Kršćanska sadašnjost (KS) jedna je od najstarijih izdavačkih kuća u Hrvatskoj koja je prošle godine obilježila 50 godina djelovanja, tijekom kojih je objavila brojna izdanja ne samo "praktične" vjerske literature, nego i niz kapitalnih društveno-humanističkih djela, prijevoda ili domaćih izdanja. O počecima i sadašnjem izdavačkom trenutku razgovarali smo s Antonom Šuljićem, pomoćnikom direktora KS-a.

Opišite nam, ali u kraćim crtama jer bi cjelovitiji odgovor na ovo pitanje zahtijevao i širu elaboraciju, kako je došlo do pokretanja Kršćanske sadašnjosti, koja je prošle godine obilježila pola stoljeća djelovanja?

Kršćansku sadašnjost osnovao je zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper 22. veljače 1968. godine. Puni naziv bio je i ostao do danas Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije ‘Kršćanska sadašnjost’. Danas je vlasnik onaj isti koji je i utemeljio Kršćansku sadašnjost – Zagrebačka nadbiskupija. No Kršćanska sadašnjost ima svoju pretpovijest i ona je vezana uz nekoliko važnih tad mladih teologa i jednu instituciju. Naime, tad je u Zagrebu živio i djelovao jedan od najvećih hrvatskih teologa u 20. st., kapucin dr. Tomislav Janko Šagi-Bunić, koji je bio i koncilski teolog, odnosno perit kardinala Šepera na zasjedanjima II. vatikanskog koncila (1962.-1965.). Istodobno, zbog zabrane komunističkih vlasti da napusti domovinu, u Zagrebu je na Filozofskom fakultetu studij književnosti završio i doktorirao iz teologije mladi istarski teolog dr. Josip Turčinović, a tad se sa studija u Zagreb vratio i čuveni filozof dr. Vjekoslav Bajsić. Njima su se odmah pridružili brojni teolozi, poput dr. fra Bonaventure Dude, dr. Marijana Valkovića, dr. Adalberta Rebića, dr. Antona Benvina, dr. Mile Bogovića i drugi. Ta grupa teologa činit će kasnije onu jezgru Kršćanske sadašnjosti koja će značiti prekretnicu u novijoj povijesti naše Crkve, a usudio bih se reći i našeg naroda. Oni su se vezali uz tad jedinu postojeću instituciju na polju katoličkog izdavaštva - Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, nekadašnje HKD sv. Jeronima. Najprije su 1966. godine počeli objavljivati Sveske, teološki časopis koji je našim teolozima, svećenicima i vjernicima htio približiti zapadnu teološku misao za kojom smo, zbog tzv. ‘željezne zavjese’, jako zaostajali. Tako je unutar spomenutoga društva objavljeno nekoliko brojeva Svezaka, a počeli su se objavljivati i dokumenti II. vatikanskog koncila, uglavnom kao sveščići i manje knjižice. Kršćanska je sadašnjost osnovana zato što HKD sv. Ćirila i Metoda više nije mogla pratiti rad, a vjerojatno ni ideje ni izdavačku vehemenciju tih agilnih teologa, među kojima se osobito isticao duša i fac totum KS-a Josip Turčinović.

Zanimljivo je da je krajem tih 1960-ih državna izdavačka kuća Stvarnost pokrenula prevođenje (i izdavanje) Biblije, a da se Kršćanska sadašnjost pojavila s ‘komplementarnim’ izdanjem Biblije za mlade, koje je bilo i veliki tržišni uspjeh, ne samo u Hrvatskoj, nego i izvan granica tadašnje Jugoslavije? Možete li malo opisati tu ranu fazu razvoja KS-a.

Svakako. Riječ je o projektu koji je pokrenuo tadašnji direktor Stvarnosti Ivan Košutić, jamačno u dosluhu s Jurom Kaštelanom, s kojim je prijateljevao (dijelio ih je i isti ‘drveni neboder’), a zapravo su Biblijom htjeli doskočiti financijskim problemima. Isprva je bila namjera da se malo ‘pohrvati’ Vuk-Daničićev prijevod. Kad je za inicijativu dočuo fra Ivon Ćuk, dojavio je to svojem franjevačkom subratu dr. Celestinu Tomiću, profesoru Svetoga pisma na KBF-u u Zagrebu, ovaj je s inicijativom upoznao dr. fra Bonaventuru Dudu i onda je krenula inicijativa s crkvene strane da se ipak pristupi nečemu što će biti naše. Već su postojali prijevodi Novog zavjeta (fra Ljudevit Rupčić), zatim Petoknjižje (Antun Sović), Pjesma nad pjesmama (Milićević) i psalmi (Gahs). U Stvarnosti su se složili da se ide tim putem. Za glavne urednike su postavljeni Jure Kaštelan i Bonaventura Duda, a za urednike fra Jerko Fućak i Josip Tabak, dok su u krug suradnika, prevoditelja, književnika i jezikoslovaca uzeti uglavnom mlađi, agilniji, a već afirmirani ljudi, poput Ladana, Grčića, Mrkonjića i drugih te bibličari Golub, Kresina, Tomić, Rebić i drugi. Krenulo se s poslom i, premda su u Stvarnosti mislili da se ide presporo, napravljen je nevjerojatan pothvat - u nešto više od godinu dana (bez računala i suvremenih pomagala, poput maila ili sticka) tiskana je tzv. Zagrebačka Biblija. Zagrebačka kolokvijalno i zato što je riječ o prvoj Bibliji tiskanoj na hrvatskome tlu i baš u Zagrebu. Prvi primjerak pojavio se 13. rujna 1968. godine i odmah sljedeći dan ponesen je kao poklon papi Pavlu VI. Bilo je to svojevrsno čudo, kako zbog činjenice da se tako velik posao napravio u tako kratkom vremenu, tako isto i zbog činjenice da su na projektu surađivali ljudi iz Crkve i ljudi iz nominalno komunističkog sustava. Nešto što je bilo nezamislivo prije samo nekoliko godina jer je Crkva pamtila osudu pa onda i smrt kardinala Stepinca, ali i stotina svećenika, redovnika i redovnica, represije i sušu na svakom području. No 1966. pao je Aleksandar Ranković, 1967. se pojavila "Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnoga jezika", po Europi su krenuli studentski nemiri, a za Crkvu se dogodio kapitalan događaj – Drugi vatikanski koncil, koji je promulgirao dijalog kao temeljni stav Crkve u odnosu prema svijetu. Eto, grubo ocrtano, u takvim se okolnostima događa i ova inicijativa oko tzv. Zagrebačke Biblije.

Dakle, šezdesetih godina, tj. u godinama pokretanja KS-a dogodio se ‘spoj’ već afirmiranih i niza uglavnom mladih svećenika-teologa (da ne ponavljam imena koja ste maloprije spomenuli), koji su svojim radom obilježili početke KS-a. Osim spomenutog prijevoda Biblije, koja bi to još bila kapitalna djela iz tog vremena?

Iz tog vremena mogao bih istaknuti kapitalna djela koja su nedostajala hrvatskoj teološkoj publici. Riječ je ponajprije o crkvenim dokumentima i među njima svakako su ‘Dokumenti II. vatikanskog sabora’. Oni su u nas prevedeni i objavljeni puno prije nego, primjerice, u Njemačkoj ili nekim drugim velikim nacijama. U to vrijeme iznimno su važne bile nove liturgijske knjige jer je počela liturgijska reforma. Trebalo je na hrvatskom jeziku izdati sve što je potrebno za obnovljenu liturgiju, od misala do lekcionara, obrednika i svih drugih pomagala. Nadalje, počinje se raditi na katehetskim priručnicima, najprije prevođenje s njemačkog i prilagođavanje našim prilikama, a onda se izrađuju i vlastiti katekizmi. K tome, pokreće se ‘Služba riječi’ - liturgijsko-pastoralni priručnik za što bolju pripravu liturgijskih slavlja. Bio je to iznimno velik posao. Tad se objavljuju i kapitalna djela, poput ‘Rječnika biblijske teologije’ ili Gellieauova ‘Pastoralna teologija liturgijskih slavlja’, a počinje se objavljivati - i upravo ovih dana izići će 7. svezak - opširna Jedinova ‘Velika povijest Crkve’. Pokrenut je mjesečnik Kršćanska obiteljska revija Kana, ali i niz prigodnih časopisa, od kojih se neki nisu uspjeli održati do danas. U svakom slučaju - već u prve dvije godine osnovano je petnaestak najvažnijih biblioteka, kao što su ‘Volumina theologica’, ‘Dokumenti’, ‘Metanoja’, ‘Teološki radovi’, ‘Biblija’, ‘Žarišta’ i druge. Danas KS ima 35 biblioteka i još 12 nizova, odnosno podnizova. Prostor našeg djelovanja je širok te pokriva područja od teologije, pastorala, liturgije pa sve do povijesti, vrela, kulture, publicistike i audiovizualnih sredstava i pomagala.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Koliko se (ako uopće) današnji izdavački plan KS-a razlikuje od prijašnjih vremena? Možemo li govoriti o nekim trendovima, ne samo u nas, nego i u svijetu?

Ono što bi se općenito moglo reći stalo bi u konstataciju da danas domaći autori zauzimaju otprilike polovicu sveukupne izdavačke djelatnosti, što je znatan uspjeh. Isprva nismo imali toliko autora iz domaćeg dvorišta pa se puno prevodilo. Razumljivo, jer smo silno zaostajali. Sad, nakon pola stoljeća, slika se dobrano promijenila i mislim da u tom pogledu KS domaćim autorima daje obilne mogućnosti objavljivanja. Time je domaća teološka, duhovna i općenito kulturno-znanstvena misao utemeljena na kršćanskim vrednotama uvelike promaknuta te joj je dano vidljivo mjesto u našoj crkvenoj i društvenoj javnosti. K tome, povećala se suradnja s kršćanskim i katoličkim izdavačima iz svijeta pa s njima ostvarujemo znatan dio svojeg izdavačkog plana. Ponešto se i naše prevede na strane jezike. No kako smo malo tržište i mali jezik, čak i ona naša izvorna hrvatska teološka ili duhovna ostvarenja ostanu u velikim narodima neprimijećena. Općenito ipak mogu reći da nam je plan jako popunjen i da katkad debelo kasnimo s nekim naslovima jer je prilično veliki priljev urgentnih naslova. U tom pogledu mogle bi se istaknuti osobito dvije suradnje, ona s Katoličkim bogoslovnim fakultetom i ona s Hrvatskim katoličkim sveučilištem.

Pokušajmo to malo ilustrirati na primjeru prošle godine, za koja vaša izdanja možete reći da su obilježila 2018.?

Svakako je kapitalno djelo za našu povijest i kulturu, kao i za našu Crkvu objavljivanje drugoga sveska Vrhovčeva ‘Dnevnika’. Zatim je tu ‘Povijesni atlas Drugoga vatikanskog koncila’ - monografija koja bi se morala naći u svakoj boljoj biblioteci. U prošloj godini objavili smo niz knjiga naših utemeljitelja, kao i dokumente koji se tiču Kršćanske sadašnjosti. U taj niz svakako ide objavljivanje trećeg sveska izabranih djela Marijana Valkovića, a posljednja knjiga nosi naslov ‘Etičko-moralna problematika - uloga teologa’. Mislim da je od velike važnosti i knjiga ‘Anđeli i demoni’ koja na stručan, teološki duboko fundiran način tretira problematiku koja je i važna i rijetka, kad je u pitanju ozbiljno teološko promišljanje. Netko će važnim djelom smatrati - a tu ubrajam i sebe - ‘Filozofiju religije’, a netko opet De Chardinove ‘Spise iz doba rata’ ili ponovljeno izdanje ‘Bog i mi’ Jeana Daniéloua. Od domaćih autora pozornost je pobudila Lujićeva knjiga ‘Biblijsko svjetlo vjere na putu života’, kao i knjiga Nade Babić ‘Hrvatski prijevodi Novoga zavjeta od 20. stoljeća’.

A koji bi bili noviji naslovi kojima planirate ostvariti uspješno prvo polugodište 2019.?

Svakako je to posljednji, sedmi svezak Jedinove ‘Velike povijesti Crkve’. Tko zna što znači prevoditi tako obimne knjige, opremiti ih, a onda i izdati - zna i kakav je to posao i zbog čega je to izdanje tako važno, pa i skupo. Mislim da je važna i knjiga Esther Gitman ‘Pillar of Human Rights’, zatim knjiga našega sv. Leopolda Bogdana Mandića ‘Iz dubine svoga siromašnog srca’, pa onda vrlo vrijedna knjiga Nele s. Veronike Gašpar ‘Marijanska ukazanja - proročka karizma za naše vrijeme’. Od knjiga koje će uskoro izići iz tiska izdvojio bih onu nuncija Eterovića ‘Sveta Stolica i Hrvatska’. Naravno, svatko će imati neke svoje prioritete, bilo da je riječ o znanstvenim ili knjigama pretežito duhovnoga sadržaja.

Kako se Kršćanska sadašnjost snalazi u toj tranziciji ka novim poslovnim modelima, u npr. iskoraku na internet, prodaji putem web knjižare, korištenju društvenih mreža?

Najveća naša prednost je što imamo ime. Kršćanska sadašnjost se tijekom posljednjih pola stoljeća i nešto više afirmirala kao najozbiljnija i najproduktivnija izdavačka kuća koja izdaje ozbiljnu, provjerenu i široku paletu vrlo važne i korisne teološke, duhovne, znanstvene i literature nužne za skladan duhovno-intelektualni razvoj pojedinaca i zajednica. To je ostalo u svijesti naših ljudi. I ne samo crkvenih. Jedan mi je poznati musliman ateist rekao da je pretplaćen na dvije biblioteke KS-a. Dakle, računamo s time da je dobar glas najbolja promidžba. Mi svoje kupce ne varamo ni marketinškim trikovima ni šminkanjima svojih poruka. Ne varamo ih, primjerice, ni debelim knjigama s velikim slovima i gramaturom papira kako bismo dobili voluminoznost, a ne varamo ih ni time da im podvalimo nešto što prije marketinški napušemo, a kasnije se ustanovi da je to tanke sadržine. To je osnovno - poštenje prema našim kupcima. Koristimo sve nama dostupne načine da prikažemo svoja izdanja: reklamiramo se na stranicama crkvenih tiskovina, zatim povremeno u dnevnim tiskovinama, na TV-u, radijskim postajama, imamo redovite sponzorirane emisije na HKR-u i na Radio Mariji te na lokalnim radijskim i televizijskim stanicama. Osim toga, imamo i Klub prijatelja kojima redovito šaljemo obavijesti o novim proizvodima. Putem Facebooka i Twittera, kao i na vlastitim web stranicama, trajno smo prisutni i na način prikladan za pojedini medij obavještavamo svoje čitatelje. Povremeno odemo i na župe, kao i u hrvatske katoličke župe u inozemstvu... Dakle, koristimo sve nama dostupne načine, ali jako pazimo da prema čitateljima budemo posve pošteni jer nudimo temeljitu, neofarbanu i nekvarljivu poruku.

Kako ste doživjeli pojavu značajnijeg konkurenta na knjižnom tržištu u Hrvatskoj, mislim na nakladničku kuću Verbum iz Splita. U nedavnom razgovoru, njegov direktor Miro Radalj nam je rekao da KS ne doživljavaju kao konkurenciju, nego da se zapravo dobro nadopunjujete?

Slično poput kolege Radalja, mogao bih i ja reći da ni Verbum ni Teovizija, kao ni ostali izdavači kršćanske literature nama ne predstavljaju konkurenciju. Istina da se naše područje nešto suzilo, ali mi znamo svoje mjesto jer smo crkveni izdavač pa stoga baš u nekim važnim crkvenim područjima nastavljamo svoje djelovanje i u tom pogledu - kao tijelo Crkve. Naime, oni su ušli u samo nekoliko niša naših biblioteka, dok na području liturgije i liturgike, Biblije i osobito biblijskih izdanja, dokumenata, katehetike, temeljne i recentne teološke literature, kršćanske povijesti i drugih nama važnih područja mi i nadalje ostajemo bez konkurencije. Dobar takmac, pa makar on bio i u samo nekim dionicama trke - kao primjerice oni tzv. lovci u atletskim utrkama - uvijek dobro dođe jer povuku naprijed. Nadam se da se ova usporedba neće krivo shvatiti. Riječ je o tome da nam iz tih kuća dolaze poticaji da još bolje i zauzetije ‘trčimo’.

Nabrojite dvije-tri stvari koje bi se trebale dogoditi da hrvatsko knjižno tržište profunkcionira na bitno bolji način nego što je to danas?

Rekao bih da je hrvatsko knjižno tržište u velikoj ugrozi. Ako se tolike desetke milijardi moglo ulagati u Uljanik(e), ako se dotiraju brodske linije i još koješta - mislim da bi oni koji odlučuju o javnom novcu morali porazmisliti i o tome da investiraju u znanje, kulturu i obrazovanje. Ta se investicija sigurno vraća. I inače srljamo u predmoderno zatupljivanje. Pojave kulturnog vandalizma, kojih je posljednjih desetljeća sve više - a manifestira se i u onim tzv. ‘ustašlucima’, ma što oni značili - ozbiljan je znak da knjigu, znanost i kulturu nismo dovoljno vrednovali, nismo je pomagali i nismo u njoj vidjeli izlaz iz krize, pa i iz primitivizma. Ne promijeni li se to, bojim se da ćemo svakim danom doživljavati sve više žalosnih primjera nekulture i vandalizma. No nada umire posljednja pa mi u Kršćanskoj sadašnjosti djelujemo na tragu abrahamovske vjere - ‘u nadi protiv svake nade’.