Stranku čine sociopati na koki i žene koje žive od pičke
Roman Stranka alegorijska je groteska u kojoj autor u furioznom, kokainskom, orgazmičkom tempu opisuje moralno retardiranog i intelektualno potkapacitiranog, ali megalomanski ambicioznog i "perspektivnog" mladića, tog junaka našeg doba lišenog skrupula, u strelovitom usponu ljestvicom stranačke hijerarhije, od puzanja ispod kancelarijskih stolova do olimpskih predsjedničkih visina, trančirajući usput načine funkcioniranja jedne do srži korumpirane moderne političke organizacije u vremenima pseudodemokratskog robovlasničkog kapitalizma. Recenziju Expressa "Stranku čine elitni sociopati na kokainu i žene koje žive od pičke" možete pročitati na ovom FB-linku.
Na mojem novom radnom mjestu, za radnim stolom Gradonačelnika sjedio je Predsjednik Stranke. Nije ustajao kada sam ušao, pružio mi je ruku preko stola, ostavši duboko ukopan u fotelju. Gotovo sam sagnuo glavu do njegove ruke, jer je dlan okrenuo prema stolu pa je izgledalo kao da želi da mu je poljubim.
Na kraju je ispalo kao da mu se klanjam, lagano pridržavajući njegov dlan. Predsjednikov čovjek sve je promatrao stojeći kraj ormara s naslaganim hrpama papira. Smiješio se. Predsjednik mi je dao znak rukom da sjednem.
"Imenovanje je dobro prošlo. Zadovoljan sam. Dobro si se snašao. Pogotovo s onim novinarom, onim koji nije naš. Pa kakva si on pitanja dozvoljava postavljati? Takvi samo kvare ono što mi mukotrpno stvaramo. Ali doći će i njemu kraj. Brže nego što misli. Nama trebaju pozitivne vijesti, novine trebaju stvarati dobru, prijateljsku klimu. Koji će investitor ulagati kod nas ako mediji stalno forsiraju afere, guraju loše informacije? Nijedan. Zato moramo kontrolirati medije. Znam da grubo zvuči i da bi se sada križali svi ti takozvani društveni aktivisti, dežurni moralisti i ostali niškoristi, ali nitko od njih ne shvaća da je to nužno za napredak. Mi smo ti koji trebaju kreirati gospodarsku sliku grada i regije, reći što je primarno, hoćemo li turizam, industriju ili nešto treće. Ako kažemo da ćemo živjeti od turizma, onda se moraju graditi hoteli, vile, apartmani i ne smije se stalno prigovarati da time uništavamo obalu. Ako želimo industriju, onda će se graditi tvornice, bez propitkivanja zagađuju li one okoliš. Mediji nas koče, koče razvoj. I zato moraju biti naši. Oni moraju biti naša produžena ruka, partner u stvaranju boljih gospodarskih uvjeta, u dobivanju izbora. Najgore mi je kada počnu govoriti o nekakvoj alternativi. Ne postoji alternativa ni našoj Stranci, ni razvoju za koji se zalažemo", govorio je gledajući ravno pred sebe, kao da plovi morem i uživa u zrakama sunca na zalasku.
Lice mu se pomladilo, zategnulo, podbradak kao da se smanjio, prćasti nos mu se zakovrčao prema čelu. Uživao je u svakoj svojoj izgovorenoj riječi. Bio je uvjeren u njihovu ispravnost.
I ja sam zaplovio s njim. Vidio sam nas na pučini, na zelenom travnjaku usred mora, na kojem špagicama i daščicama obilježavamo temelje budućeg hotela, apartmanskog naselja, golf kuće.
"Pitanja su mu bila neumjesna", rekao sam.
"Kome?", zbunio se. On je i dalje bio negdje na pučini. Nije se htio vratiti.
"Onom novinaru.
"Da, potpuno nepotrebna. On ne shvaća da smo mi osvojili vlast, mi smo pobijedili na izborima, imamo legitimitet građana. I zato možemo mijenjati Gradonačelnike koliko želimo, možemo i tebe već sutra smijeniti ako odlučimo", zamahnuo je glavom, želeći maknuti kosu s očiju, ali ona se stalno vraćala. Izvadio je iz džepa šarenu ukosnicu i zataknuo je iznad čela. Morao sam se suzdržati da ne puknem od smijeha. Njegov prćasti nos tek je sada došao do punog izražaja. Izgledao je poput kakvog stripovskog antijunaka koji je smiješan već zbog svog izgleda.
"Nadam se da nećete.
"Ma, ne, to govorim hipotetski. Znam ja dobro što je politika, s njom nema šale. Birači bi nas kaznili da u jednom mandatu promijenimo tri Gradonačelnika, svjestan sam ja toga, ali nema on što nama soliti pamet, običan novinar, nitko i ništa.
"Nitko i ništa", ponovio sam.
"Znaš li da i ja volim pisati u slobodno vrijeme? Mislim da bih bio dobar pisac da se nisam odlučio žrtvovati i prihvatiti posao u politici. Imam neku umjetničku crtu. Nikad se ne zna, možda jednog dana… Hoćeš li da ti pošaljem neku svoju priču? Imam jednu koja bi mogla biti i roman. Uh, kakav bih ja bio pisac."
"Odličan.
"Najbolji. Ja ne priznajem nikakvu osrednjost, u svemu što radim moram biti najbolji."
Bez ikakvog povoda ispričao je jednu zgodu iz mladih dana kada je pušio marihuanu na balkonu jedne institucije u kojoj je bio zaposlen kao perspektivni političar. I to s dvojicom novinara. Jednom od njih je kasnije smjestio otkaz.
"Bio je bezobrazan. A i radilo se o bivšem narkomanu. Ne znam kako je taj dospio u novinarstvo. To ti je primjer kakav šljam radi u medijima. Ja bih bio bolji novinar od svih njih skupa. Svaki put kad održavam konferenciju za novinare ja krenem u glavu s najvažnijim informacijama. Takoreći, sam im pripremim izvještaj, oni me samo trebaju citirati. Ali dobro, dosta o tome. Ti sada imaš važan zadatak", iskoprcao se iz fotelje, bacivši svoje kratke noge na pod i rukama se snažno odgurnuvši od naslona. Zaboravio je da su umjesto nogu ispod fotelje bili kotačići. Bio bi pao da iza fotelje nije bio zid koji ju je zaustavio da ne ode još više unazad. Ovako se nekako uspio pridržati za nju i izravnati. Prišao je prozoru i razmaknuo zavjese.
"Moraš na idućim izborima zadržati vlast u gradu. Neće biti lako, nitko te ne poznaje, ali u tome je draž ovog posla, ni iz čega se vinuti u orbitu. Ti si već došao na pola puta, sada samo moraš nastaviti taj uspon", zagledao se prema trgu.
Nisam još doslovno ni sjeo na mjesto Gradonačelnika, a on već govori o osvajanju novog mandata. Nisam ni razmišljao o tome, ali, ima pravo, morat ću ubrzo. To me nisu učili u Agenciji, kako se osvaja vlast. Valjda postoji neka seansa na kojoj se i to može naučiti. Jer trenutno mi izgleda nemoguće da će itko glasati za mene, osim članova Stranke. Kako to promijeniti? Osjetio sam nekakvu nesigurnost u sebi, možda i strah. Valjda će se Stranka pobrinuti da budem izabran.
"Ali do tada moraš obavljati i druge poslove", ponovno je sjeo u fotelju. "Danas primaš poduzetnike. Oni su nam vrlo bitni. Ne znam je li ti Glavni tajnik dovoljno detaljno objasnio, ali mi, Stranka, nudimo svakakve oblike posredovanja. Dakle, imamo svoje ljude na sudu, u policiji, odvjetništvu… svugdje. Bilo kakav problem koji ti poduzetnici iznesu je rješiv, ali za to postoji i određena naknada, naknada koja pripada Stranci, budući da smo godinama stvarali tu mrežu. Ti ćeš im, znači, nuditi posredovanje u rješavanju njihovih problema, a oni će ti zauzvrat davati kuverte koje ćeš kasnije predati ili Glavnom tajniku ili nekome koga on ovlasti, a možda i mom Voditelju ureda."
"Nisam baš najbolje shvatio. O kakvim problemima je riječ?"
"Ne znam, tipa poduzetnik ima problema s prostornim planovima, želi graditi nešto, nekakvu halu, tvornicu, igralište za polo…"
"Za što?", upitao sam.
"Nemoj me prekidati. Dakle, želi graditi, ali prostorni planovi ne predviđaju gradnju na zemljištu koje je kupio kao poljoprivredno od nekog lokalnog seljaka. Mi mu to možemo omogućiti, možemo izmijeniti planove, ali to nije besplatno. Mora nešto platiti i za okolno zemljište koje su naši ljudi u međuvremenu otkupili, zatim treba izdvojiti novac za trud naših službenika koji će mijenjati planove, za naše vijećnike koji će glasati za izmjene planova i, naravno, za Stranku koja je sve to omogućila. To je samo jedan primjer. Ali ne smiješ naše usluge nuditi svakome, možda netko samo provocira. Na prvom susretu samo slušaš i zapisuješ, a mi onda provjeravamo priču. Ako je sve u redu, šaljemo ti popis onih kojima smo spremni pomoći i koji automatski postaju naši partneri. U prvoj ladici s lijeve strane ti se već nalazi popis naših dosadašnjih partnera."
"Kojoj ladici?", prvi sam put stupio s druge strane radnog stola. Ured je otuda izgledao potpuno drugačije, monumentalnije. Izvukao je ladicu u kojoj je bilo nekoliko listova papira s popisom tvrtki kojima smo već pomogli.
"Poduzetnici su nam važni, nemoj to zaboraviti. Zato moraš biti pribran, saslušati ih, pozvati ih na još jedan razgovor, naručiti ih u točno određeni sat, da vide da si ozbiljan, da je Stranka ozbiljna, da se na nas uvijek mogu osloniti", skliznuo je niz fotelju i za trenutak nestao ispod stola.
"Sad moram ići. Imam posla", ispravio se, popravio odijelo i krenuo prema vratima. "Danas ćeš biti sam, moj Voditelj ureda mora sa mnom. Sve jasno?"
"Da, valjda", odgovorio sam dok je Voditelj Predsjednikovog ureda već zatvarao vrata za sobom.
U kancelariju su ušli prvi poduzetnici koji su novom Gradonačelniku htjeli stisnuti ruku i provjeriti vrijedi li i dalje ona uhodana praksa da im Stranka nudi usluge posredovanja i jesu li uvjeti ostali isti. Na brzinu sam pogledao spisak s imenima tvrtki i pozvao tajnicu u ured da joj kažem da će jedna podtajnica biti zadužena za nošenje kava, vode i sokova, dok će druga uvoditi poduzetnike u ured.
"Moja djevojka je trudna", rekao sam joj, gledajući u papire. Nisam znao kada, kako i bih li joj uopće rekao. Možda ovo nije bio trenutak ni mjesto da joj to kažem, ali svejedno sam to napravio, bez razmišljanja. Približila se radnom stolu i preko njega pružila ruku.
"Čestitam", rekla je.
"Stalno mislim na tebe."
Šutjela je. Gledala u pod.
"Idemo sada na posao. Uvedite mi te poduzetnike."
Bilo je tu svakakvih ljudi, od onih čiji su problemi bili minorni, negativni inspekcijski izvještaji, do onih koji su tražili ozbiljne stvari, presudu na visokom sudu u njihovu korist. Neki su odmah nudili kuverte za određene protuusluge, agitiranje kod nekog inspektora da ih ne kažnjava za sitnice, poput zapošljavanja na crno i nepoštivanja raznih zakonskih odredbi koje zapravo samo opterećuju njihovo poslovanje.
Znali su točno i koliko trebaju platiti za određenu uslugu, postojao je prešutni cjenik. Onima koji su bili na popisu obećao sam ekspresno rješavanje problema, njihove sam kuverte prihvaćao i spremao u ladicu, dok sam s drugima dogovarao novi termin.
Jedan od onih koji su mi bili na popisu bio je ugostitelj koji je u zakupu imao brojne gradske prostore. Bilo mi je muka od smrada koji se širio iz njegove izlizane crne kožne jakne. Ispod nje je nosio bijelu majicu s logom nekog restorana. Kosa mu je bila masna i lijepila mu se po blijedim obrazima. Nosio je jeans hlače, žućkaste u predjelu koljena, i snježno bijele tenisice.
Prsti, koje je stavio na stol tako da su se samo oni vidjeli, ne i dlanovi, koje je stalno skrivao, bili su debeli i kratki. Razmišljao sam da moram tajnici, nakon što ode, reći da mi prebriše stol medicinskim alkoholom. Došao je sa zahtjevom da mu damo u najam jedan atraktivni prostor u centru za novi projekt, knjižaru u kojoj bi se mogli pojesti i ćevapčići.