Redatelj Ivica Buljan, bivši direktor splitske i hrvatske Drame, vrsni poznavalac Krležina djela i kazališni intelektualac, ovom se prilikom, poslije “Gospode Glembajevih, “Areteja”, “Kraljeva” i brojnih drugih Krležinih naslova, koje je postavljao diljem Europe, uhvatio romana “Na rubu pameti/Roll over Krleža”, koji će zaživjeti u njegovu suvremenom dešifriranju Krležina svijeta od 4. studenoga na daskama Komedije.
Kao što je poznato, taj je roman prvi put objavljen 1938. godine u Zagrebu, a napisan je pod utjecajem Kamovljeve “Isušene kaljuže” te je jedini u njegovu opusu koji je pisan u prvom licu. U središtu je doktor prava, “gospodin bez svojstava”, koji dolazi u sukob sa zagrebačkim malograđanskim, licemjernim društvom, kad moralno i ideološki osudi industrijalca Domaćinskog. Zbog izgovorene istine društvo ga izopćuje i Doktor završava u zatvoru. Međutim, Buljan u svojem čitanju Krležine društvene patologije ide korak dalje, kao uostalom i u mnogim svojim prethodnim predstavama, realiziranima prema relevantnim književnim djelima, od “Svinjca” Piera Paola Pasolinija i “Lisica” Dubravke Ugrešić pa sve do zagrebačkog “Max, Mischa i ofenziva Tet” norveškog autora Johana Harstada, riječke uspješnice “Nigdje, niotkuda” Bekima Serjanovića i splitskog “Herschta 07769”, nastalom prema istoimenom romanu nobelovca Lászla Krasznahorkaija. On u Komedijinoj predstavi donosi, kako kaže, “kliničku sliku suvremene Hrvatske, gdje se svaki glas koji remeti konsenzus šutnje odmah patologizira” i u kojoj jednu od važnijih uloga ima i “linč-kultura društvenih mreža”. Zanimljivost predstave svakako je i sudjelovanje feralovca Viktora Ivančića koji je adaptirao roman te potencirao susret Krležine 1938. i naše 2026. bez zaštitne distance. Zbog toga Buljanova predstava “Na rubu pameti”/Roll over Krleža”, kako sugerira i naslov, nije predstava o prošlosti, nego o sadašnjosti u kojoj se prožimaju gorki humor, kabaretska oštrina i fizička energija glumačkog, plesnog i glazbenog ansambla, pretvarajući roman, kako se najavljuje, u scenski obračun s vremenom u kojem živimo.
Express: Postavili ste nekoliko Krležinih djela, od “Gospode Glembajevih”, “Areteja”, “U agoniji” i “Vučjaka” pa do “Kraljeva” ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi. Pritom ste isticali da čitanje i scensko postavljanje Krleže pomaže u razumijevanju ovdašnjih društvenih stranputica, prošlosti i mentaliteta. Postoji li konkretan razlog zašto Krležin roman “Na rubu pameti” postavljate baš sad i kakvo je vaše novo čitanje tog djela?
Krleža se ne vraća, mi kružimo oko njega, poput satelita koji povremeno uđu u sjenu planeta pa nam se čini da je nestao. Ali nije. “Na rubu pameti” je roman o buđenju pojedinca i dijagnoza jednog patološkog kolektiva koji vlastitu bolest projicira na onoga tko govori istinu. Doktor ne poludi, njega proglase ludim, jer je to jedini higijenski čin koji malograđansko društvo poznaje. Eksces istine tretira se kao simptom koji treba izolirati. Ne čitam ovaj roman kao satiru manirizma međuratne provincije, nego kao kliničku sliku suvremene Hrvatske, gdje se svaki glas koji remeti konsenzus šutnje odmah patologizira.
Danas to nije psihijatrijska ustanova, danas je to mreža, linč u komentarima, prijetnje, institucionalna hladnoća. Isti mehanizam, nova tehnologija. Krleža je, kao rijetko koji pisac, razumio da je malograđanština prije svega obrambeni mehanizam protiv spoznaje, a kazalište je mjesto gdje tu obranu možemo javno, kolektivno, katarzično razgraditi.
Express: U najavi stoji da predstava “Na rubu pameti/Roll over Krleža” beskompromisno propituje društvo koje kažnjava pojedinca zbog izgovorene istine, koja se proglašava “zločinom”. Je li se nešto promijenilo od Krležina vremena do današnjeg po pitanju slobode govora te umjetničkog izražavanja? Koja je cijena slobode?
Promijenio se instrumentarij, nije se promijenila logika kažnjavanja. Krležino doba imalo je cenzuru, dvorsku etiketu, žandarsku šutnju, a naše doba ima linč kulturu društvenih mreža, koja djeluje brže, anonimnije i, paradoksalno, demokratičnije u svojoj okrutnosti, sad svatko može sudjelovati u progonu, ne treba mu ni čin, ni titula, dovoljan je mobitel. Cijena slobode uvijek je ista, to je usamljenost onoga tko je izgovori. Istina je transgresivna, probija tabu zajednice, i zajednica zato tog transgresora mora izopćiti kako bi sačuvala privid vlastite cjelovitosti. Ali ta cijena, koliko god bolna, jedina je valuta kojom se kupuje dostojanstvo mišljenja. Umjetnost koja ne plaća tu cijenu, koja se unaprijed prilagođava, koja računa troškove prije nego što progovori, prestaje biti umjetnost i postaje dekoracija vlasti, ma koje boje ta vlast bila.
Express: Krleža u romanu demaskira ljudsku glupost i ljude koji ne misle svojim glavama nego se ponašaju poltronski, znajući da će im takvo ponašanje donijeti bolji status u društvu. Istodobno, progovara o malograđanštini, licemjerju, građanskoj hrabrosti, odnosno kukavičluku. Tko su današnji licemjeri, lažovi, glupani, prijetvornici i malograđani, koje bi Krleža napadao?
Krleža bi, siguran sam, danas najviše prezirao ne otvorene fašiste, njih je lako prepoznati, oni se barem ne kriju, nego one koji svoj oportunizam oblače u kostim umjerenosti, objektivnosti, obiju strana. Malograđanin traži alibi za svoju šutnju, koji kaže “ja se ne bavim politikom”, dok mu politika svakodnevno određuje mirovinu, zdravstvo, zrak koji diše. Današnji glupan nije nužno neobrazovan, često je diplomiran, medijski prisutan, vrlo spretan u obmanama. Prijetvornik je onaj tko izgovara riječi “domovina”, “tradicija”, “vrijednosti”, a istovremeno gleda kako se zakopava otrovni otpad u zemlju te iste domovine. Krleža bi ih prepoznao trenutačno, imao je nos za tu vrstu parfimiranog raspadanja.
Express: Predstavu postavljate u Kazalištu Komedija koje je poznatije po glazbenom nego po repertoaru koji ulazi u dijalog s društvenom stvarnošću. Je li taj izbor zasluga nove ravnateljice Uršule Cetinski, koja je dočekana na nož u dijelu medija, a koju ste vi srčano branili?
Jest, i ne skrivam to. Uršula Cetinski je jedna od rijetkih kulturnih menadžerica u ovoj zemlji koja razumije da repertoarna hrabrost nije luksuz nego obveza javne institucije, institucija koja se financira novcem građana dužna je tim istim građanima vratiti nešto više od pjevljivog eskapizma. Napad na nju bio je, ruku na srce, napad na samu ideju da glazbeno kazalište može misliti, može biti neugodno, može ući u dijalog sa stvarnošću umjesto da od nje bježi. Branio sam je jer sam prepoznao stari obrazac da čim žena na poziciji moći pokuša promijeniti ustaljenu, uljuljanu matricu, mediji joj presude prije nego što joj daju priliku da djelo dovrši. To je isti mehanizam kao u Krležinu romanu, prvo etiketiranje, tek onda, ako ikad, argument. Postaviti Krležu u Komediji nije provokacija radi provokacije, nego politički čin povjerenja da i ta publika, ta zgrada, taj prostor, zaslužuju ozbiljnost.
Express: Izgradili ste status redatelja koji se bavi društveno relevantnim temama, a to ste potvrdili i na ovogodišnjem 72. Splitskom ljetu gdje ste režirali predstavu “Herscht 07769” prema istoimenom romanu nobelovca Lászla Krasznahorkaija. U tom djelu autor se bavi radikaliziranom europskom zbiljom, jačanjem ekstremne desnice i neonacizmom. Kako vidite današnju Europu u kontekstu pobjede AFD-a u Saska-Anhaltu u Njemačkoj? Je li njihov uspon posljedica slabljenja i dezorijentacije europske ljevice?
Rezultati od 6. rujna - AfD s gotovo 44 posto, CDU prepolovljen na nešto više od 18 - nisu izborna anomalija, to je seizmografski zapis jednog duljeg potresa čiji smo epicentar predugo ignorirali. Krasznahorkaijev “Herscht 07769” je roman o tome kako se apokalipsa ne događa naglo, nego se prokrijumčari kroz provincijsku dosadu, kroz mrežu malih kompromisa, dok cijelo vrijeme mislimo da čitamo idilu. Europska ljevica je predugo govorila jezikom uprave, a ne jezikom čežnje, nudila je tablice i kompromise tamo gdje je desnica nudila pripadnost, identitet, priču... Mislim da tugu i bijes koje ljudi posvuda u svijetu osjećaju moramo ponovno naučiti pretvoriti u solidarnost, a ne dopustiti da ih netko drugi pretvori u strah od susjeda.
Express: Nakon korupcije, inflacije i rasta cijena, “bijele kuge”, niskih mirovina, dugova u zdravstvu, visokih poreza itd, dogodio se i ekocid u Lici, koji je izazvao političke potrese i rezultirao velikim prosvjedom u Zagrebu pokazavši da je ljudima dosta laži. U javnosti je taj ekocid ocijenjen kao najteži zločin HDZ-a protiv građana Hrvatske. Možemo li biti optimistični?
Prosvjed “Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku”, deseci tisuća ljudi na Trgu bana Jelačića prvog vikenda rujna nije bio prosvjed stranke, bio je prosvjed naroda koje više ne može progutati laž. Kad zemlja doslovno postane deponij, kad se zatrpava ono što nas doslovno hrani i napaja, metafora prestaje biti metafora, postaje dijagnoza. Optimizam, u klasičnom smislu, previše je pasivan, previše čeka da se stvari poprave same od sebe. Ono u što vjerujem je znati da je stanje loše, gledati mu ravno u oči bez uljepšavanja, i nastaviti djelovati, govoriti, okupljati se. Taj prosvjed je dokaz da građanska energija još postoji ispod pepela apatije. Kazalište i takva energija hrane se iz potrebe da se kolektivno tijelo ponovno osjeti kao tijelo, a ne kao zbroj usamljenih potrošača.
Express: Kako vidite hrvatsko društvo s obzirom na odnos prema kulturi, primjerice, prijetnje smrću piscu Damiru Karakašu koji je pozvao na prosvjed, zatim agresivne komentare uperene protiv inicijative “Glumci za Gospić”, otkazivanje gostovanja predstave Sergeja Trifunovića u Osijeku, te zabrani izložbe “Susret” u Sinju?
Ono što se dogodilo Damiru Karakašu, čovjeku koji je samo pozvao na prosvjed za svoj zavičaj i dobio poplavu poziva na vlastitu smrt, pokazuje koliko je tanka membrana između naizgled pristojnog društva i njegova nasilnog nesvjesnog. Ono što potisnemo ne nestaje, nego čeka priliku da izbije, obično nasilnije nego što bi izbilo da smo mu dopustili govor. Digitalna gomila koja prijeti piscu jest upravo to potisnuto koje se vraća u obliku čiste, neartikulirane agresije. Svaka pojedinačna epizoda, prijetnje piscu, linč na “Glumce za Gospić”, otkazano gostovanje, zabranjena izložba, djeluje kao izolirani incident, ali zajedno čine sustav. To je signal umjetnicima da postoji nevidljiva crta preko koje ne smiju prijeći, inače slijedi kazna, ne zakonska, nego društvena, difuzna, anonimna. To je najopasniji oblik cenzure jer nema potpisnika, nema institucije koju možete tužiti, to je klima, atmosfera straha koju svatko od nas udiše i, htjeli ne htjeli, počinje disati pliće. Umjetnost je tu da tu klimu učini vidljivom, da je imenuje, jer ono što se imenuje gubi dio svoje moći nad nama.
Express: Kako tumačite parole koje dolaze iz mašinerije ultra desnice i klerikalnog nacionalizma u kojima se stalno lansira teza o antifašistima kao neprijateljima naroda? Je li to samo izraz gluposti i neznanja ili...?
To nije samo glupost, iako gluposti u tome ima napretek, to je precizna inverzija. Preokrenuti antifašizam, temeljnu etičku i ustavnu vrijednost ove države nastale iz antifašističke borbe, u optužbu, to je Orwellov postupak par excellence. Novogovor koji riječi prazni od smisla i puni ih suprotnim značenjem. Ima u tome i dublje, klerikalno-nacionalističke arhitekture, potreba za neprijateljem koji je uvijek iznutra, uvijek “izdajnik”, jer vanjski neprijatelj ne veže zajednicu tako čvrsto kao unutarnji grešnik. To je stara inkvizicijska logika presvučena u nacionalni kostim. Odgovor na to nije šutnja iz pristojnosti, nego uporno, strpljivo, gotovo pedagoško ponavljanje činjenica, jer laž se ne pobjeđuje jednom replikom, pobjeđuje se izdržljivošću.
Express: Iduće godine pripremate u Novoj Gorici novi projekt “M. Sin stoljeća” prema dokumentarnom romanu Antonija Scuratija o usponu Benita Musolinija i rađanju fašizma. Koja će biti poanta predstave s obzirom na kontroverznu temu? I zašto je važno otvarati takve i slične teme?
Scurati je napisao je dokumentarni roman o rođenju fašizma koristeći isključivo autentične izvore, govore, pisma i novinske članke te pritom dopustio da nas ta faktografija zgrozi više nego bilo koja fikcija, jer pokazuje koliko je banalno, koliko svakodnevno, koliko birokratski fašizam zapravo nastajao. Nije došao kao grom, došao je kao niz sitnih ustupaka, šutnji, oportunizama, točno ono što danas prepoznajemo, samo u drugom vremenu i drugom jeziku. Poanta predstave neće biti povijesna rekonstrukcija radi rekonstrukcije, nego zrcalo. Htio bih da publika iz Nove Gorice, grada koji je i sam palimpsest granica, ideologija i preseljenih naroda, prepozna u Mussolinijevu usponu ne tako davnu prošlost, ali i mehanizam koji je uvijek na raspolaganju, spreman da se ponovno aktivira čim zajednica prestane paziti. Otvarati tu temu danas, u Europi koja upravo gleda kako se ekstremna desnica vraća s izbornim mandatima, čin je građanske i umjetničke odgovornosti.
