Odnosi između Hrvata i hrvatskih Srba. Uh, ima li kompliciranije, osjetljivije i pogrešnim tumačenjima opterećenije teme? Možda i ima, ali malo je onih u kojima se toliko stoljeća zajedničkog života i suradnje, ali i sukoba, nasilja i povijesnih trauma ispreplelo u tako složenu povijest koju ni danas nije lako sagledati bez predrasuda. Mi ćemo ipak pokušati.
Srbi na prostoru današnje Hrvatske žive stoljećima. Veći valovi doseljavanja započeli su u 15. i 16. stoljeću, u vrijeme osmanlijskih osvajanja, a naseljavali su se ponajprije na području Vojne krajine, u Lici, na Kordunu, Baniji, u Slavoniji i Dalmaciji. S vremenom su postali važan dio hrvatskog društva, sudjelujući u razvoju gospodarstva, znanosti, kulture, umjetnosti i političkog života. Među njima su bili neki od najistaknutijih znanstvenika, književnika, umjetnika i javnih djelatnika u hrvatskoj povijesti. Još početkom devedesetih Srbi su činili 12,2 posto stanovništva Hrvatske, no krvava pobuna dijela hrvatskih Srba, potaknuta velikosrpskom politikom Slobodana Miloševića, rat i masovni odlazak srpskog stanovništva tijekom i nakon operacije Oluja 1995., uz stradanja i otežan povratak, dramatično su promijenili demografsku sliku zemlje, a nekad brojnu i utjecajnu zajednicu sveli na gotovo zanemarivu manjinu.
Svetozar Pribičević, hrvatski političar, vodeća politička figura hrvatskih Srba
No demografski pad nije izbrisao stoljeća njihove prisutnosti u hrvatskoj povijesti. Na to podsjeća i opsežan biografski leksikon "100 znamenitih Srba u Hrvatskoj", koji je upravo, pod uredničkim vodstvom povjesničara Ive Goldsteina, objavilo Srpsko narodno vijeće. Na gotovo sedam stotina stranica knjiga donosi životopise stotinu istaknutih pojedinaca srpskog podrijetla ili identiteta koji su tijekom gotovo šest stoljeća oblikovali hrvatski znanstveni, kulturni, gospodarski i društveni život. Među njima su svjetski poznata imena, ali i danas gotovo zaboravljeni pojedinci, ljudi različitih političkih uvjerenja i složenih nacionalnih identiteta. Leksikon ne nastoji ponuditi konačan popis najzaslužnijih niti idealizirati svoje protagoniste, ali svakako želi podsjetiti da bi bez hrvatskih Srba povijest Hrvatske bila bitno drugačija.
Jesu li svi oni, ili barem većina njih, Hrvatsku doživljavali kao svoju domovinu? Vjerojatno nikada nećemo moći pouzdano znati što je za svakoga od njih značila nacionalna pripadnost i koliko se osjećao dijelom zemlje u kojoj je rođen ili u kojoj je živio. No znamo što je o tome mislio daleko najpoznatiji među hrvatskim Srbima, Nikola Tesla, genijalni izumitelj rođen u Smiljanu, čiji su pronalasci, osobito sustav izmjenične struje i indukcijski elektromotor, postavili temelje današnjeg svijeta. U brzojavu koji je 1936. uputio Vladku Mačeku, Tesla je poručio da se ponosi svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom, zahvalivši na obrazovanju i prilikama koje je u njoj dobio, a poruku je završio riječima "Živjeli svi Jugoslaveni!". Šest godina kasnije, usred Drugoga svjetskog rata, u pismu 'braći u Americi' iz travnja 1942. ponovno je istaknuo svoje srpsko podrijetlo, nazivajući se 'Srbinom i Jugoslavenom', te podržao otpor okupatorima u starom zavičaju. U vrijeme kada su ustaški zločini nad Srbima već poprimili stravične razmjere, pozivao je na zajedništvo i upozoravao da se ne smije dopustiti da mržnja umanji veličinu borbe protiv neprijatelja, ističući kako je sudbina Srba i Hrvata nerazdvojiva. Sve to možemo doznati - ako već nismo znali - iz opsežne Tesline biografske natuknice u knjizi "100 znamenitih Srba u Hrvatskoj".
Kako u predgovoru piše Milorad Pupovac, ideja o sastavljanju leksikona pojavila se još početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u krugu Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta", no političke okolnosti odgodile su ostvarenje projekta, da bi ideja ponovno oživjela krajem devedesetih, ponajprije zahvaljujući povjesničaru i kulturnom djelatniku Čedomiru Višnjiću. Proći će međutim još gotovo tri desetljeća prije nego što će knjiga ugledati svjetlo dana. Uz Goldsteina, Pupovca i Višnjića, uredništvo su činili Dejan Jović, Dušan Marinković, Đorđe Matić i Milan Radanović, a biografske priloge napisali su brojni stručnjaci iz različitih područja. Od prve zamisli do objavljivanja leksikona temeljito se promijenio i položaj Srba u Hrvatskoj. Pupovac u predgovoru upozorava da su nakon hrvatskog osamostaljenja Srbi gotovo nestali iz školskih udžbenika, kulturnih pregleda, naziva ulica i javnih ustanova, a s njima se postupno gubilo i znanje o njihovu doprinosu hrvatskoj povijesti. Leksikon je zato zamišljen ne samo kao zbirka biografija nego i kao pokušaj obnove povijesnog pamćenja, važan i za srpsku zajednicu i za hrvatsko društvo.
Leksikon donosi stotinu biografija koje obuhvaćaju gotovo šest stoljeća povijesti, počevši od Katarine Kantakuzine Celjske, plemkinje iz 15. stoljeća. Među zastupljenima je 88 muškaraca i 12 žena, od znanstvenika, književnika i umjetnika do političara, vojskovođa, svećenika, gospodarstvenika i sportaša, ljudi različitih društvenih položaja, političkih uvjerenja, pa i nacionalnih identiteta. Velika većina rođena je na području današnje Hrvatske, a njih gotovo polovina djelovala je cjeloživotno ili dio života u Zagrebu. Uz Teslu, tu je i znameniti znanstvenik iz Dalja Milutin Milanković, poznat po istraživanjima klimatskih promjena i ledenih doba. Tu su matematičar Đuro Kurepa, književnici Petar Preradović, Vladan Desnica, Grigor Vitez i Dubravka Ugrešić, kantautor Arsen Dedić, kazališni redatelj Branko Gavella, kipar Vojin Bakić, likovni umjetnici Boris Bućan, Mangelos i Sava Šumanović. Zatim Josif Runjanin, skladatelj hrvatske himne, politički i vjerski vođe Svetozar Pribićević i Josif Rajačić te legendarni nogometni vratar Vladimir Beara. No leksikon vraća u javno pamćenje i danas mnogo manje poznate pojedince, poput dobrotvora Vladimira Matijevića i knjižara Đorđa Ćelapa. Izbor je zamišljen kao prikaz raznolikosti srpske zajednice i njezina doprinosa hrvatskoj povijesti. Neki su protagonisti snažno isticali svoje srpsko podrijetlo, drugi su se poistovjećivali s hrvatskom kulturom ili jugoslavenskom idejom, a mnogi su pripadali različitim kulturnim i nacionalnim krugovima.
Arsen Dedić, skladatelj, književnik, prevoditelj, pjesnik i kantautor
Posebno je zanimljivo 19. stoljeće, u kojemu su se hrvatski i srpski nacionalni pokreti čas približavali, čas udaljavali, ovisno o političkim okolnostima i odnosima moći u Habsburškoj Monarhiji. Jedan od najzanimljivijih primjera njihova kulturnog prožimanja svakako je pjesnik Petar Preradović, rođen u pravoslavnoj obitelji u Grabrovnici kraj Pitomače, koji je tijekom školovanja na vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu prešao na katoličanstvo. Ondje je, okružen njemačkim jezikom, gotovo zaboravio materinski, a svoje prve pjesme pisao je na njemačkom. Tek nakon susreta s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim i dolaska u Zadar 1843. približio se ilirskom pokretu i počeo pisati na narodnom jeziku. Njegova pjesma "Zora puca, bit će dana", objavljena 1844., postala je jedna od najpoznatijih budnica hrvatskoga narodnog preporoda. Preradovićeva biografija donosi i zanimljiv podatak o njegovu odnosu prema srpskom identitetu. Kada je 1846. pripremao zbirku "Prvenci", pisao je Vuku Stefanoviću Karadžiću moleći ga za pomoć u njezinu objavljivanju i preporuku srpskom knezu Milošu Obrenoviću. Pritom je istaknuo da svoje pjesme, "kao Srbin, kirilskim pismenima" namjerava tiskati, ali je dodao kako mu je važnije da ih čitaju svi koji razumiju isti jezik, bez obzira na pismo.
Još je neobičnija sudbina Josifa, odnosno Josipa Runjanina, časnika rođenog u Vinkovcima, koji je uglazbio Mihanovićeve stihove "Horvatske domovine", buduće hrvatske himne. Runjanin je služio u Glini, gdje je pod zapovjedništvom budućeg bana Josipa Jelačića sudjelovao u kulturnom životu tamošnjih časnika. Bio je nadaren tenor, svirao je gitaru i citru, a 1846. skladao je i pjesmu "Ljubimo te diko naša", posvećenu Jelačiću. Glazbu za "Lijepu našu" navodno je napisao oslanjajući se na melodiju iz Donizettijeve opere "Lucia di Lammermoor". Prema nekim izvorima, prvi ju je put izveo na klaviru u kući glinskoga trgovca Petra Peleša. Taj je instrument poslije završio u Hrvatskom povijesnom muzeju, a danas se čuva u Muzeju seljačkih buna u Gornjoj Stubici. Ni sama "Lijepa naša" nije odmah prihvaćena kao hrvatska himna. Štoviše, nakon izvedbe u Zagrebu 1846. nailazila je na prigovore, među ostalima i Vatroslava Lisinskog, a tek je potkraj stoljeća stekla širu popularnost. Za narodnu himnu izabrana je 1891., kada ni Mihanović ni Runjanin više nisu bili živi. Runjanin je u međuvremenu ostvario i političku karijeru: 1865. izabran je u Hrvatski sabor kao predstavnik Prve banske pukovnije. Pokopan je u Novom Sadu, a na njegovom nadgrobnom spomeniku podignutom 1924. uklesani su stihovi hrvatske himne, ispod kojih stoji da su spomenik podigli 'Srbi i Hrvati'. Nakon uspostave NDH Runjaninu je priznato autorstvo kao 'ishitriocu napjeva', pa "Liepa naša" na saborskom zasjedanju 1942. dobiva status hrvatske državne himne. Time je Runjanin službeno ušao u ustaški Panteon, navodi se u leksikonu.
Dubravka Ugrešić, književnica, esejistica i prevoditeljica
Političku stranu hrvatsko-srpskih odnosa u istom razdoblju posebno dobro ilustrira život Josifa Rajačića, rođenog 1785. u Lučanima kraj Brinja, koji je postao karlovački mitropolit, a zatim i srpski patrijarh. U revolucionarnoj 1848. godini, kada su se hrvatski i srpski politički predstavnici nastojali oduprijeti mađarskoj prevlasti, Rajačić je odigrao važnu ulogu u njihovu približavanju. Na Majskoj skupštini u Srijemskim Karlovcima izabran je za patrijarha, a srpski predstavnici zatražili su autonomiju Vojvodine. U srpnju iste godine Rajačić je u Zagrebu svečano uveo Josipa Jelačića u bansku čast, u odsutnosti zagrebačkog biskupa Jurja Haulika i na poziv Ljudevita Gaja. Taj čin bio je izraz političkog savezništva hrvatskih i srpskih prvaka, ali i dio šire strategije bečkog dvora, kojemu je odgovarala njihova suradnja protiv mađarske revolucije. Savezništvo, međutim, nije značilo i podudarnost političkih ciljeva. Rajačić je nastojao osigurati autonomiju srpske Vojvodine, dok je Jelačić zastupao interese Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Kada Oktroirani ustav 1849. nije priznao Vojvodinu kao zasebnu krunovinu, Rajačić je zatražio podršku od Jelačića, ali bez uspjeha. Ni jedan ni drugi nisu mogli presudno utjecati na odluke koje su se donosile u Beču.
Koliko su se politička uvjerenja i savezništva mogla dramatično mijenjati pokazuje biografija Svetozara Pribićevića, jednog od najutjecajnijih političkih vođa prečanskih Srba u prvim desetljećima 20. stoljeća. Rođen u Hrvatskoj Kostajnici, Pribićević je političku karijeru gradio na ideji da su Hrvati i Srbi jedan narod, a kao vođa Hrvatsko-srpske koalicije postao je jedan od ključnih zagovornika stvaranja zajedničke jugoslavenske države. Godine 1918. odigrao je presudnu ulogu u ubrzanom ujedinjenju Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom, a potom kao ministar unutarnjih poslova nove države provodio izrazito centralističku politiku. Vjerovao je da je jugoslavensko jedinstvo moguće ostvariti samo snažnom središnjom vlašću, zbog čega se žestoko sukobljavao sa Stjepanom Radićem i njegovim zahtjevima za hrvatskom autonomijom. No upravo će Pribićević, razočaran politikom Beograda i sve izraženijom srpskom hegemonijom, doživjeti gotovo kopernikanski politički obrat. Nakon što su ga radikali Nikole Pašića 1925. izbacili iz vlasti, postupno je shvatio da centralizam kojemu je i sam pridonio ugrožava ne samo Hrvate nego i položaj Srba u Hrvatskoj. Godine 1927. sklopio je savez s dotadašnjim ljutim protivnikom Radićem, stvarajući Seljačko-demokratsku koaliciju koja je zahtijevala demokratizaciju i ravnopravnost unutar zajedničke države. Nakon atentata na hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini 1928. njegov je zaokret postao još radikalniji: napustio je i ideju nacionalnog unitarizma, priznajući Hrvate i Srbe kao zasebne narode. Kako se navodi u biografskoj natuknici, tada je izjavio da organizacija države ne smije biti djelo jedne nacije, nego da "srpstvo u prečanskim krajevima mora biti solidarno s hrvatstvom". Njegovo razočaranje Beogradom završilo je otvorenim sukobom s kraljem Aleksandrom. Nakon uvođenja diktature 1929. bio je uhićen i interniran, a zatim je otišao u emigraciju, gdje je 1933. objavio knjigu "Diktatura kralja Aleksandra", oštru optužnicu protiv režima koji je nekoć pomagao uspostaviti. U posljednjim godinama života zagovarao je federalno uređenje Jugoslavije, uvjeren da zajednička država nema budućnosti bez ravnopravnosti Hrvata i Srba. Umro je 1936. u Pragu, a vlast mu nije dopustila ni da bude pokopan u rodnom kraju.
Boris Bućan, likovni umjetnik
Među stotinu biografija u leksikonu posebno mjesto pripada umjetnicima koji su oblikovali hrvatsku kulturu i čija su djela danas nezaobilazan dio njezine baštine. Jedan od njih je Stjepan Miletić, zagrebački intendant, redatelj i književnik, potomak imućne obitelji srpskih korijena, čiji je djed sudjelovao u gradnji pravoslavne crkve u Zagrebu. Kada je 1894., sa samo 26 godina, imenovan intendantom Hrvatskoga narodnog kazališta, preuzeo je ustanovu koja je zaostajala za europskim kazališnim standardima. U samo četiri godine postavio je 189 premijernih naslova, organizirao je prvi baletni zbor u povijesti hrvatskoga kazališta, a na repertoar uveo i brojna djela europskih klasika. Kako bi doprinio radu kazališta, odrekao se vlastite plaće te za zaposlenike nabavljao opremu i financirao predstave. Njegova je uprava postavila temelje modernoga hrvatskog kazališta.
Nekoliko desetljeća poslije sličnu će ulogu imati Branko Gavella, rođen u zagrebačkoj građanskoj obitelji srpsko-cincarskog podrijetla. Njegova biografija donosi zanimljiv podatak da se Gavella, poput dijela svojih uglednih suvremenika, izjašnjavao kao Hrvat, što nije bilo u suprotnosti s njegovim obiteljskim podrijetlom. U mladosti je bio pod snažnim utjecajem pravaških ideja, a u svojim je tekstovima polemizirao i sa srpskim nacionalnim koncepcijama. Nakon studija filozofije u Beču i povratka u Zagreb započeo je kazališnu karijeru, tijekom koje je režirao stotine predstava i postao jedna od najvažnijih osoba hrvatskoga glumišta. Upravo je Gavella 1920. postavio Krležinu "Galiciju", a dvije godine poslije i "Golgotu", sudjelujući u stvaranju modernoga hrvatskog dramskog izraza. Njegovo ime danas nosi zagrebačko Dramsko kazalište Gavella, osnovano 1953., a ostavio je trajan trag i kao pedagog, teoretičar kazališta i jedan od osnivača Akademije dramske umjetnosti.
Složenu pripadnost različitim kulturnim sredinama možda još izrazitije pokazuje književnik Vladan Desnica. Rođen u Zadru, u uglednoj srpskoj obitelji iz Obrovca, odrastao je u intelektualnom okruženju u kojemu su se susretali talijanski, hrvatski i srpski kulturni utjecaji. Govorio je nekoliko jezika, bavio se glazbom, prevođenjem i književnom kritikom, a prvi je roman objavio tek nakon Drugoga svjetskog rata. Njegova najpoznatija djela, prije svega "Proljeća Ivana Galeba", danas pripadaju vrhuncima hrvatske književnosti 20. stoljeća. No njegov književni put nije bio jednostavan. "Zimsko ljetovanje", roman o zadarskim građanima koji za vrijeme rata utočište pronalaze u dalmatinskom zaleđu, izazvao je 1950. oštre kritike zbog prikaza odnosa građanskoga i seoskoga svijeta, kao i zbog izostanka očekivanoga socrealističkog pogleda na rat. Danas se njegovo nasljeđe čuva i proučava u Hrvatskoj i Srbiji, a u Islamu Grčkom, gdje se nalazi obiteljska kula Janković, održavaju se Desničini susreti, znanstveni skupovi posvećeni njegovu djelu. Desnica je i sam odbijao podjele. U pripremi izdanja Pet stoljeća hrvatske književnosti izjasnio se kao pisac koji pripada i hrvatskoj i srpskoj književnosti. "Kad sam rekao da se smatram jugoslavenskim piscem, time sam mislio: u isti mah i hrvatskim i srpskim", objasnio je.
Za kipara Vojina Bakića, rođenog u Bjelovaru 1915., pitanje nacionalne pripadnosti dobilo je osobito tragičnu dimenziju. Nakon uspostave NDH četvorica njegove braće uhićena su, odvedena u logor Danica, a zatim ubijena. I sam je bio zatvoren, no pušten je zahvaljujući intervenciji Frane Kršinića. Tijekom rata ostao je u Zagrebu, gdje je radio kao kipar, a nakon oslobođenja postao jedan od najvažnijih predstavnika jugoslavenskoga modernističkog kiparstva. Njegovi spomenici, osobito Spomenik strijeljanima u Bjelovaru i Spomenik pobjedi naroda Slavonije u Kamenskoj, pripadaju vrhuncima europske poslijeratne skulpture. No devedesetih godina upravo su njegova djela postala žrtvama političkog nasilja. Spomenik u Kamenskoj miniran je 1992., a bjelovarski je spomenik srušen i oštećen. Njegova biografija tako povezuje dvije tragedije: stradanje obitelji zbog srpskog podrijetla u Drugome svjetskom ratu i uništavanje umjetničke baštine koja je desetljećima poslije postala nepoželjna.
Grigor Vitez, pjesnik, pisac za djecu, prevoditelj, urednik...
Drugačiji odnos prema vlastitom identitetu imao je Boris Bućan, jedan od najznačajnijih hrvatskih vizualnih umjetnika, čiji su plakati završili u zbirkama njujorške MoMA-e, londonskog muzeja Victoria & Albert i drugih svjetskih institucija. Njegov plakat za Stravinskijev balet Žar ptica, izrađen za HNK Split 1983., uvršten je među najpoznatija ostvarenja svjetskog grafičkog dizajna. Bućan je u hrvatskoj umjetnosti otvorio prostor za drukčije razumijevanje plakata, brišući granice između primijenjene i likovne umjetnosti. No tek je kasno u životu počeo istraživati vlastito srpsko podrijetlo. Kako se navodi u leksikonu, premda se najčešće doživljavao kao Hrvat, nakon 2018. počeo se intenzivnije zanimati za obiteljsku povijest, potaknut spoznajom da se ime njegova djeda Stevana nalazi na popisu žrtava logora Jasenovac. Njegova majka, Židovka Ana, preživjela je rat skrivajući se u Zagrebu, dok je očeva obitelj bila obilježena stradanjem u NDH. Bućan je tek u kasnim godinama počeo otvorenije govoriti o tome koliko je ta povijest utjecala na njegov osjećaj pripadnosti.
Složenost identiteta obilježila je i život Arsena Dedića, kantautora koji je iz Šibenika stigao u Zagreb i postao jedan od najvažnijih autora hrvatske popularne glazbe. Njegov otac Jovan bio je pravoslavac, a majka Veronika potjecala je iz katoličke obitelji. Arsen je kršten u pravoslavnoj crkvi, ali se, kako se navodi u natuknici, tijekom života sve manje poistovjećivao s nacionalnim određenjima. Njegove pjesme, od "Kuće pored mora" i "Moderato cantabile" do "Sve što znaš o meni", obilježile su generacije slušatelja, a skladao je i za kazalište, film i televiziju, uključujući glazbu za "Glembajeve" Antuna Vrdoljaka. Devedesetih godina, u vrijeme rata i raspada Jugoslavije, Dedić je zauzeo jasan stav: unatoč srpskom podrijetlu ostao je u Hrvatskoj, nastupao za hrvatske branitelje i sudjelovao u projektu Croatian Art Forces, za koji je napisao glazbu za himnu 101. brigade Hrvatske vojske. U njegovu su se stvaralaštvu istodobno susretali hrvatska pjesnička tradicija, francuska šansona, talijanska kancona i jugoslavenski kulturni prostor.
Među umjetnicima koji su obilježili hrvatsku popularnu kulturu nalazi se i Borivoj Dovniković Bordo, jedan od pionira Zagrebačke škole crtanog filma. Rođen je u Osijeku 1930., a rat ga je kao dječaka odveo u Srbiju, gdje je pohađao školu u Beogradu i Požarevcu. Nakon povratka u Osijek objavljivao je prve stripove, a potom se preselio u Zagreb i postao jedan od ključnih autora hrvatske animacije. Njegovi filmovi "Lutkica", "Bez naslova" i "Uzbudljiva ljubavna priča" donijeli su mu međunarodna priznanja, dok je kao karikaturist desetljećima surađivao s hrvatskim novinama i časopisima. Zanimljivo je da je, unatoč obiteljskim korijenima i ratnom iskustvu, Bordo svoj identitet ponajprije gradio kroz umjetnički rad. Njegove karikature, filmovi i stripovi postali su sastavni dio hrvatske vizualne kulture, a 2024. Zagreb je jednu ulicu nazvao njegovim imenom.
Posebno mjesto u povijesti hrvatskoga kazališta pripada i Beli Krleži, rođenoj kao Leposava Kangrga u Senju, u pravoslavnoj obitelji. Kao glumica HNK-a i supruga Miroslava Krleže bila je jedna od najvažnijih interpretatorica njegovih ženskih likova, osobito barunice Castelli u "Gospodi Glembajevima". No nakon uspostave NDH 1941. završila je u zatvoru zajedno s drugim pravoslavcima iz kazališta. Puštena je nakon nekoliko dana, ali je njezin položaj ostao nesiguran. Ustaške vlasti željele su je iskoristiti kako bi pokazale da režim nije neprijateljski raspoložen prema Srbima, dok je ona nastojala sačuvati profesionalni i osobni integritet. Unatoč tome, tijekom rata nastavila je glumiti. Nakon oslobođenja njezina se karijera nastavila, a u hrvatskoj kazališnoj povijesti ostala je upamćena kao jedna od najvažnijih glumica 20. stoljeća.
Da doprinos hrvatskoj kulturi nije bio ograničen na takozvanu visoku umjetnost pokazuje i Momčilo Popadić, pjesnik, novinar i autor nekih od najpoznatijih dalmatinskih pjesama. Rođen je u Blatu na Korčuli, u obitelji srpskog podrijetla, a odrastao je između Korčule, Pančeva i Splita. Njegovi stihovi postali su dijelom dalmatinske glazbene tradicije zahvaljujući suradnji s Oliverom Dragojevićem, Zdenkom Runjićem i drugim skladateljima. Napisao je tekstove za "Oprosti mi, pape", "Skalinadu", "Skitnicu" i brojne druge pjesme koje su odavno nadživjele svoje autore. Posebno je zanimljivo da se Popadić, premda je bio svjestan obiteljskog podrijetla, ponajprije identificirao kao Dalmatinac. Kako se navodi u leksikonu, u njegovu je identitetu važnije mjesto od nacionalne pripadnosti zauzimao osjećaj pripadnosti Splitu, Korčuli i dalmatinskoj kulturi.
Grigor Vitez, rođen u Kosovcu kraj Okučana, ostavio je pak neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti za djecu. Bio je učitelj, urednik i prevoditelj, a nakon Drugoga svjetskog rata radio je u hrvatskim prosvjetnim i izdavačkim ustanovama. Kao urednik izdavačke kuće Mladost pokrenuo je biblioteku Vjeverica, jednu od najvažnijih edicija dječje književnosti u Hrvatskoj. Njegove zbirke "Prepelica", "Sto vukova" i "Kad bi drveće hodalo" promijenile su način pisanja za djecu, oslobađajući dječju poeziju od pretjerane poučnosti i uvodeći u nju igru, humor i maštu. Vitez je pripadao srpskoj zajednici u Hrvatskoj, ali je njegovo stvaralaštvo duboko ukorijenjeno u hrvatsku književnu tradiciju. Nagrada za najbolja književna i likovna ostvarenja za djecu nosi njegovo ime.
Možda najsnažniji primjer koliko nacionalni identitet može postati političko pitanje u suvremenoj hrvatskoj kulturi pruža biografija Dubravke Ugrešić. Rođena u Kutini, od oca Srbina i majke Bugarke, Ugrešić je postala jedna od najvažnijih hrvatskih književnica druge polovice 20. stoljeća. Njezini romani "Štefica Cvek u raljama života" i "Forsiranje romana-reke" donijeli su joj međunarodnu afirmaciju, a kao znanstvenica bavila se ruskom književnošću i avangardom. No početkom devedesetih, kada se usprotivila nacionalizmu i ratnoj propagandi, našla se na udaru dijela hrvatskih medija. Nakon teksta "Hrvatske feministice siluju Hrvatsku", objavljenog 1992. u Globusu, bila je izložena javnim napadima i optužbama za izdaju, a 1993. napustila je Hrvatsku. U emigraciji je nastavila pisati o nacionalizmu, egzilu, raspadu Jugoslavije i kulturnom pamćenju, postavši jedna od najprevođenijih autorica s ovih prostora. Sama je odbijala nacionalne književne etikete, smatrajući da se njezino djelo ne može svesti na pripadnost jednoj državi ili naciji.
No među stotinu životopisa ima i onih čija imena danas malo kome nešto znače, premda se iza njih kriju iznimne, ponekad nevjerojatne biografije. Primjerice, Sava Mrkalj, rođen 1783. u Sjeničaku na Kordunu, bio je jedan od obrazovanijih ljudi svojega vremena, poznavao je desetak jezika, a 1810. u Budimu objavio knjižicu od svega 18 stranica kojom je postavio temelje reforme srpske ćirilice, prije nego što će taj posao proslaviti Vuka Karadžića. Život je završio u duševnoj bolnici u Beču. Malo je poznat i Dušan Plavšić, bankar, publicist i kolekcionar iz Vinkovaca, koji je početkom 20. stoljeća sudjelovao u razvoju zagrebačkoga bankarstva, ali i pomagao umjetnicima te prikupljao vrijedna likovna djela. Potjecao je iz obitelji u kojoj se poduzetništvo povezivalo s kulturnim radom: njegov otac Nikola izdavao je "Krajišnik", prvi politički list u Slavoniji i Srijemu. Zanimljiva je i sudbina Petra Teslića, industrijalca rođenog u Lici, koji je kao bivši austrougarski časnik 29. listopada 1918. preuzeo vojno zapovjedništvo u ime Države SHS na području Rijeke i Sušaka, upravo na dan kada je Hrvatski sabor raskinuo državnopravne veze s Austro-Ugarskom. Poslije je u Sisku razvio veliko industrijsko poduzeće, postao jedan od najutjecajnijih gospodarstvenika svojega vremena i politički djelovao kao senator. Posve drugačiji put prošla je Milka Žicina, književnica rođena u siromašnoj seljačkoj obitelji kraj Nove Gradiške, koja je radila kao služavka i daktilografkinja, a potom se uključila u radnički i sindikalni pokret. Nakon Drugoga svjetskog rata, iako je bila komunistkinja, zbog sukoba s jugoslavenskim vlastima završila je u zatvoru. Tu je i Vojin Milić, sociolog rođen u Pivnici kraj Virovitice, koji je kao partizan izgubio gotovo cijelu obitelj: roditelji su mu nestali na putu prema Jasenovcu, a brat je umro u zbjegu. Poslije rata postao je jedan od najvažnijih jugoslavenskih sociologa, posebno zaslužan za razvoj metodologije društvenih istraživanja.
Takvih priča u leksikonu ima mnogo, a njihova je vrijednost možda upravo u tome što pokazuju koliko toga ostaje izvan uobičajenih prikaza hrvatske povijesti. U knjigu su ušli ljudi koji su se nečim istaknuli, ostavili djela, gradili institucije ili sudjelovali u političkom i društvenom životu, ali i oni koji nisu stigli učiniti ništa. Poput Aleksandre Zec, dvanaestogodišnje Zagrepčanke ubijene u prosincu 1991. zajedno s roditeljima, samo zato što je pripadala obitelji koja je u ratnom Zagrebu imala pogrešna krvna zrnca.
