Kad usrećitelji dođu na vlast, oni vode kampanje. Najveći usrećitelj 20. stoljeća, a može biti i cjelokupne čovjekove povijesti, Mao Ce-tung, kojega se prema prevlađujućem američkom pravopisu treba pisati Mao Zedong, ali ovom piscu to ne pada na pamet, taj dakle Mao, poveo je 1958. “Kampanju protiv četiri pošasti”, usmjerenu protiv štakora, komaraca, muha i vrabaca. Protiv štakora, komaraca i muha, s kojima se čovjek bori otkako se očovječio i u toj je borbi umjereno neuspješan, jer je štakorima, komarcima i muhama u njihovo štakorstvo, komarstvo i muhstvo upisano da trebaju preživjeti čovjeka, Mao je postupao kao rutinirani higijeničar. Ali na vrapce je nasrtao strastveno. Od njihova je uništenja trebalo započeti usrećivanje kineskog čovječanstva. Ljudi s posebnom strašću ubijaju one za koje se čini da su nevini. I koji jesu nevini, za sve osim za usrećitelje, koji imaju neka viša saznanja o njihovoj krivnji. Mao je bio uspješan u ubijanju vrabaca. Toliko uspješan da su se sljedeće godine namnožili skakavci i oni su, ti skakavci, uzrokovali u Kini smrt od gladi barem trideset šest milijuna ljudi. Kineska partija priznala je smrt petnaest milijuna. Ali o tome se ni danas ne govori. U Kini šute iz jednog razloga, u svijetu iz drugog. Maovo uništenje vrapčjeg svijeta povremeno se spomene u novinskim rubrikama bizarnosti, naročito u ljetnim danima, za sezone kiselih krastavaca i turističkih pohoda. Osim što se ovim potvrđuje da trideset šest milijuna mrtvih Kineza u kalkulacijama europskih humanista vrijedi mnogo manje od istog ili mnogo manjeg broja nekih drugih ljudi, potvrđuje se i da je čovjekovo srce sasvim otvrdnulo od bizarnosti kakve mu se svakodnevno nude umjesto vijesti o stanju njegova svijeta. Da nije šesto milijuna mrtvih vrabaca, ne bi se ni znalo za trideset i šest milijuna mrtvih ljudi. Srećom po čovjeka, vrapci su preživjeli kineski komunizam.

Pomor vrabaca u Kini spominje se na 25. stranici “Noćne straže”, nove knjige Darka Cvijetića, objavljene početkom ljeta kod Buybooka. Pisac ima taj dar da iz stvarnosti našega strašnog, a jedinog 20. stoljeća izdvoji anegdotu, crticu, geg, koji obično svjedoče o općem užasu i o hladnoći svijeta, te da ih arhivira u svojoj knjizi. Da ih pretvori u poeziju. Jedan je to od Cvijetićevih postupaka, što ih opsesivno provodi još od svojih ranih djela. Katkad, ti su gegovi nad masovnim grobnicama toliko nevjerojatni, nemogući, pretvoreni u krvavu stilsku figuru, da čitatelj mora po enciklopedijama (nipošto po wikipedijama!) i historiografskim knjigama provjeravati njihovu autentičnost. Tim prije što je Cvijetić pjesnik, fikcionalist, vrabac ljudski, zadužen da izmišlja. I onda se potvrdi da nije ništa izmislio. To jest, nije izmislio ništa od onoga za što smo ga sumnjičili. Pjesnik izmišlja samo ono u što njegov čitatelj neće sumnjati. Sve u što bi sumnjao, dokumentirano je u stvarnosti. Dobro je, međutim, da Cvijetića čitaju oni koji o 20. vijeku već znaju što treba znati, jer tad se, naživo, povijesne činjenice u Cvijetićevim pjesmama i kratkim proznim tekstovima na očigled transformiraju u poetske figure. I nevolja ljudske zajednice, nevolja čovječanstva, postaje privatna čovjekova bol. Kad se dovoljno osami da čita pjesmu, čovjek ima srca za šesto milijuna mrtvih vrabaca. Žaleći ptičice, najednom on žali trideset i šest milijuna ljudi. Ili pedeset milijuna - koliko ih je u Cvijetićevu tekstu. Ili petnaest milijuna, koliko ih je priznala Komunistička partija Kine.

Prije “Noćne straže” Darko Cvijetić objavio je dva romana koji su ga učinili slavnim na našem jezičnom prostoru i na svim stranama svih crta fronte. U Sarajevu je, zahvaljujući strašnom i veličanstvenom “Schindlerovu liftu”, Darko postao persona gratissima. Njegov katarzični diskurs, naročito na temu stradanja prijedorskih Bošnjaka, dočekan je s nesmiljenim oduševljenjem. Iz Beograda je pozvan veliki redatelj da u Kamernom teatru 55 načini predstavu. Sljedeći roman, naslova “Što na podu spavaš”, tematski je stanovnicima Sarajeva bliži, pogotovu onim dijelom koji govori o stradanju vojnika JNA u kasarni Viktor Bubanj, u svibnju i lipnju 1992., te o svemu onom što se obično podvede pod događaje u Dobrovoljačkoj ulici 2. i 3. svibnja 1992. Da je doživio milost kolektivnog čitanja i iščitavanja, ili čudo uprizorenja u Kamernom teatru 55, roman “Što na podu spavaš” bio bi važan jednom narodu, a književnost bi mijenjala i popravljala kvar koji je rat prouzročio u gradu i svijetu. Kao što bi i “Schindlerov lift” ostvario svoju banalnu zemaljsku svrhu popravljanja ljudi i smirivanja mrtvih u njihovih grobovima da je ozbiljno pročitan u Prijedoru i u Banjoj Luci, a predstavu da je, umjesto Beograđanina Kokana Mladenovića u Sarajevu, u tim gradovima postavljala neka sarajevska kazališna redateljica ili redatelj. Ništa se, međutim, takvo nije moglo dogoditi. Vrapci će doživjeti rehabilitaciju daleko od Kine, na stranicama balkanskih tabloida. I uzaludan će, u svojoj cjelini, biti sav pjesnikov trud. Ili neće biti uzaludan. Jer ono u čemu je Darko Cvijetić neuspješan na zemljopisnom i etnonacionalnom planu, savršeno je uspjelo na individualnom planu, u hipertenzičnom srcu i duši autorovoj. I u duši svakog od njegovih čitatelja, pojedinačno. Naravno, misli se samo na one čitatelje koji komplekse vlastitog etnonacionalnog većinstva na nekome mjestu, u nekom neboderu ili u nekoj kasabi, varoši i palanki, ne liječe preko onoga što je pisac napisao. Kao ni onoga što misle da je pisac napisao.

“Noćna straža” je povratak na stare Cvijetićeve i cvijetićevske forme. Romani, koji su formalno bili vrlo kratki, oba kraća od jedva malo duže pripovijetke, u suštinskom su smislu bili dvije gotovo nepregledne epsko-lirske gromade. Nešto poput “Seoba” Miloša Crnjanskog, samo bez sretnog završetka. Ili bez ikakvog završetka. Zanimljivo je, međutim, da se i u “Noćnoj straži” nalaze, istina u komprimiranoj formi, iste takve, sasvim romaneskne, opsežne i nepregledne, sudbinske cjeline. Recimo, priča “Snijeg”. Jedva da je za stranicu, a nema u njoj nego dvjestotinjak, možda i tristo riječi. Priča je babeljevska, o nekom Edi, koji je bio jedini Bošnjak u srpskoj jedinici. I onda je napao izviđački vod Armije BiH. I onda je Edo nestao usred bitke. I onda su Zoks i Miler Edi psovali mater balijsku, uvjereni da je prebjegao na “svoju” stranu. Zatim se otopio snijeg, pa se između linija ukazalo mrtvo Edino tijelo. Njih dvojica su, naravno grizodušni, krenuli da ga izvuku. Kad su ga pomaknuli, eksplodirala je pod njim mina i obojicu ih raznijela. To je gotovo sasvim prepričana Cvijetićeva priča. Ali premda si je čitatelj dao truda da budućem čitatelju razbije čaroliju čitanja, to mu nije uspjelo. Ono što je u priči važno, što se u njoj krije kao tajna pod kojom je mina, pod kojom je druga tajna, ispod koje je također mina, može se osvojiti samo čitanjem. Pritom, riječ je o dvjestotinjak riječi i jednoj stranici, koji ne samo da sadrže jednak romaneskni potencijal kao “Schindlerov lift” i “Što na podu spavaš”, nego bi se mogli inscentirati na kazališnoj pozornici, u nekoj ne baš kratkoj predstavi. Samo gdje bi, u kojem gradu, u kojoj zemlji i u kojem vremenu bilo mjesto za predstavu o Edi, jedinom Bošnjaku u srpskoj jedinici? Najzanimljiviji su, ili barem meni najdraži, oni Cvijetićevi tekstovi koji tako beznadno ne pripadaju nikome. Oni su ti vrapci u njegovu opusu.

Drugi dio “Noćne straže” tekstovi su, opet sumnjiva žanra, prozno-pjesničkog, pjesničko-proznog, naslova “Pusta Bosna”. Asocijacija na Eliota, a možda i asocijacija na ono što nosimo o svojim dušama kao Bosnu. Svi tekstovi “Puste Bosne” određeni su brojevima. Te dvije riječi ponavljaju se u naslovu opsesivno, čak sedamdeset puta. Tako ponovljene, u čitatelja stvore naviku. Pod brojem 5 tekst je koji ide ovako: “Mi zapravo mrzimo ‘našu žrtvu’, rekao je. Što neviniju i što veći broj. Zavidimo. Jer je ‘naša žrtva ’neprikosnovneni autoritet. Zavidimo joj, jer joj robujemo, jer je slobodna, ta ‘naša žrtva.” Onda ide nova strofa, ili novi odjeljak, kako se uzme: “Ona je manjina nas. Koja je imala nesreću biti žrtva’, pa još veću nesreću - biti ‘naša’. Sad joj mi dajemo ime i broj. Dajemo svoje ime, rekao je. A ‘naše žrtve ’mrze nas. Jer je zrcalo životopis. Kao invalidska proteza, zaostala za nečijom smrti”. I onda treći dio, treća strofa, paragraf: “Jer zapisivo nije događaj, zapisivo je tuga događaja. Iz mraka zamiriše lipa, rekao sam, policijski sat na ramazansku noć”. Ovo je veliko, velika pjesma. Uputstvo za upotrebu života u Bosni i na Balkanu.

Darku Cvijetiću nije lako. Bosna je zemlja iz koje mu je ići. Ovako ili onako. Po logici njegove književnosti i njezine gotovo svetačke intaktnosti. Ali i po logici socijalne i etnonacionalne, u svakom slučaju kolektivne i kolektivističke stratifikacije, u koju se Darko Cvijetić nikako ne uklapa. Ali ne zato što on nije jedan od njih i njihovih naroda. Nego zato što je on svi oni, i svi njihovi narodi. A to je u pustoj Bosni najgore biti. Osim što su u Sarajevu njegov roman, kao i predstava načinjena po tom romanu, doživjeli golem, neusporediv uspjeh, Darko Cvijetić je žrtvu Drugog prihvatio kao svoju vlastitu. Ali je pritom zadržao osjećaj odgovornosti, osjećaj vlastite krivnje za tu žrtvu. Cvijetićev jezik, njegov materinji i njegov književni, najhrvatskiji je od svih hrvatskih pisaca iz Bosne i Hercegovine. Hrvatskiji mnogo od mog jezika. Premda je na sebe prihvatio svu bošnjačku muku, čime je, bez sumnje, on bošnjački pisac, Darko Cvijetić je hrvatski pisac. I najsrpskiji od svih srpskih pisaca u pustoj Bosni, a naročito u Republici Srpskoj. Jedini on, među svim tamošnjim srpskim piscima, ne ustukne ni pred onom posljednjom srpskom temom, pred kojom skamenjeni stoje djeca i sveci. Kao takav se našao u najužem izboru lanjske Ninove nagrade, za najbolji roman srpskoga pisca. Prethodno, već je u Hrvatskoj za onaj prvi roman nagrađen kao hrvatski pisac... Ali sve su to Darkove manjkavosti. Sve što izgleda kao višak, etnički, identitetski, ontološki, u pustoj je Bosni fatalni nedostatak. Zato mu je iz Bosne ići. “Noćna straža” divna je knjiga jednog vrapca.