Tko zna s kakvom su strepnjom recenzenti iz mastodontskih rock magazina Mojo i Classic Rock stisnuli “play”. Godinama su to bili prirodni habitati za Stevena Wilsona, jednog od najboljih prog rock gitarista novoga milenija. Ali kad su rock novinari čuli prve pjesme s novog albuma “The Future Bites”, nešto manje “progresivne”, a puno više radiofonične i poppy “Personal Shopper” i “Eminent Sleaze”, sigurno su se uhvatili za glavu i upitali ono što i mnogi Wilsonovi fanovi, koji su navikli svako malo privikavati se na novi glazbeni zaokret - okej, zaokrenuo je sad nešto više u digitaliju i opet stišao gitaru, ali da je baš toliko odlučio skinuti titulu “najuspješnijeg britanskog izvođača za kojeg nikad niste čuli” (koju mu je 2017. dodijelio The Daily Telegraph) pa počeo spajati disco, electro i Eltona Johna u jedan koktel? To je već previše! Ili uopće nije? Panta rei njegov je modus operandi. Wilson je čitav svoj umjetnički život proveo opsjednut promjenom. Putevi promjene garantiraju gubitak i dobitak fanova, starih i novih, neprekidni ciklus umiranja i ponovnog rađanja koji je njegov opus učinio toliko bogatim, a Wilsona, koji se čak i fizički u pedesetima drži kao mladić, osudio na vječnu glazbenu mladost. Čak i onda kad promjena gleda u naslijeđe prošlosti - ona je opet novija od njegove prošlosti. Netko je u šali jednom rekao da se kod progresivne glazbe treba pomiriti s progresijom karijere izvođača pa treba ostati otvorenog uma čak i onda kad prog rock postane prog pop plesnjak. Pitanje je samo koliko je to lako reći, a koliko teško učiniti.

Steven Wilson, čovjek koji razvlači tepih na pozornici jer nastupa bos, nepušač, vegetarijanac i ateist, samouki je multiinstrumentalist, skladatelj i glazbenik koji se s jednakim uspjehom hvata klavijature i gitare, ali i harfe, dulcimera te flaute. Nazivali su ga “majstorom melankolije” i uspoređivali s Peterom Gabrielom i Princeom. Rođen je 1967. u Londonu, a glazba ga počinje intrigirati kao osmogodišnjaka, kad se oduševio velikim, šarenim vinilima koje su si njegovi roditelji međusobno poklonili za Božić. Tata je otpakirao svoj “The Dark Side of the Moon”, a mama “Love to Love You Baby” pa su Pink Floyd i Donna Summer bili okidači Stevenove audio znatiželje. Upravo ta kombinacija rocka i diska, konceptuale i društvenog komentara, posebno je izražena u novom materijalu, ali je, kako je jednom i sam rekao, obilježila kompletnu putanju njegove glazbene karijere. Nekoliko godina nakon sudbonosnog Božića, Wilson još nije ni pravi tinejdžer, a osim što uči kako svirati gitaru, eksperimentira s mikrofonima i kasetofonima, dok mu njegov otac, po zanimanju inženjer, pomaže izgraditi minijaturni sobni studio, pa čak i vocoder. 

Osamdesetih, većina glazbom inficiranih vršnjaka i školskih prijatelja obožavala je Simple Minds i U2, a Wilson se okretao rocku šezdesetih i punku sedamdesetih, ne bi li kao 15-godišnjak imao i prve bendove, psihodelične i prog rock demo grupice koje nisu daleko dogurale, ali su bile sjajan trening za prvi ozbiljniji iskorak na scenu. Prvo je 1986. pokrenuo No-Man, u početku samostalni instrumentalni eksperiment spajanja progresivnih rock gitara s beatovima plesnog popa. Onda je godinu dana kasnije započeo drugi samostalni projekt Porcupine Tree, koji će brzim širenjem na druge članove i prostrane poljane glazbenog naslijeđa postati jednim od najvećih prog rock bendova devedesetih, a koji je tijekom četvrt stoljeća bio sve od prog preko alt rock do metal fenomena. Danas ne postoji - oprostio se 2009. s desetim studijskim albumom “The Incident”, a iako je 2016. govorio da su velike šanse ponovnog okupljanja, dvije godine kasnije izjavio je da su šanse ravne nuli, “jer ja nisam ta vrsta osobe. Ne idem unatraške. Ne zanima me ići natrag, ja se krećem prema naprijed”. No-Man, skraćeno od No Man Is an Island (Except the Isle of Man), Wilson je brzo pretvorio u duo pa prepustio mikrofon Timu Bownessu, prijatelju i pjevaču koji je devedesetih zapjevao i u Porcupine Tree. Bio je to Wilsonov ambijentalni, trip-hop i elektronički ventil, prilika za eksperimente koje živi već desetljećima. Najnovija inkarnacija je “Love You To Bits”, konceptualni electro pop album objavljen 2019., s duhom Pet Shop Boys, temom kronike života nakon raspada ljubavne veze i dvije duge plesne simfonije u trajanju od 17 i 18 minuta. U svibnju 2020. Tim i Steven zajedno su pokrenuli i podcast “The Album Years”, u kojem su dane izolacije kratili raspravama o najdražim naslovima “zlatne ere glazbenih albuma”, razdoblja od 1965. pa do kraja 20. stoljeća. Širinu Wilsonovih interesa pokazuje i broj glazbenih projekata koji imaju svoje ime, pa tako i prigodnu diskografiju, dakle nisu samo usputni izleti u nepoznati teritorij, nego istinske opsesije. Tako je 1996. nastao I.E.M., što je skraćenica za The Incredible Expanding Mindfuck, ime koje je zamalo dobio Porcupine Tree, ali ga je spremio u mentalnu špajzu pa izvukao sedam godina kasnije. Objavio je šest albuma kao I.E.M., uglavnom inspiriranih krautrockom. Dvije godine kasnije, 1998., pokrenuo je Bass Communion, solo projekt s do sada 11 izdanih ambijentalnih, field recordings i drone albuma.

U novi milenij, točnije 2001. godinu, ušao je kao Blackfield, član dueta u kojem vokalni dio odrađuje izraelski rock pjevač Aviv Geffen. Zajedno su snimili šest albuma. Radio je Wilson i s Mikaelom Åkerfeldtom, frontmenom švedskog prog-metal benda Opeth, a rezultat je album “Storm Corrosion”. Uz sve to, Steven Wilson je snimao i izdavao kao Steven Wilson. Odlučio je da mora prestati stvarati novi bend svaki put kad ima nove ideje pa se potruditi hrabro ih realizirati stvarajući albume potpisane imenom i prezimenom. “Shvatio sam da se mogu mijenjati od albuma do albuma. Ljudi kojima sam se divio dok sam odrastao bili su ljudi poput Davida Bowieja, Kate Bush i Franka Zappe, kupovali bismo njihove nove ploče ne znajući što ćemo dobiti.” Wilsonova igra očekivanja i iznenađenja krenula je još 2003., i to serijalom singlova, obradama među kojima su i prerade klasika ABBA-e i The Cure. Prvi službeni solo LP izbacio je 2008., kad je Porcupine Tree lagano zatvarao svoje poglavlje. Album “Insurgentes” je bio svojevrsni miks svega što je Wilson do tada radio s drugima, popraćen dokumentarnim filmom i albumom remikseva, ambiciozni start karijere koja je već trajala dvadesetak godina, ali se svejedno transformirala u posve novi, ma koliko i prepoznatljivi organizam. Pet albuma i više od desetljeća kasnije i Wilson je dogurao do svog novog studijskog albuma. On se trebao pojaviti na ljeto 2020., ali je datum izdavanja pomaknut za kraj siječnja 2021. Pandemija korona virusa, razlog koji mu je odgodio rođenje, ujedno mu je i dodatno dao na snazi, s obzirom na to da je “The Future Bites” lamentacija nad distopijskim perspektivama naše bliske budućnosti. Društvene mreže, konzumerizam, identitet, tehnologija i kaos digitalne izolacije, koji je mijenjao svijet i prije nego što se čovječanstvo preselilo na Zoom, ugrizi su budućnosti čije rane otvara “The Future Bites”. U konceptu, naslov je ime izmišljene korporacije, zapravo visokog modnog brenda koji promovira nove pjesme online dućanom nepostojećih proizvoda. Video za pjesmu “Eminent Sleaze” predstavlja The Future Bites kao korporativnog monstruma koji toliko naraste da kroz pretjeranu potrošnju počne uništavati populaciju planeta. Spot za “Personal Shopper” inspiriran je serijalom “Black Mirror”, a u njemu šoping centar postaje poganskom crkvom u kojoj su ljudi prisiljeni žrtvovanjem dijela tijela osvojiti pravo na kupovinu, doslovno koristeći komade sebe kao valutu.

U prvim razgovorima vezanim za izlazak “The Future Bites” objasnio je kako je zadnjih nekoliko albuma bilo posveta prošlosti, od konceptualnog rocka sedamdesetih do eksperimentalnog popa osamdesetih. Bila su to “ljubavna pisma” žanrovima, pokretima, zvukovima i trendovima koji su izgradili zvučni zid njegove autorske tvrđave. “The Future Bites” nosi budućnost u nazivu, ali je prije svega album koji je mogao nastati samo sad, priča o prezentu, spomenik sadašnjosti, zvukom i tekstom. “Ovo nije elektronička ploča, ali ima elektronički senzibilitet”, objasnio je, ujedno ublažujući osjećaj zbunjenosti rock kritike kojoj se - začudo - album svidio, iako ni sami nisu mogli objasniti kako, ako već ne i zašto. “Ako poslušate pjesmu ‘Eminent Sleaze’, tu nema sintića, uopće. Samo perkusije, pljeskanje, bas gitara... Ali po senzibilitetu, jako je elektronička”, kaže Wilson. I upravo je to jedan od podsjetnika na Wilsonovu jedinstvenu sposobnost da zbuni i očara, udobno sjedi na dva stolca i uživa.