Ante Tomić prošle nam je jeseni proširio horizont očekivanja. U suautorstvu s ilustratorom Tomislavom Torjancem, u nakladi Hena coma, Tomić je objavio priču “Đuro Hodalica”. Raskošnu slikovnicu, raskošnu priču. Đuro je, provjerite što prije, čvorak poput svih nas ostalih čvoraka, i karakter koji povezuje vašu djecu i vas. Zbog Tomićevih kolumni ili reportaža ljudi još vjeruju da novine mogu imati višu svrhu: ptica u letu je događaj, sve je tema. Otud ovakav razgovor, slučajno je tako ispao.

Express: Priču ‘Đuro Hodalica’ držali ste, velite, godinama u ladici i onda ste je nedavno dovršili: kakav tajming! Bez cinizma, basna o čvorku i njegovim prijateljima i neprijateljima, koliko realistična toliko i ohrabrujuća u poanti, stiže skoro u zadnji čas za nas koji, po općem dojmu najšireg opusa književnosti za djecu, već gubimo nadu u pošten odnos prema najoštrijem i najosjetljivijem dijelu domaće čitateljske publike. Dijelite li i vi taj dojam?

Priča mi je dugo stajala nedovršena, ali ne zato što me mučila, jer nisam znao što bih s njom, kako su me redovito mučile sve moje priče za odrasle, nego zato što sam stalno imao nekakvog drugog posla, a kad sam joj se vratio, to je bila lakoća i veselje. Guštao sam pisati o osjećajnom životu jedne male ptice, uživljavao sam se u Đuru Hodalicu više nego i u jednog drugog junaka kojeg sam stvorio. On je dosta nalik na mene. Za početak, i ja se bojim visine. Ne biste vjerovali, užasnem se i kad je vidim na televiziji. Kad se Tom Cruise drži jednom rukom za rub litice, pobjegnem iz dnevne sobe u kuhinju i odande vičem: ‘Je li se popeo?’ Zatim, važnije, i ja se, baš kao Đuro Hodalica, cijeli život osjećam čudno, odbačeno i prestravljeno i trebalo mi je mnogo da svoju čudnost, odbačenost i prestravljenost prihvatim, shvatim da u tome nema ništa loše. Wilco na jedan super stih u pjesmi ‘White Light’, koja mi zvuči kao nešto što je Jeff Tweedy napisao za svoje sinove: ‘It’s alright to be frightened’. U redu je biti uplašen. To mi je jednom ušlo u uho i pomislio sam kako o tome želim pisati. Zanimljiva je slučajnost, kasnije sam skontao, album ‘Sky Blue Sky’, na kojem je objavljena ‘White Light’, na omotnici ima fotografiju sokola koji se zalijeće u gusto jato čvoraka. Prizor kao iz moga ‘Đure Hodalice’.

     
Express: Naravno, priča je najprije užitak odraslima: tako to ide, i hvala što ste na YouTubeu pročitali prvo poglavlje ‘Đure’ jer su mladi čitatelji vrlo zahtjevni, ne čitaju dok ne čuju ili ne vide online valja li! I valja im: najviše im se, prenosimo dojmove iz prve ruke, sviđa što ste ‘podomaćili’ imena likova, životinja, a bome i ostavili stanje domaćeg patrijarhata kakvo jest. Majka Ruža i otac Tonko predvidljivi su u općim statusima ovog društva, a Đuro je ‘manjinac’, dečko s upadljivom razlikom, a vozi svoje. Mladi čitatelji to honoriraju: čitati uglavnom ne vole, ali priču koja ih intelektualno ne ponižava- cijene. Tako to vidimo. Osim toga, ako u basni nema autobiografskih motiva,  kako da bude uvjerljivo…

Ono što me kod književnosti za djecu izluđuje više od ičega jest kako ona često podcjenjuje djecu, obraća joj se svisoka, pokroviteljski, gotovo sažaljivo. Književnost za djecu mora biti takva da je i odrasli žele čitati. To ne treba isticati kao iznimku nego mora biti pravilo. Sve u priči mora biti istinito, uvjerljivo, logično, jedan kroz jedan kao u svijetu odraslih, jer patnja nije manja ako pati neko malo biće. Dobre priče za djecu su u svakoj dobi dobre, i kad imate 50, zabavno je uzeti Čapekovu ‘Poštarsku bajku’ ili ‘Priče iz davnine’, povesti neko dijete u kino na ‘Toy Story’, pjevati ‘You Got a Friend In Me’ s Woodyjem i Buzzom Lightyearom ili ‘Kad se male ruke slože’ s djecom iz Velikog sela. Meni taj razdragani Arsenov marš iz ‘Vlaka u snijegu’ nije manja pjesma od ‘Kuće pored mora’ i dosta sam siguran da se Arsen nije manje trudio pišući je. Valja se ozbiljno naraditi, djeca su ozbiljna publika.   

Express: Provukli ste, dakle, kroz ‘Đuru’ lik aktivnog proletera. E na tu alegoriju nisu se naviknuli osnovnoškolci. Na stolu đaka šestog razreda osnovne škole ovih se dana, primjerice, nalazi lektirni kanon Stjepana Tomaša iz 1990-ih: ‘Mali ratni dnevnik’. Za potrebe domoljubne lektirne klasike domaći kurikul ovdje servira klerikalnoksenofobni materijal. Riječ je o naslovu što ga je racionalna demokratska javnost nedavno teškom mukom uklonila s obligatne lektire - i to odlukom bivše ministrice Blaženke Divjak; ali eto ga nazad, ispod radara. Što se dogodilo? Prije nekoliko godina činilo se da smo blizu, u makar nesuvisloj javnoj raspravi, da suvremene domaće pisce - čak i pjesnike poput Johnnyja Štulića - ukrcamo u svetoknjižje lektirnoga kanona. Danas se i pomisao na takvo što čini nemogućom: regresija, depresija, što je na stvari?

Sjećam se tog ‘Ratnog dnevnika’ kad su mi djeca bila u osnovnoj. Sin mi je tako teško uzdisao i kolutao očima da sam se naljutio na njega. ‘Pa, jebem mu miša, ne može biti tako grozno’, pomislio sam uzimajući knjigu iz njegovih ruku. Minutu kasnije i ja sam počeo uzdisati i kolutati očima kako je to bilo nenadahnuto napisano, banalno, i moralno i intelektualno sramotno nacionalističko smeće. I to, nažalost, nije jedina takva knjiga. Baš prije nekoliko tjedana pisao sam o ‘Smrti Smail-age Čengića’, djelu koje je moja kći čitala za lektiru u trećem razredu gimnazije. Upravo zbog islamofobnih tekstova poput Mažuranićeva epa u Srebrenici je ubijeno osam hiljada muškaraca. Svi se civilizirani ljudi, razumljivo, uznemire kad  netko spominje spaljivanje knjiga, ali iskreno, da netko baci u vatru sve primjerke ‘Smrti Smail-age Čengića’ i sasvim iščezne uspomena na njega, da više nitko na svijetu ne zna stihove: ‘Svakom momku oštar kolac daje/ Kome kolac, kome li konopac/ Kome britku palu namjenjuje’, ja ne bih primijetio da mi išta nedostaje. Ovo je društvo u strašnoj regresiji. Da parafraziram Abdulaha Sidrana, svakoga dana u svakom pogledu sve više nazadujemo. Poslušajte samo pjesmu kojom nas je javna televizija danima nakon potresa na Baniji bjesomučno zlostavljala: ‘Rodila sam tebi sina isto ko što od davnina rađale su majke za tebe’. Nema dovoljno duboke rupe u koju možete zakopati taj toksični patrijarhalni otpad. 

Express: Ali da, u svakom razgovoru o domaćoj književnosti, filmu, kazalištu ili drugoj umjetnosti u našem narodu provlači se uvjerenje kao iz neumrlog hrvatskog realizma, kao da nikad nije bilo socijalističkog moderniteta, u kojem smo svi oblikovani. Naime, to da je svaki razgovor o kulturi nužno kičerski, prigodnjački ili dekorativan, bez ikakvih konzekvenci prema bazičnom životu: batalimo takve teme? Pandemija je prva pokazala mogućnost online zabave u vašem domu, ali je jednako tako jedna od mnogih pandemijskih socioloških anketa, tj. mjerenja, pokazala da bi domaći građani najdulje držali zatvorene, prema najstrožoj disciplinskoj mjeri - kazališta i kina.

Da se ne lažemo, ovdje je kultura umrla. Ovaj naš narod koji je nekad preko sindikata išao na pučke komedije u Jazavac ili od akvizitera kupovao, pa i ako je samo za regal, da ispuni policu nekakvim hrbatima od umjetne kože sa slovima u zlatotisku, sabrana djela Pearl Buck, danas više nema nikakve kulturne potrebe. U jednoj korupcijskoj aferi prije nekoliko mjeseci, sjetit ćete se, pojavio se bio kratki video u kojemu je gradonačelnik jednog županijskog središta ponosno snimio sebe i svoju mladu ženu u vjenčanici u njihovoj golemoj skupoj vili. Njih dvoje, Miljenko Jergović je u jednom tekstu odlično primijetio, u nekoliko stotina kvadrata nisu imali ni knjige na policama, ni slike na zidovima. Ništa. Gola praznina, beskrajne plohe mramora, stakla i knaufa. Jedina slova u kući su im bila natpis Sony ispod televizora i Candy na vratima frižidera. I naravno da ta zapuštena svjetina, koja ništa niti čita, niti sluša, niti gleda, ne mari za to što kazališta i kina ne rade i savršeno je ravnodušna, nema ni trun suosjećanja prema samostalnim umjetnicima, pjevačima, glumcima i plesačima, koji nemaju gdje nastupati i zaista su mnogi od njih u teškom financijskom stanju. Onaj slučaj kad se jedna pjevačica požalila da nema od čega živjeti, a rulja na društvenoj mreži se svinjski naslađivala kako joj je jedna žena odgovorila da dođe u nje kopati krumpire, dosta autentično svjedoči kako je žalosno stanje duha ovdje.       

Express: Recentna anketa domaće javnosti, vjerodostojna kao i svaka dosad, pokazala je da gotovo 70 posto domaćih građana ‘ne vjeruje da Hrvatska ide u dobrom smjeru’. U toj tvrdnji već ima dovoljno komediografskih elemenata, uz logičku grešku: smjer, uopće? Kad je postojao ‘smjer’? U kojim to kategorijama?

Pa ima smjer. Postoji nešto što se zove ‘Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030.’, a porezne je obveznike stajalo cijelih 32 milijuna kuna. Da zbrojite novac koji se dodjeljuje za sve Nobelove nagrade, za ekonomiju, fiziku, kemiju, medicinu, književnost, to bi po prilici došlo kao naša Nacionalna razvojna strategija. I kažu svi koji su je vidjeli da to vrijedi svake uložene lipe. Navodno je riječ o vrlo preciznom i podrobnom vodiču u našu svjetliju budućnost. Tako je to intelektualno moćan tekst da je Gordanu Jandrokoviću mozak zakuhao dok je samo ovlašno preletio prvih nekoliko stranica. Da nije, srećom, Plenković taj čas bio kraj njega i vidio kako se jadnik grči, pa mu hitro izvukao Nacionalnu strategiju iz ruke i bacio je vatru koju je Tomo Medved zapalio da ispeče kremenadle, Jandrokovića danas vjerojatno ne bi bilo među živima. U Saboru bi bio dugi red zastupnika koji čekaju da se upišu u knjigu žalosti. Šteta da više njih nije pročitalo Nacionalnu razvojnu strategiju Republike Hrvatske do 2030. jer bi nam bilo jasnije što ćemo i kako ćemo. 

Express: Vaše kolumne su medijski, lektirni kanon za građane, desetljećima je tako. Ali što sad kad je domaća stvarnost premašila satirične alate? Ode učinak paradoksa: ode taj Bulgakov, ode Kafka, odoše i August Šenoa i Marija Jurić Zagorka, svaka pretpostavljena literarna adresa za motiviku vaših kolumni upropaštava se iz dana u dan stanjem kakvo nam jest. Što ćete? 

Moramo sačuvati smijeh jer je to naše najmoćnije oružje protiv političkog nasilja, i kad je najteže, kad vam se učini da su vas idioti slomili, sakupiti snage da im se rugate. Budem i ja, kao i svi, obeshrabren i sjeban, ali onda začujem kako se moja žena slatko smije čitajući Borisa Dežulovića i odmah se trgnem, to me ispuni životom, bude mi lakše.  

Express: Bili ste ‘u svojstvu novinara reportera’ na Baniji, čitali smo reportažu s terena. Da li da vam vjerujemo, ne znamo. Politički establišment uvjerava nas da su dojmovi koje skupljamo gledajući vlastitim očima odjeci ‘agendi’. Da ste u kolumni fabricirali nešto tako bezvezno kao motiv razlike ‘Banovina-Banija u ontologiji nacionalnog identiteta’, morali biste se jako potruditi za poantu. Međutim, kad je baš to javno izrekla političarka visokog ranga, Dubravka Šuica, nije smiješno. Što je to? Baš nam je suđeno živjeti u paralelizmima hrvatskih realiteta?

Potres na Baniji, neobično će zvučati, nešto je najbolje što se ovdje dogodilo jer je pobudio tako mnogo brige za postradale, toliko je njih iz svih krajeva zemlje dotrčalo pomoći te radilo besplatno i požrtvovno da se stradalnici smjeste i nahrane, da smo prvi put u mnogo vremena djelovali kao zajednica, solidarni, složni, zainteresirani za dobrobit naših ljudi. Već kad je HDZ,  svojom bestidnom pohlepom, svojim bezbrojnim aferama, poljuljao našu vjeru u čovječnost, ljekovito je bilo gledati dobrotu neznanaca u Majskim Poljanama. Ali, HDZ-ovci to, naravno, nisu vidjeli. Od svega što se dogodilo nakon potresa od 6,4 prema Richteru, od sve uplakane djece, promrzlih starica, uginulih krava, njih je najdublje uznemirilo da se u medijima ne govori Banovina nego Banija. To je tako groteskno bezosjećajno da se gotovo sažalite nad šupcima.     

Express: Kad bismo Hrvatsku trebali opisati nekome tko nikad za nju nije čuo, citirali bismo nekoliko rečenica vaše nedavne kolumne u kojoj suponiraju dva jaka motiva: nedovršena bolnica u savskom blatu na kraju Zagreba i sportska dvorana Arena, u kojoj se liječe pacijenti s Covid-19. Ovako: ‘To je zaista prvo i zadnje što trebate znati o našem slavnom plemenu, da bolesnici leže na jednom košarkaškom igralištu, a samo kilometar, kilometar i po niz cestu već gotovo četrdeset godina stoji jedna nedovršena bolnica. Kad tako nešto vidite, savršeno je jasno zašto je Hrvata svakim danom sve manje. Strancu, naprotiv, ne bi bilo bistro kako glupani poput nas nisu davno izumrli’. Dodajmo: ne samo strancu jer domaći ljudi, pitajte ih, ne vjeruju da je nešto takvo kao gradnja nove bolnice u Zagrebu uopće moguće. Ne vjeruju domaćim institucijama.

Nije to jedino civilizacijsko dostignuće iz prošlih vremena koje nam je danas nedostižno i nije to samo naša, lokalna pojava. Ako nas može utješiti, propadanje je globalno. Prije 50 godina mislili smo da smo cijepljenjem sasvim iskorijenili neke zarazne bolesti i  da još samo nekoliko izoliranih amazonskih plemena koja ne poznaju metal još vjeruju da je Zemlja ravna ploča, a onda nam se sve vratilo. Što su nam telefoni pametniji, mi smo sve gluplji. 

Express: Okrenimo se budućem, vašem scenarističkom poslu na filmu što ga radite s režiserom Rajkom Grlićem. Riječ je, koliko shvaćamo, o adaptaciji  Krležina romana ‘Na rubu pameti’. Kako ste zamislili taj film: riječ je o romanu pisanom u prvom licu, u kojem svaka Krležina rečenica odgovara suvremenom statusu ovog društva: ali u čemu je radnja? Domaćinski, ta arhetipska hulja malograđanske elite i establišmenta iz romana, lako se prispodobi gdje god hoćeš u suvremenosti… Dokle ste s filmom došli?

‘Na rubu pameti’ vjerojatno je nešto najbolje ikad napisano na našem jeziku. I Rajko i ja obožavamo tu knjigu i bio nam je veliki izazov pretvoriti je u filmski scenarij. Još se mučimo s njom jer u njoj, za početak, nema mnogo radnje. Krleža piše s takvom ponesenošću, tako očarava svojom silovitom rečenicom, zatravljuje bijesom i gađenjem prema zagrebačkim buržujima da čitatelju promakne kako je ta priča ustvari oskudna događanjima. To shvatite kad pokušate promijeniti medij, prevesti tekst u slike. Odjednom opazite da vam nedostaje materijala za cjelovečernji film. Drugi je problem koji još rješavamo - kako to staviti u naše vrijeme, jer smo otpočetka znali da to neće biti vjerna ekranizacija, kostimirana priča između dva svjetska rata, nego nešto suvremeno. Umjesto Krležina Domaćinskog mi imamo svoga tranzicijskog zlikovca, mješavinu nekakvih horvatinčića, todorića, mamića... Velik je izbor odvratnih njuški, dođe nam na trenutke krivo da ne možemo sve njih staviti u film. 

Express:  Kako ste, općenito, uzevši u obzir sve poznato? Slijedite li upute domaćih psihologa pa ne buljite u aplikacije o potresima i više se odmarate? Ili ste se naviknuli, kao što se čovjek navikne, i ne razmišljate ni o koroni i posljedicama: kao da one već nisu ovdje? Usput, nedavno ste bili i u Zagrebu: šećete li ulicama u centru grada? Što osjećate?

Zagreb me, kao i svakoga, ražalošćuje. Strašno je gledati kako je ranjen, još šokiran, izbezumljen od zidova koji su padali i rasprskavali se na ulicama. Kad se nešto tako strašno dogodi, počnete vjerovati da nam više nikad neće biti dobro. Ali vidio sam to već jednom, početkom devedesetih, i znam, ljudi su žilaviji nego što se čine. Ako niste baš ozbiljno stari i krvna slika vam nije katastrofalna, mislim da imate zrele šanse da vam se u životu još ponešto lijepo desi.