imam francuskog koproducenta, počela sam učiti francuski. Moram priznati da se u Francuskoj osjećam slobodno i da imam neki osjećaj da ću se uvijek tamo vraćati i navraćati. Mislim da ću cijeli život biti na putu - imat ću gnijezdo u Zagrebu, a radit ću svuda naokolo. Ja poludim ako sam više od dva mjeseca na jednome mjestu, moram otići negdje i pričati drugim jezikom. Tako da ne planiram preseljenje, ali rado bih zbog posla i dalje putovala i živjela posvuda pomalo. Vidjet ćemo, tko zna što će život ponuditi.

Express: Koji je vaš politički svjetonazor?
Liberalni, ljevica, rekla bih.

Express: Može li  mladi autor živjeti od filma u Hrvatskoj? 
Iskreno, ne znam tko živi samo od filma. Ja recimo oduvijek radim sedam poslova, redovito radim sedam dana u tjednu, često i vikendom i na blagdane. Imam tri faktora koja mi osiguravaju to non-stop radno vrijeme: žena sam, što često znači da imam manje šansi i da sam automatski slabije plaćena, uz to sam i freelancer te još radim u kulturi. Dakle, spadam u tri kategorije koje su same po sebi teška disciplina za preživljavanje i zato moram raditi na sedam strana od 0 do 24. Nadam se da će nam se standardi rada promijeniti za sve tri kategorije i da će sljedećim generacijama biti lakše. Možda čak i nama, tko zna, možda se desi malo čudo. A mladim ljudima koji sad počinju u jeku pandemije želim svu sreću jer ne znam kako će preživjeti. Voljela bih da Ministarstvo kulture i medija podupre naše mlade umjetnike jer jednog dana neće biti novog Ive Andrića niti Ive Gregurevića i Marije Kohn ako ih sad ne podupru.