Ako pitate violinista Stefana Milenkovicha, osobu otvorenu i ležernu prema raznolikostima života i svijeta na kugli zemaljskoj, glazba je najvažniji djelić svekolike stukture, ali nije izolirani otok: treba živjeti i raditi punim plućima. U praktičnom smislu, nije pak lako Milenkovicha uhvatiti u njegovu tempu niti mu je jednostavno ukrasti vrijeme za razgovor. Ovom se prilikom javio između dva avionska leta radi koncerata u Americi, ali standardno vedar uoči turneje u Hrvatskoj.

U sklopu kulturnog projekta "Izazovi života", koji ima humanitarni karakter, uz obilježavanje 25 godina Hrvatsko-američkog društva, Stefan Milenkovich nastupa uz Zagrebačke soliste na miniturneji u Zagrebu, Varaždinu i Opatiji od 25. do 28. listopada, uz program kompozicija Mendelssohna, De Sarasatea i Paganinija.

Šira javnost ga pamti po formuli "čuda od djeteta" jer je prvi put uz orkestar nastupio kao šestogodišnjak. Nekoliko godina kasnije svirao je na Božićnom koncertu u Washingtonu za tadašnjeg predsjednika Ronalda Reagana, da bi kao 14-godišnjak svirao pred papom Ivanom Pavlom II. U dobi od 16 godina već je odradio vlastiti veteranski, tisućiti (!) koncert. Ili natjecanja?

Do 17. godine pobijedio je ili bio finalist važnih međunarodnih violinskih natjecanja svijeta, a kao muzičar posvećen humanitarnim akcijama, dobio je 2002. godine dobio nagradu "Lifting up the World With Oneness Hear", koju mu je uručio guru Sri Chinmoy. Gala koncerte pod pokroviteljstvom UNESCO-a u Parizu, uz Placida Dominga, Lorina Maazela, Alexisa Weissenberga ili Yehudija Menuhina, tek spominjemo kao fusnotu, jer bi popis suradnji u komornim ansamblima, u kojima je također agilan - bio pretjeran za ovu prigodu.

Stoga konkretno, razgovaramo o suradnji sa Zagrebačkim solistima, jednim od najboljih domaćih ansambala koji od osnutka 1953. godine pod vodstvom Antonija Janigra ispituje kriterije komornog muziciranja.

"Povod ovog koncertnog triptiha, turneje sa Zagrebačkim solistima, plemenit je cilj potpore mladima bez odgovarajuće roditeljske skrbi. I to kroz ulaganje u sredstava za učenje u prirodi po metodi ‘Outward Bound’. A suradnja sa Solistima je za mene iznimna jer je počela prije trideset godina, kad ih je predvodio Tonko Ninić.

Jedan su od prvih svjetski poznatih ansambala s kojima sam svirao i imam najljepše uspomene. Eto, sad smo se udružili za pomoć djeci", za Express objašnjava Stefan Milenkovich, koji relativno često nastupa u Hrvatskoj: na Samoborskoj glazbenoj jeseni ili festivalu ZagrebKom.

Zagrebačka publika već ga je "prisvojila" kao obaveznu figuru repertoara, izgleda da baš voli doći? Budući da Hrvatska bilježi snažan rast ljetnog turizma, a Milenkovich je osvjedočeni ljubitelj boravka u prirodi, pitamo kako razmišlja o turizmu ?

"Ma, ja obožavam Hrvatsku. U stvari ne znam ima li nekoga na ovom planetu tko je bio u Hrvatskoj, a da je ne obožava! Hrvatska obiluje prirodnim ljepotama i to je jedan od razloga zašto se često vraćam ljeti - naravno i sviram. Ne volim najveće gužve i tražim mjesta koja su izvan centra, ali neovisno o tome i dalje uživam, pogotovo ljeti. Naravno, turizam u ‘žiži’ sezone nosi gužvu koja nikome ne odgovara, ali to je dio paketa, gužva je neizbježna.

Iako, smatram da Hrvatska dobro upravlja brojem turista i, koliko je moguće, očuvanjem prirode. Jer nema ništa važnijega od toga. I to ne kažem u nekom new age stilu, kao neku pomodnu parolu, nego zato što mi, kao bića, ovisimo o prirodi ma koliko se navikli na elektroniku. Mi smo prirodna, a ne mehanička bića. Mijenjamo se sporije od tehnologije, a ta adaptacija iscrpljuje našu energiju. Naprosto je nezamislivo da izgubimo vezu s prirodom jer time gubimo vezu sa samim sobom, vlastitom ljudskošću", u dahu će naš sugovornik.

Sviđa nam se ekološki ton pa na istom tragu razgovaramo o ovom programu za mlade bez odgovarajuće roditeljske skrbi, kojima je namijenjem prihod od nadolazećeg koncerta. "Outward Bound" je znači program gdje se tinejdžere kroz sportsko aktivni boravak u prirodi upućuje na tip mentalne ekologije, dublju koncentraciju u ritam prirode bez ovisnosti o gadgetima i robovanja tehnologiji. Kako je moguć povratak ritmu prirode nasuprot tehnolgijskoj svakodnevici, pitamo. I je li taj "povratak" nužnost ili smo tek patetični?

"Taj ‘povratak prirodi’ zvuči tako hippie, ali ne mora biti hippie. Pa ne moramo trčati u džungli i jesti bobice! Može biti prirodnije, manje drastično. Dovoljno je da nam bude sastavni dio života. Da ne zaboravimo, primjerice, kako izgleda trava pod bosim stopalima. Prije nekoliko godina hodao sam bos po travi i ustanovio da se ne sjećam kad sam to zadnji put radio. I šteta, jer priroda nije apstraktan koncept, nego koncept zdravlja gdje, naprimjer, drveće pročišćava zrak. U Japanu imaju takozvane šetnje čišćenja.

Tu je, kažu, naučno dokazano da svega desetak minuta šetnje kroz šumu pozitivno utječe na organizam. Eto konkretne stvari. Činjenica je da nam u prirodi treba koji dan adaptacije, posebno s današnjim navikama koje su, rekao bih, nezdrave jer nas tehnologija odvaja od prirodnih procesa. Ovaj program boravka i učenja djece u prirodi je zato neprocjenjiv. Sve što nas zanima o našem životu, njegovoj svrsi i odnosima među ljudima naučit ćemo ondje.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Ali kao što kažu Indijanci, prirodu treba pažljivo promatrati. Treba biti inteligentan i pažljiv, kad promatrate prirodne cikluse. S balansom koji naučite u prirodi možete raditi što hoćete. Tehnologija nije zla, ali je zloupotrebljiva kroz pretjerano korištenje", tumači Milenkovich, poznati ljubitelj takozvanih adrenalinskih sportova koji, između ostalog, obožava vožnju motociklom (i to ne bilo kojim modelom, naravno) po Americi.

Skače padobranom, iako naglašava da se ne uspijeva riješiti tog "užasnog straha pred skok". Kakvu vrstu energije onda daje takav psihofizički angažman? I kako čovjek koji skače padobranom može imati tremu pred koncertne nastupe?

"Iako se čini da je strah pred skok ‘objektivan’, a pred koncertni nastup ne može biti tako intenzivan, u suštini je obratno. Trema ili strah pred nastup s teškim programom u trajanju od, ponekad, čak sat i pol, gdje želite nešto savršeno pokazati ispred publike, kamera, reflektora - nekad je veći od straha pred skok padobranom.

Konzenkvenca neuspjelog skoka padobranom je jasna, a konzenkvenca neuspjelog koncerta možda nije očigledna - ali se itekako radi o našem životu. Mi muzičari dajemo čitav život u glazbu, tu su sličnosti rizika", uspoređuje Milenkovich, čiji je profesionalni stil obilježen eklekticizmom, spojem naizgled raznorodnih oblika.

"Raznovrsnost mojih interesa, vožnja motociklom, skakanje padobranom, sviranje jazza..., za mene je, naravno, neizbježna. Ona ‘čista’ vrsta umjetnosti rijetko se vidi i u muzeju, jedino na platnu iz 1700-ih. Pri čemu i sad muzeji osvježavaju način prezentacije umjetničkih djela. Rođen sam u trenutku povijesti koji je istodobno bio staromodan i moderan, što je privilegija. Tako sam, naime, treniran na neki old school način, a vidio sam tranziciju od Commodorea 64 pa do razvoja mobilnog telefona, koji je sad alfa obitelji.

I vidio sam kako to utječe na ljude, mijenja ih i utječe na našu profesiju. Mnogo je pozitivnoga u toj mijeni pa mislim da je važno da umjetnici, posebno ova generacija između velikih promjena, budu adaptabilni. I tu leži ideja o eklektičnosti: istraživanje glazbe, bez straha da će se negdje pogriješiti", tumači Milenkovich.

Rođeni Beograđanin trenutačno živi u Chicagu, violinu predaje na Sveučilištu Illinois. Koliko shvaćamo, izuzetno voli život u Americi, što gledajući sa strane djeluje zavodljivo. Što ističe od svojeg američkog iskustva? Jer Amerika, kao širi pojam, od mandata Donalda Trumpa nosi notu negativnog političkog predznaka. Ima li se potrebu odrediti prema "trumpovskoj" Americi?

"Već sam dvadeset godina u Americi i vidio sam kako se ta zemlja mijenja. Ondje imam dobar i ugodan život, ali to je zato što mnogo putujem te imam priliku mnogo boraviti i u Europi: zato mi nekako ne fali naš način života, europski duh i pristup. A kao u svemu na svijetu, mnogo je pozitivnih stvari u Americi. Posebno ako na Ameriku gledate kao na sistem, ideju koja je nekad provedena perfektno, a ponekad nije, što ipak ne uništava njezinu supstancu.

Ovo što se danas dešava u Americi izvan je moje privatne svrhe i nije svrha ovoga razgovora. Ali važno je naglasiti da to što se danas dešava u Americi i svijetu nije ništa novo: jedino nam je veća dostupnost informacija. Dinamika tehnologije je intenzivnija, što može utjecati na naš intenzitet doživljaja", kratko će naš sugovornik, kojega na kraju pitamo o svakodnevnoj rutini.

Što, recimo, sad čita? I uzme li često koju knjigu na jeziku ovih prostora? "Uvijek usput nešto čitam. Sad, recimo, čitam knjigu iz područja pranayama yoge, o vježbama disanja koje nisu jedino vezane za yogu. Zanima me koje su biološke promjene u tijelu pri izvođenju tih vježbi. Život mi je intenzivan, imam potrebu za nečim što me održava u psihofičkom balansu. A literaturu čitam stihijski, sve što stignem, uključujući naše autore - jer je čitav naš teritorij toliko bogat, ne samo lateralno, nego i nepresušnim duhom.

Zbog svih stvari koje su nam se dešavale u povijesti imamo dragocjenu perspektivu koja se ogleda i u literaturi. Nema određene umjetnosti koja je nezavisna od druge, a posebno je snažna veza literature i muzike. Muzika je za mene priča: nekad prozna, nekad u stihu, stvar je u načinu interpretacije", smije se na kraju Stefan Milenkovich.