Kultura
1046 prikaza

A ono: 'Komunizam je kad brat j*** sestru', to im ne smeta!?

Damir Karakaš
Sandra Šimunović/Pixsell
Darmi Karakaš ušao je u širi izbor Nagrade Fric s romanom zbog kojega mu je prije samo pola godine u Lici bila skoro ucijenjena glava

Možda takva mora biti sudbina renomiranog spisatelja kad potječe iz Like. Romanom "Proslava" Damir Karakaš upravo je ušao u širi izbor Književne nagrade Fric tjednika Express, potpuno zasluženo zbog opisa sjena, ljudi, duha svog zavičajnog kraja kroz vremenski luk koji se proteže generacijama. Samo, kao što je bio slučaj s prethodnim romanom, i nakon objavljivanja "Proslave" u travnju ove godine tamo neki tipovi iz Like pronašli su povod za prijetiti mu.

Otada je prošlo više od pola godine, Karakaš je sada tamo gdje je bio prije tri godine, prije nego što će u sezoni 2016/17. osvojiti upravo ovu nagradu za roman "Sjećanje šume"...

Nitko vas nije ubio zbog ovog romana. Preživjeli ste.

Da, kao i svašta drugo u ovih 15 ili 20 godina. Možda zato što nikad nisam htio dolijevati ulje na vatru. Možda ću o tome raditi svoj sljedeći roman, jer bila je to situacija na život ili smrt. Bilo je trenutaka kad sam se morao sakrivati, nisam mogao ići doma, saginjati se kad bih išao uz živicu. U Lici se uvijek osjećam dosta čudno, kao revolveraši kad imaju oči na leđima i ruku stalno na dršci pištolja. Ja imam posla s ljudima sa sela, a znaju biti vrlo nezgodni. Selo je kroz povijest, posebno u našoj književnosti, uvijek prikazivano idilično. Ptičice pjevaju, skakuću vjeverice. Selo je, zapravo, puno mračnih tajni. I kad bi šume koje okružuju sela mogle pričati, otkrile bi strašne priče.

Posebno u kontekstu Balkana. Mi smo, doduše, imali Stjepana Radića koji je selu nudio nešto sasvim drugo.

Prva asocijacija na Stjepana Radića mi je da je ljude, što sam negdje pročitao, dok je razgovarao s njima pljuckao po licu. Tako su mnogi znali reći: 'Da, da, da', samo da im što prije prestane pljuckati u lice. A inače, kod svih tih pokreta, revolucija, uvijek mi je bilo zanimljivo Hrvatsko proljeće, kao dječak sam pokušavao proniknuti o čemu se tu radi. Puno godina poslije mislim da sam našao objašnjenje i za Hrvatsko proljeće i za mnoge druge pokrete i revolucije. Kad su pitali jednog čovjeka: 'Jeste li vi bili vođa Hrvatskog proljeća?', on je rekao: 'Ma ne. Ja sam bježao od njih, a oni su mislili da ih vodim pa su trčali za mnom'.

Damir Karakaš | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Ličanima koji su vam prijetli, u romanu 'Proslava' zasmetalo je to što ste opisali da su u davna vremena neki u Lici bili tako siromašni da su imali samo jedan lonac pa bi ga zimi noću koristili kao noćnu posudu, ujutro oprali i preko dana u tome kuhali. Je li tako?

Taj se događaj zbiva prije 150 godina, za visokih snjegova. Noću su prijetili i vukovi, tako da su morali koristiti samo taj jedan lonac. U Lici su mi pričali da je zaista tako bilo. Problem je nastao kad sam nastupio na HTV 1 u 20 sati. Novinar je pročitao taj sitni detalj, a reakcija koja je izbila me je šokirala. Tražili su od mene da pišem demanti. Rekao sam im: 'Pa ja ne mogu demantirati fikciju!'. Govorili su, eto, taman je prošlo ono sa svinjama, a sad je na 'Dnevniku' cijeloj Hrvatskoj objavio da Ličani jedu govna. Što nije istina. Fascinantno je da književnost još ima najveću moć tamo gdje nitko ne čita knjige. Ima tamo i dobrih, razumnih ljudi, ali većina me ne voli. To ludilo je počelo još od 'Kina Like' i nekih mojih stavova. Nikad nisam imao dlake na jeziku, nisam kalkulirao, a mogao sam kalkulirati pa onda prodavati u Lici i 10.000 knjiga, biti tamo velika zvijezda. Ja jednostavno ne mogu, bez obzira na to što su mi oba djeda bili ustaše, podržavati ideologiju koja se zasniva na mržnji i ubijanju. Nije lako kad protiv tebe govore u crkvama, kad se širi neka priča...

Zar i s oltara!?

I s oltara i odasvud.

Ironično je da nisu tako reagirali na detalj s početka knjige gdje službenik novih vlasti u prvim danima NDH pred narodom objašnjava da je 'komunizam ono kad brat jebe sestru'. Svi oni živjeli su i u komunizmu, makar i protiv svoje volje, ali po pravilima komunizma. Time se nisu našli uvrijeđeni, tu im je jasno da je riječ o fikciji.

Ma da. U tom romanu izabrao sam vrlo riskantnu točku. Kod mene nema ustaša ni partizana. Ja pišem o ljudima koji se nalaze u ratnom vrtlogu, čiji su životi ponekad uvjetovani tim društveno-političkim kontekstom. Neki ljudi u tome postanu i žrtva i krvnici.

Damir Karakaš | Author: OceanMore OceanMore

Jesu li Ličani do danas uspjeli pronaći barem ponos na Nikolu Teslu? Koliko su ponosni na njega?

Koliko su ponosni!? Pa svi se sjećamo da su mu na početku rata srušili spomenik. Morali biste to njih pitati, teško mi je reći u nečije ime. Postoji animozitet između Srba i Hrvata. Događale su se neke nevjerojatne stvari. Ja sam iz kraja koji su partizani zvali 'Crna žliba', Crna dolina, od tamo su strijeljali 200 ljudi, neki su bili i iz moje obitelji. Za nas se znalo da ne smijemo ići u vojnu školu ili miliciju zbog tog grešnog naslijeđa. Pa su nas vodili u Jasenovac da gledamo slike tih strašnih zločina. A mi smo se djeca loše osjećala. Bili smo zbunjeni, imali smo traume, osjećali smo da nam se sudi zbog djedova. S druge strane, malo je poznato da je prva ustaška grupa u Jugoslaviji, 1963. godine, još prije Bugojanske skupine, skupinu su zvali 'Tolić-Oblak', ubačena u moje mjesto. Računali su da će tu imati potporu. Nije lako nositi se s takvim stvarima, ali smatram da ignoriranje zločina iz prošlosti uvijek vodi u nove zločine u budućnosti.

Neki dijelovi romana napisani su bez prigušivača, mučno i gadno, onako kakav je život u krajevima poput Like znao biti. Kako ste došli do opisa kako sin svog ostarjelog oca, u dogovoru s njim, zbog gladi koja pritišće obitelj, nosi u planinu da ga ostavi kako bi on umro?

Puno sam čitao i proučavao te neke običaje koji potječu još iz Sparte, kao što je senicid, u Jugoslaviji, točnije u Srbiji, poznat kao 'lapot', pa kod Eskima, u Japanu... Tako sam proučavao i neke stare običaje u Lici. Život je tamo znao biti vrlo nemilosrdan. Događale su se situacije da čovjek ide poljem, sav sretan, da ga pitaš zašto je sretan, a on kaže: 'Umrlo mi je dijete, ono jedanaesto'. Smatrao je da će zbog toga onih preostalih deset lakše preživjeti. Opisivao sam naprosto svoj kraj kroz povijest, a činilo mi se da je ono što je najviše svjetlilo kroz povijest bila ljudska krv. I onda se netko od svega toga uhvati onoga s kiblom. Ja u svojoj prozi nemam milosti ni prema kome. Konačno, da sam drugačiji, mogao bih svima koji me tako napadaju uzvratiti: 'Ja vama ništa ne dugujem. Vi, o kojima pišem, dugujete meni sve što sam o vama napisao'.

U romanu koristite motiv brutalnog tretmana pasa u tim krajevima.

Žandari su u Kraljevini Jugoslaviji prema tim ljudima bili vrlo gadni - mlatili su ih, tukli, ubijali, maltretirali, zato im nisu dali da drže pse. Sjećam se iz djetinjstva da su ljudi još tad sjekli psima repove sjekirom na panju računajući da će tako biti ljući. Za opisati kako taj mladić ostavlja psa u šumi morao sam se vratiti u vlastite traume iz tog vremena. Mislim, nije isto imati psa na selu i u gradu.

Pas je na selu oruđe.

Tako je. Ali ipak, mladić, nakon što ga ostavi vukovima u šumi, odlazi i počinje lajati, jer tako će ga lakše preboljeti. Ima tu i simbolike. Upravo počinje rat i on se pretvara u životinju, jer životinja će u tim nenormalnim uvjetima lakše preživjeti. Slično je s klanjem pijetla u drugom dijelu romana. Ako mladić dopusti djevojci da ona zakolje pijetla, kakav će onda on ispasti u njezinim očima? Nijedna se za njega neće udati. Roman je tu poput antropološke, psihološke studije o ljudima iz tog kraja, što se može preslikati na ljude u mnogim drugim krajevima. Bilo mi je jako drago jučer, urednik jedne izdavačke kuće iz Makedonije rekao je da je pročitao roman i da ga odmah želi objaviti. Očito i Makedonci nalaze sebe u tom romanu.

Damir Karakaš | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

Te slike su primjenjive na kompletan prostor Dinarida.

Kako da ne. Mnogi će moći iščitavati ovaj roman svaki na svoj način. Tu je riječ uopće o Balkanu. Cioran je to lijepo opisao: 'Balkan ide iz poraza u poraz, ali i to je nekakav napredak'.

Kakva je Lika danas, kakav je Gospić danas?

I Gospić je opustio. Kad sam bio dijete, u mojem je selu bilo 60 ljudi, sad ih je četvero ili petero. Brinje je opustošeno. Gospić je prije rata bio jedan urbani gradić. Odande su dolazile mnoge odlične stvari. Malo je poznato da je odande došla legendarna grupa SexA, koja je 80-ih u Zagrebu bila kultna. Ti neki dečki sad su u Njemačkoj i Amsterdamu. Iz svojega kraja u to sam se vrijeme mogao hvaliti Nikolom Teslom i grupom SexA. U Brinju smo imali dva rock'n'roll benda, imali smo legendarni kafić Santana... A sad je sve opustošeno političarima koji ih nastoje uvjeriti da je Lika Švicarska.

Santana u Brinju, Gospić onda i danas, opisali ste težak civilizacijski pad. Ispada, ironično, da su 80-e u SFRJ, unatoč neslobodama i sranjima, u Lici bile najprosvjećenije razdoblje. Je li to primjenjivo na cijeli Balkan?

Kako da ti kažem, ljudi su neke stvari spremni priznati tek kad ih osjete na svojoj koži. Danas osjećaju da je drugačiji bio obrazovni sustav, imali su bolnice, recimo u Brinju, pa kino, tvornice... A sad vide što? Ljudi su doista razočarani. Nije to samo pitanje nostalgije za mladošću. Činjenica je da često govore da si prije mogao i odspavati u parku i ne bi ti nitko ništa učinio. Tako je i po cijelom prostoru Balkana. Iako, mnoge stvari su naslijeđene iz Jugoslavije. Gledaj, 1990. je 80 posto ljudi iz komunista otišlo u HDZ, i Milinović je nosio štafetu i bio u SKH. A sad dođe u Brinje i kaže da nikad komunistička noga nije tu stupila. Da, zbilja. Rekao bih: 'Jebe lud zbunjenog, pa zamijene mjesta'.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.