"I kad budem mrtav i beo i ja bih hteo da budem kakva-takva svetiljka" (Dragan Nikolić kao Džimi Barka u filmu "Kad budem mrtav i beo") Nakon što je objavljena vijest da je u Beogradu, 11. ožujka, u 73. godini umro Dragoslav Dragan Nikolić, većina onih kojima nije trebalo objašnjavati o kome je riječ oprostila se od Prletapartizanskog ilegalca i člana male skupine Beograđana koji su njemačkim okupatorima u 26 epizoda u Drugom svjetskom ratu nanijeli gubitaka gotovo koliko i Crvena armija tijekom oslobađanja toga grada. Talent je kao voda: osim što sebi uvijek nađe put, prilagodi se i svakom obliku.

Tako je i Dragan Nikolić – pravo ime, Dragoslav, prestao je koristiti nakon što je na odjavnoj špici pogreškom nazvan Draganslavu stekao igrajući jedan od onih likova zbog kojih su redatelji poput Dušana Makavejeva, Živojina Žike Pavlovića, Želimira Žilnika ili Lazara Stojanovićakoji je zbog "Plastičnog Isusa", s Tomom Gotovcem u glavnoj ulozi, osuđen na tri godine zatvora, dok je njegovo djelo zabranjeno za prikazivanje sve do 1990. godine – snimali filmove koji će postati poznati kao Crni talas jugoslavenske kinematografije. Točnije, kao odgovor na propagandne radove koji su tadašnju stvarnost uljepšavali, dok su ratnu prošlost žanrovski pojednostavljivali, a povijesne događaje reinterpretirali za potrebe vlasti.

Nikolić je, dakle, debitirao rolom Džimija Barke u filmu "Kad budem mrtav i beo" Živojina Žike Pavlovića, gdje je igrao sitnog lopova, marginalca koji slučajno postaje pjevač. Istina, svi su značajniji glumci toga vremena glumili na, recimo tako, obje strane: u dotjeranim, produkcijski nimalo oskudnim ratnim filmovima i onima čiji su autori riskirali diskvalificiranje iz kulturnog prostora ako bi njihov rad komisijski bio ocijenjen kao antirežimski. Nije, naime, šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća svako veće naseljeno mjesto, uz trafiku, crkvu i milicijsku stanicu, imalo i akademiju dramskih umjetnosti, pa posljedično ni glumaca koji nikad za honorar nisu obukli vojnu uniformu i sami u okruženje stavili višestruko brojnijeg neprijatelja.

Ipak, Nikolića, kao jednu od najvećih zvijezda glumišta pokojne Jugoslavije, od većine drugih odvajaju najmanje dvije stvari: spomenuti lik Prleta te ono što kasnije neće učiniti od svojeg statusa i života. Prle možda nije prvi, ali svakako jest najupečatljiviji lik s asfalta u nizu serija i filmova o Narodnooslobodilačkoj borbi i ilegalnom pokretu na okupiranim teritorijama. Pri tome, iako nije bio glavni junak u serijama "Otpisani" i "Povratak otpisanih", postao je omiljeni među onima što su rasli uz njih i sličnu televizijsku konfekciju. Tada su se - što je onima koji su prohodali pored kompjutora, a dial-up konekcije se sjećaju kao kroz maglu, neobjašnjivo – djeca igrala partizana i Nijemaca, kopirajući podjele s ekrana. E, pa ako je Tihi, kojega je glumio maestralni Voja Brajević, bio vođa grupe, ipak su svi željeli biti Prle.

Ne Dragan Nikolić, ni Gaga, kako su ga zvali prijatelji, nego isključivo – Prle. Svakakvih je partizanskih filmova snimljeno i u njima je svakakvih junaka bilo, ali je Prle bio prvi street fighting man žanra. Nije, dakle, bio pošteni seljak, zemljoradnik, ribar, potlačeni radnik koji zbog urođenog osjećaja za pravdu ostavlja kuću, zemlju, brod i ucviljenu majku, pa ide da sam, golim rukama, rasturi neprijateljski betonski bunker, kao što nije bio ni dio poštene inteligencije: mirni student što knjige odlaže na klavir do konačnog oslobođenja, kad će se opet posvetiti znanstvenom radu i vratiti se ljubavi svojeg života. Prle je došao s ulice, s gradske margine, kao netko tko ne podnosi represiju bilo kakve vrste, što mu je motiv da se priključi pokretu otpora, ali i stalna smetnja usponu u partizanskoj hijerarhiji, gdje je, kao i u svakoj vojsci, stega bila cjenjenija od potreba i, naročito, mišljenja.

Nzom kasnijih filmskih uloga u žanrovski potpuno različitim filmovima on kao da je – a naravno nije jer tu nikakvog sustava nije bilo – razrađivao karakter neprilagođenog, no vražji šarmantnog junaka razoružavajućeg osmijeha, neskriveno ravndušnog zbog mogućih posljedica svojih odluka. Takav je, kažu, bio i mimo seta: dok su se njegovi susjedi sklanjali po selima od NATO bombi, on je tvrdoglavo odbijao da se makne s asfalta, pa ga je, navodno, supruga Milena Dravić glasno, pred svijetom, zamolila da se uozbilji i prestane izigravati – Prleta. Za razliku od niza drugih jugoslavenskih zvijezda – s Velimirom Batom Živojinovićem na čelu kolone i Borisom Dvornikom odmah iza – Nikolić nije rasprodao ni lik, ni djelo, ni način na koji je doživljavan, sve za malo pažnje u vremenima u kojima su partizanski junaci naglo mijenjali oznake na kapama, ali ne onima iz glumačkih garderoba.

No nije ni propao s jednom zemljom: sjajni kazališni glumac, s većim rolama u Ateljeu 212 od onih na filmu i televiziji, držao je više do sebe nego do slike o sebi, pa je tako na pitanje na što je ponosan u svojoj karijeri odgovorio: "Što sam, nadam se, ostao normalan". Lovcima na budalaštine nije promakao bizaran podatak da su na isti dan rođeni i umrli ratni zločinac Slobodan Milošević i Dragan Nikolić. Njih se dva, kažu, nikad nisu sreli, iako je prvi, baš kao i Tito, volio da se druži s glumcima. Nikolić je, međutim, birao društvo: Prle je, jednostavno, uvijek bio na pravoj strani povijesti. Mlađim kolegama je Dragan Nikolić govorio kako imaju pravo i na pogreške. Onima koji su odlučivali o životima i smrtima nije opraštao. Zato je bio svetiljka i to je ostao i sada, kad je, zbilja, mrtav i beo.