Steven Wilson: The future bites - horor digitalne izolacije

Tko zna s kakvom su strepnjom recenzenti iz mastodontskih rock magazina Mojo i Classic Rock stisnuli “play”. Godinama su to bili prirodni habitati za Stevena Wilsona, jednog od najboljih prog rock gitarista novoga milenija. Ali kad su rock novinari čuli prve pjesme s novog albuma “The Future Bites”, nešto manje “progresivne”, a puno više radiofonične i poppy “Personal Shopper” i “Eminent Sleaze”, sigurno su se uhvatili za glavu i upitali ono što i mnogi Wilsonovi fanovi, koji su navikli svako malo privikavati se na novi glazbeni zaokret - okej, zaokrenuo je sad nešto više u digitaliju i opet stišao gitaru, ali da je baš toliko odlučio skinuti titulu “najuspješnijeg britanskog izvođača za kojeg nikad niste čuli” (koju mu je 2017. dodijelio The Daily Telegraph) pa počeo spajati disco, electro i Eltona Johna u jedan koktel? To je već previše! Ili uopće nije? Panta rei njegov je modus operandi. Wilson je čitav svoj umjetnički život proveo opsjednut promjenom. Putevi promjene garantiraju gubitak i dobitak fanova, starih i novih, neprekidni ciklus umiranja i ponovnog rađanja koji je njegov opus učinio toliko bogatim, a Wilsona, koji se čak i fizički u pedesetima drži kao mladić, osudio na vječnu glazbenu mladost. Čak i onda kad promjena gleda u naslijeđe prošlosti - ona je opet novija od njegove prošlosti. Netko je u šali jednom rekao da se kod progresivne glazbe treba pomiriti s progresijom karijere izvođača pa treba ostati otvorenog uma čak i onda kad prog rock postane prog pop plesnjak. Pitanje je samo koliko je to lako reći, a koliko teško učiniti.