Srpskog pisca, scenarista, muzičara i autora izvrsnog "Huddersfielda" Uglješu Šajtinca zovu pankerom srpske književnosti i glasom nove izgubljene generacije iz devedesetih. Njegov "Huddersfield", potresna i pronicljiva priča o odrastanju četvorice prijatelja u postsocijalističkoj ratnoj zbilji, kultna je beogradska predstava, koja se igra već više od deset godina u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Drama je nagrađena Sterijinom nagradom za najbolji suvremeni dramski tekst, a po njoj je snimljen i hit film.

Predstava je svojedobno gostovala u ZKM-u, gdje je ispraćena ovacijama, a sad, 27. listopada, u prilagođenoj verziji bit će izvedena u ZKM-u u režiji Renea Medvešeka. Inače, Šajtinac je rođen u Zrenjaninu, predaje dramaturgiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, a njegove drame izvode se i u Engleskoj i SAD-u.

Napisao je četiri romana, objavljena u izdanju beogradskog Arhipelaga, i desetak drama, a za roman "Sasvim skromni darovi", žestoku i nepotkupljivu kroniku našeg vremena, osvojio je Nagradu "Bora Stanković" i Europsku nagradu za književnost. Za zadnju zbirku priča "Žena iz Huareza" nagrađen je priznanjem "Ivo Andrić". U toj zbirci Šajtinac se vraća tematskim preokupacijama svojih ranijih književnih i dramskih djela, u kojima su putovanje, emigracija i izmještanje junaka pokretač radnje i povod da se u prelascima državnih, duhovnih i svjetonazorskih granica ispitaju napetosti i kontradikcije suvremenog društva.

Kad ste pisali dramu "Huddersfield", jeste li pred očima imali svoju generaciju, rođenu sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koja je zaglavila u paklu devedesetih?

Svakako, vremenu i mjestu nije se dalo uteći, a historiji još teže. Ali to je još samo jedan sloj na nizu koji se nastavlja. Poput uvijek svježih nanosa lave u podnožju vulkana. Novija historija je eufemizam za staru koja nikad nije prestala postojati. Sve će ovo za sto godina biti nebitno, možda malo baroknije, ali nebitno. Ostat će snimci, slike, zvukovi, artefakti ovog doba. Samo će subjektivni osjećaj vlažnosti koji dopire od nogu, jer se nismo makli iz žabokrečine u kojoj je stajao i Dante, otići s nama iz ove dimenzije. Kao da se ljudi i ne rađaju ni zbog čega drugog već da bi uvijek bilo dovoljno duša kojima treba nauditi.

Zagrebačku verziju "Huddersfielda" režira Rene Medvešek, a Tomislav Zajec je "prepjevao" tekst. Koliko ste zadovoljni tim intervencijama?

Rene je 'kriv' za sve. Nazvao me i rekao da je to gotova stvar. On će raditi, ne zna još kako, ali to je to. Bilo je to prije godinu dana. Mnogo prije toga, gotovo desetljeće, nije ga napuštala ideja da je ovo moguće. Eto, u Zagrebačkom kazalištu mladih dobio je priliku. Tomislava poznajem iz regionalne akademske suradnje visokih škola dramskih umjetnosti i kolege smo, dramaturzi. Ono što sam imao prilike vidjeti i čuti, bio sam na jednoj probi, više je nego uzbudljivo. Tekst je naturaliziran, radnja smještena u varoš istih razmjera kao i u originalu. Ozbiljan posao. Više sam nego zadovoljan onim do čega su Rene i Tomislav došli, a o ostalim aspektima scenskog djela neka sudi publika koja će biti u prilici gledati sjajne članove ansambla Zagrebačkoga kazališta mladih. Na izvođenja, režije i postave gledam kao na samostalna vrijedna djela. Publika sam, nitko poseban, i kad se nađem u mraku partera ne volim da me ometaju misli o mojem udjelu u svemu. To je davno svršeno, sad je vrijeme za one koji su izašli na scenu.

Pišete direktno, žestoko, provokativno, sočno, ponekad sarkastično, najviše o postsocijalističkoj, tranzicijskoj zbilji, kaosu i nasilju na ovim prostorima, mentalitetu i karakteru sunarodnjaka, te licemjernoj Europi, a dojam je često mučan, gorak, potresan. Kako "rađate" baš te i takve teme?

Krhotine su svuda. Samo ih treba probrati i poredati po smislu koji proganja iznutra. Drama je, sama po sebi, direktan i žestok poetski rod. Sočnost je već od života. Zbilja je ono što se dešava svima, treba je prevariti, otkidati s nje, preslagati. Sunarodnjak ili sunarodnjakinja mi je svatko kome je zbilja nedostatna da objasni što se to i zašto događa. Mučno, gorko i potresno su dijelovi zbilje, ne uvijek vidljivi, ali tu su. I smijeh je tu, sprdačina, ironija, bez njih nema dokaza o živima. Svaka preozbiljnost uvod je u nasilje.

U "Banatorijumu", kao i u novoj knjizi "Žena iz Huareza", pišete o migracijama, migrantskoj krizi, migrantskom iskustvu. Osjećate li se i vi na neki način kao migrant?

Trebali smo svi otići iz one zemlje kad su počeli ratovi. Kako nam to nije palo na pamet? Jesu neki otišli, ali mislim na sve, SVE ljude. Osim, možda, onih koji su sebi već namijenili uloge u ratovima. Da su kroz šipražja pograničnih pustopoljina napolje nagrnuli pekari, mljekari, cvjećari, vozači, odgojiteljice i majke s darovitom i nedarovitom djecom, bilo bi drugačije. Sad, kao ljudi koji to nisu učinili, gledamo kako pored nas prolaze oni koji su se usudili to učiniti. Traže se neke nove domovine. Svijet je nalik na pčelinjak u kojem ima naizgled ljepših košnica i onih koje to nisu, razvaljene, rastrgane. I onda ljudi pčele lete prema onima u kojima će lakše prezimiti. Ali ni pčele nisu dobro u posljednje vrijeme. Čovjeku se više ne da ni metaforom opisivati.

Nastavak na sljedećoj stranici...

U nekim beogradskim novinama napisali su da ste pronicljivi cinik i istinski panker srpske književnosti. Kako iz pankerske perspektive gledate na ulogu književnosti u današnjem vremenu, kad ljudi samo bulje u mobitele i sve manje ne čitaju? Vjerujete li da ona može ukazivati na društveno zlo i tako pomicati granice?

Ljudi su u zabludi. Moja supruga svaki dan prilazi posjetiteljima knjižare i nudi se za pomoć u izboru štiva, to je njen posao. Uglavnom, ljude ne privlači pismeni doživljaj realnog ili nerealnog od strane jednog pjesnika, pripovjedača, orfeista, apolonista, dionizista. Traže se savjeti za bolji život, seksualni ili aseksualni, narodska psihologija, knjige za plažu, poklon za dijete 'tog i tog uzrasta', religija, kako do love, historija, sjećanja, novija historija, loša sjećanja, historija o historiji, rječnici jezika s kojima se može u ekonomske rajeve, ukrasni papir, uplatnice, uredska oprema, školska lektira, velike misli, još veće zablude, sjećanja na davna sjećanja. Nema nade. Ni kupovna moć ni akcijske cijene neće promijeniti ljudske navike. Knjige koje se uopće ne bave društvenim zlom najbolje su svjedočanstvo da ono suvereno vlada. Knjige koje se bave društvenim zlom pospješuju osjećaj bespomoćnosti. Društveno zlo, na kraju krajeva, toliko već traje da ima svoju vlastitu svjetsku književnost.

Podrijetlom ste iz Banata, izvodi se vaša drama "Banat", a napisali ste i zbirku priču "Banatorijum", u kojoj pišete o današnjem Banatu, gdje je rođeno nekoliko srpskih pisaca, a među njima i Jovan Sterija Popović. Što je vama Banat, zašto vam je toliko poseban banatski splin?

Konstanta. Nisam se pomaknuo iz njega. Da znam što je, bilo bi mi lakše dati odgovor. Kako starim, sve mi je manje jasno. Ipak, ima nečega što naslućujem. Ravnica sve i svakog obuzda. Svi smo jednako niski tu. Podsmijeh je urođen.

Odrasli ste u obitelji pjesnika i glumice Radivoja i Mirjane Šajtinac. Jeste li se osjećali privilegirano što ste odrastali u takvoj intelektualno i umjetnički inspirativnoj atmosferi?

Jesam. Pozivi mojih roditelja nikad nisu bili dovoljno ozbiljni, korisni za društvo, prihvatljivi kao rješenje. Zajebantska zanimanja, subverzivna, čemu sve to? Moja sestra i ja smo uspješno nastavili obiteljsku tradiciju. Nemamo drugih sjećanja na djetinjstvo osim sretnih, drugačijih, iščašenijih.

Vaše drame izvode u kazalištima, a i vi ste jedno vrijeme radili u teatru. Imaju li danas dramski pisci, redatelji i direktori kazališta u Srbiji dovoljno slobode u radu?

Ima li slobode igdje, osim u ljudskoj svijesti, koja se još nije konačno odredila o pojmu 'sloboda'? Novca treba, dramska umjetnost ne smije biti jeftina zabava. No toliko je još produkcija koje su progutale silan novac, ali i dalje izgledaju jeftino. Ima predstava nastalih po tekstovima domaćih pisaca, postoje produkcije, male i velike, problem je u tome što nema velikih očekivanja, ali to nije došlo iz teatra, to je donio život, naučile ljude prilike i život da se stvari teško mijenjaju na bolje. Zar bih radio sa studentima da ne vjerujem kako će njihove komade sutra ipak netko igrati? Prvo u Srbiji, dabome. Gdje ako ne tu gdje su nastali? Na ovogodišnjem Sterijinom pozorju selektor Boško Milin, dramaturg i profesor na FDU u Beogradu, demonstrirao je svojim izborom da domaći dramski tekst postoji, da je uvijek tu i bio, ali ne s toliko pažnje praćen. Sve je pobjeglo na televiziju, u medije mlađe od teatra. Publika, isto kao i u Hrvatskoj, kao u cijelom svijetu, stari, teško se pomlađuje, biva razmažena ekskluzivom festivala, smotri i najavama 'izvanrednih kulturnih događaja'. Snalazi se kako tko umije i zna. Za teatar, za magiju, meni nikad nije bilo potrebno mnogo. Gledao sam toliko amaterskih trupa na sceni, studentskih ispita i humanitarnih izvedbi na otvorenom gdje su publika i glumci 'plesali ruku pod ruku' na taktove uzvišene dramske poezije da me 'nestanak čarolije' ne plaši. Igrat će se uvijek, mimezis je vječan.

Kako biste ocijenili situaciju na srpskoj kulturnoj sceni?

Toliko je kulture da je to nepodnošljivo! Ali nema je na televiziji ni u dnevnim novinama, na radiju nedovoljno, a na internetu je zatrpana banerima o zdravom životu, nadama za emotivno upoznavanje s drugom osobom, lijekovima koji liječe sve od kuge pa do gorušice. Toliko knjiga izađe za godinu dana, toliko je likovnih izložbi, koncerata seriozne muzike, snima se dosta filmova i televizijskih serija, pa onda teatar, instalacije, performansi, svega. Kulturna scena je nedogledna. Ipak, narod više zanimaju globalni trendovi, vječne nedoumice, univerzalne boljke. Živimo u vremenu neprekidnog učenja. Svi su ekonomisti, svi su sportski treneri, svatko je već u glavi ispisao i svoj roman, svoju poemu, svoj 'vodič za trening života', tijesno je, a tiho na agori usred polisa. Samo formalno, u prolazu, razmjenjujemo unezvijerene poglede.

Smatraju vas glasom nove, "izgubljene" generacije. Što ta generacija danas ima reći svijetu o svijetu?

Hvala ti, Svijete, što se daješ opisati, ali ono što u taj opis staje teško da će ti se svidjeti. Svaka je generacija izgubljena, svaki čovjek svijet je za sebe, neki su odraz onog velikog Svijeta, neki se opiru da to biti. 'Nove generacije' pridjev je za strojeve, kompjutore i sl. Čovjek se ničemu nije prilagodio po svojoj volji, isključivo nasiljem. Nema sloboda, nema prostora za ljudsku bit, ako se nje itko još sjeća.