Novoobjavljena zbirka priča “Bajke o robotima” Stanislawa Lema čitateljima će ponuditi zanimljiv uvid u um jednog od najvećih pisaca zlatnog doba znanstvene fantastike i manje poznate priče njegova opusa. Lem je prevođen u Jugoslaviji, no s obzirom na njegov golemi opus koji broji oko 70 djela i na njegovu popularnost, kako u matičnoj zemlji, tako i na Zapadu, može se reći da su prevedena tek ključna djela njegova opusa. Zanimljivo je kako je Lem novinaru Zoranu Živkoviću u intervjuu u zagrebačkom Startu 1976. godine govorio kako mu se čini da znanstvena fantastika nestaje, da “tone dublje u mitologizaciju i sve se hermetičnije zatvara u geto”, iako je hvalio djela Philipa K. Dicka, nazvavši ga vizionarom među šarlatanima. Dick je, pak, njega u jednoj od svojih maničnih epizoda prozvao komunističkim špijunom koji putem znanstvene fantastike namjerava zaposjesti srca i umove Amerikanaca. 

Čak je tvrdio da Lem uopće ne postoji kao čovjek, nego da je tek konstrukt komunističke propagande. U stvarnosti Lem nije bio ni član Komunističke partije te ju je čak i kritizirao. Ostajao je izvan radara tek zato što su njegove knjige šezdesetih percipirane kao knjige za široke mase, kao suviše komercijalne i namijenjene mladima. Jednom riječju - nedovoljno ozbiljna literatura. U Startu također dodaje: “Premda to nije bio moj glavni naum, knjige koje sam napisao posljednjih godina razlikuju se od prethodnih znanstvenofantastičnih ostvarenja možda ponajviše po tome što same sobom pokazuju težnju da se što više odvoje od tog okamenjenog, mrtvog pejzaža prije svega zapadne, ali dobrim dijelom i svjetske znanstvene fantastike”. No Lem je, uz Isaaca Asimova, ali i Philipa K. Dicka, koji je pisao briljantne priče o robotima, bio jedan od pisaca koji je oblikovao ljudsko poimanje robota i robotike, kao i toga što roboti mogu značiti čovjeku, koliko mu mogu biti bliski, a koliko štetni. “Bajke o robotima” pisane su arhaičnim jezikom, priče su smještene u nezemaljske i jednako arhaične krajolike u kojima vladaju kraljevi-roboti, nad svojim robotskim podanicima koji imaju čudne moći, a sve priče su povezane upravo tim lajtmotivom - mehaničkim svemirskim bićima. Ta bića pate od neobičnih problema, a rješenja za njih traže na još neobičnijim mjestima. Spajanjem svijeta prošlosti i svijeta budućnosti Lem čitatelje vodi u začudno i nadrealno putovanje svemirskim prostranstvima, gdje su blještave kovine na cijeni, kao i domišljate riječi mudraca. Kraljevi tih svjetova su oholi, tašti, a većinu vremena ne bave se vladanjem, nego kažnjavanjem svojih podanika, gušenjem umišljenih i stvarnih pobuna i maltretiranjem mudraca da ih zabavljaju pričanjem priča.

Cijeli taj svijet djeluje pomalo tričavo i glupavo, nalik uobičajenom svijetu ljudi kad se počnu zamarati tričarijama. Najzanimljivije su pak tri priče kojima se zbirka zatvara i kojima su akteri dva izumitelja, Klepetan i Trurl, koji projektiraju pametne robotske strojeve, no uvijek uspijevaju stvoriti toliko glupe strojeve koji ih počnu živcirati, pa se strojevi zbog toga izuzmu na svoje izumitelje. Pripovjedačka poetika ove tri priče odskače od ostatka zbirke te predstavlja novi Lemov pripovjedački ciklus koji se nastavlja u zbirci “Ciberijada”. Satirično-filozofski karakter priča o kraljevima, skriven pod bajkovitim slojem, svaki put s određenom poantom, čini ove priče teškima za čitanje, ponekad i suviše hermetičnima. S obzirom na to da su pisane u ključu bajki (“živio jednom jedan”), unatoč tome što se bave mehaničkim stvorenjima, detektiraju stanja bliska ljudskom duhu. Onima kojima je ovo prvi Lem, trebali bi krenuti s nečim drugim, možda upravo “Ciberijadom” ili slavnim “Solarisom”, prema kojemu je Tarkovski snimio jedan od najboljih filmova znanstvene fantastike uopće. Oni koji su pak upoznati s Lemom, mogu odmah krenuti s ovim pričama ili pričekati što Hangar 7 planira ponuditi u bliskoj budućnosti.

Zanimljivost koja se veže uz Lemov lik je ta da nije volio nagrade i velika okupljanja u kojima bi on bio u središtu pozornosti. Prema nagradama je, navodno, osjećao i prijezir te ih je držao izrazom ljudske taštine. Rođen u Lavovu, koji je tad bio dio Poljske, Lem je bio najpoznatiji europski pisac znanstvene fantastike nakon H. G. Wellsa. Potjecao je iz vrlo imućne obitelji, upisavši studij medicine baš kao i njegov otac. S obzirom na to da je obitelj bila židovska, tijekom Drugog svjetskog rata su izbjegli logore pukom snalažljivošću falsificiranja dokumenata. Po dolasku Sovjeta u Lavov 1944. godine, cijela obitelj se seli u Krakov, gdje Lem nastavlja studij medicine. Počeo je pisati nakon rata, suočen, kao uostalom i drugi pisci pod Željeznom zavjesom, strogo nadgledanom cenzurom, koja je obilježila njegove ranije radove. Kad je 1982. u Poljskoj uveden prijeki sud, što je Krzysztof Kieslowski vjerno prikazao u svojem filmu “Bez kraja”, i što je rezultiralo krajnje opresivnom političkom situacijom, Lem odlazi u Berlin, a potom se s obitelji seli u Beč. Međutim, krajem 80-ih vraća se u Krakov, uskoro pada Berlinski zid i taj dio svijeta stubokom se mijenja, pa i Lem zauzima drugačiju društvenu poziciju i najviše vremena posvećuje brizi o svojoj književnoj ostavštini i pisanju filozofskih eseja. Ove godine, na 100. godišnjicu Lemova rođenja, poljski parlament napokon čini nešto za svojeg najprevođenijeg pisca - 2021. godinu proglašava godinom Stanislawa Lema.