Kulturna politika vlade je raspodjela proračunskih sredstava. U trenutačno aktualnom programu Ministarstva kulture govori se o nacionalnom identitetu koji treba promovirati kroz književnost, slikarstvo i tako dalje. Nacionalni identitet je uvijek konstrukcija: rezultat nekog procesa, a ne uzrok.

Promoviranje koje predlaže ministar znači zadiranje u procese nastanka i recepcije umjetničkih djela i u normalan proces u kojemu umjetnička djela mogu, pored ostaloga, zadobiti i identitetska svojstva.

Kulturne tvorevine u nastanku su hibridne, proizvodi međukulturnog djelovanja, kombinacije svjesnih i manje svjesnih postupaka. Pojavljuju se barem na tri načina: u kontekstu institucionalne, tradicionalne kulture, u kontekstu kulturne industrije te konačno kao nove, avangardne, eksperimentalne. Institucionalna kultura skupa je stvar.

U načelu promiče kontinuitet i provjerene vrijednosti pa se izdvajanje iz proračuna obično ne osporava, iako se povremeno raspravlja o ispravnom odabiru trajno vrijednoga.

Kulturna industrija stvara dobitak i ne zahtijeva subvencije, ali i tu su potrebne intervencije. Stanovita ulaganja i poreske olakšice navodno donose veliku korist, na primjer “brendiraju” Hrvatsku kao turističko odredište.

Ne znamo hoće li ministar to smatrati promoviranjem nacionalnog identiteta.Nevolje nastaju kod treće sastavnice kulture one nove, nepotvrđene, neugodne ili “nejasne”, kako se, kažu, izrazio ministar. Ona je kamen kušnje i odvažnosti svake kulturne politike i istinitog shvaćanja autonomnosti kulture.

Tu se investira u budućnost, u nepotvrđeno i nepopularno. Nema jamstva željene identitetske budućnosti, samo nastavka stvaranja.