'Jedini naš resurs je biti zemlja za migrante

Darko Cvijetić (Prijedor, 1968.) je pjesnik, autor kratkih proza, kazališni režiser i dramaturg koji je ovih dana nagrađen "Kočićevim perom", a u konkurenciji za Nagradu Fric ušao je u širi krug od 13 kandidata za nagradu. "Schindlerov lift" je njegov roman prvijenac. Nevelikog opsega, tkiva koje grade ulančane pripovijesti, roman po- gađa izravno i ostavlja duboki trag. O tome razgovaramo: o romanu i svakovrsnim, njegovim, tragovima.

Darko Cvijetić

Vaš roman 'Schindlerov lift' ostavlja bez riječi. Odložili smo knjigu, trebalo je nešto vremena: onoliko šutnje, potrebne da raz- mislimo o općim mjestima odnosa realiteta, potrebe za pripovijeda- njem kao osnove ljudske slobode i poezije kao najsnažnijega glasa pobune protiv zla. Adornova često citirana misao da je 'pisanje poezije nakon Auschwitza čisti barbari- zam', opće mjesto kulture zapadnog kruga iz 20. stoljeća, ponovno se pokazuje promašenom. Rekli ste negdje: 'Nemoguć je ikakav poetički pogled na zločin bez velikog udjela zaumnosti'. Ali teško je reći, teško prepoznati što je sve 'zaumno'... 'Banalnost zla' je zaumna kategorija po ljudskost, toliko da se poetizacija događaja doima kao jedini mogući instrument otpora? Kao metoda iz- lječenja i mjera tugovanja prema... čemu, kome? Tjeskoban je 'Schind- lerov lift', podsjećajući na sve čega, u suvremenosti 'radosti preživjelih', nismo svjesni. A vi? Kako ste 'iznije- li' sav taj teret pripovijedajući, koji vas je teret snbao post festum?

Da, tjeskoban je 'Schindlerov lift', i nošenje njegova tereta bijaše i moj teret. Lift (marke Schindler) jest potvrda onog Heraklitova izreka kojim je kretanje ka gore isti put kao i kretanje ka dolje. Isti put - istom teretu. Ničega se pripovijedajući nisam oslobodio i taj užasni teret nije ni s čim postao lakši nakon što ga je papir preuzeo. Poetizacija užasu nije oduzela užasnost - jer se mjera tugovanja važe dlanom zemlje po vlastitoj smrtnosti. I, kao što sam nakon pričanja, ja postao liftom, pa eto nosim sve dogođeno natrag po vertikali vlastite užasnutosti, tako me teret snašao vječno nespremna za ovoliko nosivosti i ovoliko vremena. Previše tragedije, pa sam se i utišao, premoren, zaglavljen među katovima, zauman i postadornovski raspjevan. Takav mi post festum dati, praznina... Saznanje da postoji prometni znak - 'dobro došli u Auschwitz', onoj strašnoj tabli nad ulazom u logor unatoč!

A lift marke Schindler, što bješe česta stvar na jugosla- venskim prostorima u vrijeme socijalizma 1970-ih, ovdje ima dalekosežnu konotaciju. Aluzija na Schindlerovu listu, popis ljudi židovske vjere koje je spasio bogati tvorničar ovdje dobiva tragičnu notu. Schindlerov lift u neboderu u Prijedoru je, možda, tek običan lift - trag protoka vremena u kojemu je netko od stanara imao više, a netko manje sreće - da preživi strahote rata. Lift kao instrument sudbine? A vi ste u tom neboderu (soliteru) živjeli. Taj soliter ili 'vertikalno selo', kako ga lik iz romana genijalno imenuje, osnovna je jedinica meta- fore jugoslavenskog društva u cje- lini. Mjesto prosperitetne radničke klase i poprište apokalipse rata koji je idilu suživota u socijalizmu razo- rio. Pa što je vrijedno spomena na to vrijeme 'prije', treba li nam to kao zalog za nešto ubuduće, možda? Kako razmišljate u kategorijama 'prije-poslije'?

Osnovna jedinica metafore jugosla- venskog društva - radnici, pretvoreni su u ratnike preko jedne noći, iz koje su mislili neoštećeni izaći. A iz te noći izlaza nije bilo niti ga može biti. Potrajala se ta noć i još traje. Ovdje se 'poslije' još nije dogodilo jer se zanoćilo u naše vrijeme. Ima 'prije rata' - kad se pjevalo, živjelo, pronalazilo smisla u idili ideologije socijalizma i rada i jednakosti, pa se s 'prije' i ušlo u noć, kad se 'idila' kao Schindlerova lista premetnu- la u odstrelni spis. Suživotna idila rastočila se u pokoljište i djetetova smrt postala je zaklana nevinost čija će krv zauvijek ostati izbrizgana na međukatan zid. Tu se 'poslije' neće ukazati. Sva je Bosna ostala u liftu, obezglavljena i trzajuća. Stanari soli- tera (fr. solitaire, usamljenik) zatoče- nici su jednog posve beketijanskoga čekanja - lift je vječno zauzet - i uza- lud je pozivnim dugmetom vjerovati da će doći i izvesti nas van, u svijet. U rječnicima soliter, pored ne- boderne zgradurine, nudi još obilje metaforičkih tragova: b) trakavica, parazitski trakasti crv u crijevima čovjeka ili životinje, c) u američkom engleskom kartaš- ka igra - pasijans (sam sa sobom), d) životinja koja živi sama sa sobom (vuk samotnjak), e) online besplatne flash igre itd. I svi metaforički rječnički tragovi govore o samoći. Pa i parazitski trakasti crv.

Nije, nažalost, Schind- lerov lift 'tek' metafora jednog prošlog vremena. Tragizam tog lifta, baš dokumentarni, transcendira sve prošle i buduće događaje u tom soliteru, tragom krvi jedne djevojči- ce koja je nesretnim slučajem ondje stradala. Trag krvi koji još postoji na tom liftu, a novi stanari ga 'pri- hvaćaju' kao trag davno osušene boje, unosi jezu u suvremenost: kako živjeti sa sjećanjima?

Sa sjećanjima kao s nestalim svjetovi- ma. Izostanak božanske prisutnosti. Osušena krv koju više ne pamtimo kao krv tog nesretnog djeteta postaje tako naša krv, ona koja je još slučajno damarajuća u našim žilama. Samo je ne vidimo nabrizganu na zid nečijeg budućeg zaborava. Zaborava nas. Bit ćemo kažnjeni tim zaboravom. Naša će djeca (naše male Stojanke) odrasti daleko od nas. I to je jedino naše 'poslije'. Nakon svakodnevnog, godinama svakodnevnog gledanja te osušene krvi, dogodit će se jedino moguće - ta će krv uskoro gledati osušene nas! ('Nespašeno srce', grč. kardia ametanoetos, govorio je sveti Pavle.) Boginju sjećanja Mnemozi- nu ja posve dobro mogu zamisliti poludjelu od bola. A ta bol nije alzheimersko zaboravljanje, amnesis. Upravo suprotno - to je višak sjeća- nog. Stanje u kojem izostanak božje prisutnosti stvara višak u potrebi za zaboravljanjem, višak onoga što bi trebalo zaboraviti. No nemate čim zaboraviti. Tako smrt djetetova ostaje zauvijek s nama.

Lift je useljen 1975. go- dine, u njemu je odrasla generacija kojoj je rat doslovno oduzeo sve. Generacija koja je iskusila multiet- ničnost u najboljem obliku i inver- zni nacionalizam zločina. Vrijeme, navodno, liječi sve. Pa kako onda izgleda suvremenost tih ljudi, koji su preživjeli i ostali u istom gradu, kvartu, soliteru? U čemu je njihov 'princip nade'?

Nema, eto, 'principa nade'. Suvre- menost se obrušila u vječno vra- ćanje istog. Soliter je ostao zaglav- ljen (kakva liftovska riječ) u limbu obeznađenosti, kao i cijela Bosna, počevši eto s tom generacijom '75. (ili nekoliko godina gore ili dolje) kao generacijom koja je puštena niz 'liftovod', koja postaje zemlja starih, a starima je nada u manje hoda. Dakle, dovoljno je da lift samo radi, razvozi... To što ne vodi nikud izvan solitera - samo je još bolje za sve one koji nemaju kamo niti zašto. Znam da je moj pesimizam brutalan, ali i dalje mislim da je moja pjesma za- pravo ljubavna. O očima djevojčice Stojanke K.

A kakav je princip nade ostao građanima Prijedora i/ili Bosne nakon što se policentrični kulturni i politički model u koje- mu smo svi nekad živjeli urušio? I kakav je Prijedor danas grad?

Antički i sav u kulisama je Prijedor. Doista sve izgleda kao grad. Ali tea- tar je iluzija koliko god tvrdio da stvarnost. Kako nazvati grad iz kojeg se samo odlazi? Raz-građujući? Svake godine jedna škola manje, svake godine mrtvi brojčano pretječu žive - i opet nitko nije zabrinut! Možda više nema tko biti zabrinut? Onome kome je svejedno - taj ne može biti ni zabrinut. A kako smo tu došli? Pa nismo htjeli vidjeti krv, ponovimo. Sad kad ona gleda nas - bježimo, o, glavom (Stojankinom) bez obzira... Svake dvije godine kolektivna džena- za, bez žaljenja. Bijenalno. Zašto bi nas onda netko uopće žalio? Kulise su rekvizitarij raz-građujućega grada. O-gradili smo nadanje. Sad nam dolaze migranti. Sačekujemo ih in- terventnom policijom i sprovodimo u logore. Grad-imo logore. A to već nisu kulise. To je ozbiljna gradnja. I ima veze sa Schindlerom. Onim pravim, Oskarom.

Davor Puklavec/PIXSELL

Postjugoslavenski prostor: što jest, ako jest? Gdje, u čemu ga nalazimo? Naravno, mislimo na status i kondiciju pro- stora mimo geografskih granica nekadašnje države.

Postjugoslavenski prostor nije, čak i unatoč tome što jest. A jest u štivu koje ispisuju novopristigla djeca. To je jedina kondicija po- stjugoslavenskog prostora - jezik. I književnost koju on proizvodi, bez obzira na to što je sve protiv njega - od politike do vladajućih ideolo- gija. Sve negira taj jedini kohezijski faktor, jedini koji nas još doziva u upućenost jedne na druge. Jezik, izmrcvaren, razdiobljen, osakaćen, umanjivan, a on jedini koji nas još nekako veže, jedini koji nas uve- zuje u bilo kakav status. I nema on nikakve veze s jugoslavenstvom kao podržavljenjem, on je emocija, on je naša zajednička smrtnost kojoj se obraćamo u samoći. Ostalo su naučena nerazumijevanja i naučeni antagonizmi. Jer mi smo eurpski rub, i rubnost nam je datost. U za- ostatku smo za nerubnim dijelom kontinenta nenadoknadivo vrije- me. Naš je jedini resurs biti zemlja za migrante. To nam je dodijeljeni status. Prazna zemlja za migrante. Nema nikakve potrebe za nama u nerubnom dijelu tijela. Mi nemamo ništa što nerubnost već nema. Mi smo odlični njegovatelji ostarjelih Europljana. I zavarivači. I šoferi. To nam je kondicija. Sve drugo već imaju. Bolje smartphone od nas donose čak i migranti smješteni na Vučjak ili gdje već. Žilet-žica- ri. Uskoro ćemo biti radosni što imamo struje. Pa se možemo voziti liftom. Ili što nas zapošljava neki Oskar, što nas drži na platnoj listi i spašava socijalne propasti. Dakle, ako postjugoslavenskog prostora još igdje ima - on je jezik!

A suvremena Bosna? Kako je moguća konsolidacija života na svim razinama - od prak- tično-životnih do političkih, ako je poslijeratni odnos etničkih manji- na i većina jedini, iako prešutni, kriterij suvremenog života? Postoji li pretpostavka promjeni takvog 'stanja'? Neki razumni kondicional iz perspektive 'običnoga građanina'?

Suvremena Bosna kao tvorevina po- slijeratnog odnosa etničkih manjina i većina - sve manje postoji! Urasta u sebe. Pretvara se u opću manjinu. Što uopće znači biti etnička većina ako se nema o čemu odlučivati? Što ta većina uopće odlučuje? Ne po- stoji društvo kao fundament, toliko puta sam to već rekao. Ne postoji gradskost, ne postoji kohezija ičega. Suvremena je Bosna karasevdah. Pretpostavka promjeni takvog stanja jest čitav evolutivni proces od 'pripadnika etnije' do pripadnika svijeta. A to podrazumijeva svijest o postojanju lifta u svakome od nas, onoga lifta čije spuštanje u našu nutrinu znači nužno osvješćiva- nje dna, a tek potom podizanje po vertikali bića.

Teatrom ćemo zaključi- ti. Tekstom, sadržajem: onim čime se u životu bavite. Klasični tekstovi su srce suvremenog teatra, njegovo zrcalo, a tko to ne shvati na vrijeme - kako će shvatiti realitet života? Ukratko, i za razliku od benjami- novske 'lijeve melankolije', koja, čini se, točno upućuje na trenutač- nu kondiciju europske ljevice - što može za nas učiniti teatar? Optimi- zam izvire jedino iz literature?

Klasični teatar je srce svakodob- nog teatra. Teatar mora napustiti tzv. građanski komfor i progovoriti jezikom koji malograđanski esta- blišment razumije. Ovako ostaje marginaliziran i dobiva impoten- tno tapšanje po ramenu. Teatar ne smije biti puko mjesto pacifikacije svih društvenih napetosti te mjesto zaborava i zabave. Teatar mora ući u polje borbe, a to znači promijeniti instrumentarij jezika. Ljudi teatar shvaćaju kao malo bolje opremljeni šator, u kojem su slobodni uzdisati i diviti se prostorima svojega hori- zonta. Može, dakle, i mora progovo- riti o temama sadašnjice - a to su, kako rekoste - klasični tekstovi - jer su svevremeni. Tema migranata je tema antička. Tema odlaska odavde je tema antička. Tko je to Hamlet danas i što bi nam on to sad rekao? Možda: 'Pa ne možete mi ubiti oca i praviti se kraljem. To može samo završiti dolaskom tuđeg vojskovođe. Ili tuđe banke? Ili tuđe korporacije?'. Teatar mora preuzeti jezik na kojem ga se razumije. Isto je s literaturom. I njezina je tajna u adekvatnom jeziku. Optimizam govora leži u razumljivom progovoru. U litera- turi koja nas razumije, a ne samo mi nju. Napišite knjigu koja vas razumije, napravite predstavu koja razumijeva ljude oko vas. Ne pravite teatar koji razumije publiku od prije stotinu godina, ne pravite razdor. U taj će se procijep smjestiti golemo polje ničega. No ako publicumu servirate Antigonu te mu pritom (publicumu, naime) objasnite da su to vaša sestra i sestra brata kojeg ste ubili - odjednom ćete vidjeti kako umjetnost biva viševremenska, a time i svevremenska! Jer živeći danas, vi ste živjeli nekad i živite u budućnosti. A to su riječi Marka Aurelija.