Najbolji izmišljeni detektivi poznati su po svojoj intuiciji, sposobnosti da uoče neki naizgled neuhvatljiv detalj. Peter Wollny, muzikolog iza prošlotjednog „svjetskog senzacionalnog“ otkrića dvaju dosad nepoznatih djela Johanna Sebastiana Bacha, imao je čudan osjećaj kad je 1992. u prašnjavoj knjižnici naišao na dva intrigantna lista nota, piše Guardian.

Wollny, danas 65-godišnjak i direktor Bachova arhiva u Leipzigu, bio je poslijediplomski student na Harvardu kada ga je istraživanje za doktorat odvelo u Kraljevsku knjižnicu Belgije u Bruxellesu, gdje je naišao na dvije neatribuirane partiture iz 18. stoljeća. „Moram priznati da u tom trenutku nisam ni pomislio da bi to mogla biti Bachova djela“, rekao je Wollny ovog tjedna, nekoliko dana nakon što su dva djela – Chaconne u d-molu BWV 1178 i Chaconne u g-molu BWV 1179 – prvi put izvedena u crkvi sv. Tome u Leipzigu.

„Samo me rukopis fascinirao i imao sam neodređen osjećaj da bi ti papiri jednoga dana mogli biti zanimljivi. Zato sam napravio fotokopije i stvorio dosje koji sam nosio sa sobom 30 godina.“

Iako je život posvetio istraživanju života i glazbe najvećih skladatelja baroknog razdoblja, kaže da ozbiljno nije pomišljao da bi djela mogla biti Bachova sve do prije dvije ili tri godine.

Rođen u Issumu u Sjevernoj Rajni–Vestfaliji, Wollny je studirao muzikologiju, povijest umjetnosti i germanistiku na Sveučilištu u Kölnu prije nego što je započeo doktorat na Harvardu, o glazbi Bachova najstarijeg sina, Wilhelma Friedemanna Bacha. U Bachov se arhiv u Leipzigu zaposlio 1993. kao istraživač nakon stjecanja doktorata, a njegov je direktor od 2014. Njegov kolega i istraživački suradnik Bernd Koska rekao je: „Peter Wollny je netko tko vrlo temeljito odmjeri sve u svojoj glavi prije nego što donese zaključak. Tako radi.“

Za oči obučenog muzikologa ta su dva djela od početka bila neobična. Obje su skladbe, izvorno oblik španjolskoga plesa koji se oko 1700. pretvorio u vlastiti glazbeni oblik. Njihova je prepoznatljiva značajka kratka basovska linija koja se ponavlja kroz cijelu skladbu, poznata kao ostinato.

U gotovo svim skladbama za orgulje iz istog razdoblja svaki ostinato-bas ima zadanu duljinu od šest, sedam ili osam taktova – nikad više, nikad manje. No u Čakoni u d-molu koju je Wollny pronašao u Bruxellesu, skladatelj je počeo sa sedmotaktnim ostinatom i zatim ga odlučio produljiti na osam, potom 12 i naposljetku 16 taktova.

Anonimni skladatelj načinio je i druge hrabre poteze, poput ponavljanja basovske melodije u višem registru s jednodijelnim odmakom, stvarajući kanon. Također je pretvorio ostinato-bas u četveroglasnu fugu, glazbeni alat kojim se jedna tema tka u širu glazbenu strukturu. Wollny te osebujne postupke opisuje kao glazbeni ekvivalent hapax legomena – riječi koje se u nekome tekstu pojavljuju samo jednom. „Ta se djela uopće nisu uklapala u obrasce glavne struje skladanja oko 1703. godine“, rekao je.

Jedina druga poznata skladba iz tog ranog razdoblja koja koristi slične smjele tehnike bila je Bachova Pasacaglia u c-molu BWV 582. Dubinska proučavanja Bacha, koji je bio poznat po uključivanju elemenata nalik matematičkim zagonetkama u svoju glazbu, zloglasna su po tome što često rezultiraju opsesijama. Postoje mračni Bachovi fanatici u filmovima Larsa von Triera Nimfomanka i u romanima nedavno nagrađenog nobelovca Lászla Krasznahorkaija. U filmu Kad jaganjci utihnu iz 1991. Hannibal Lecter odgriza lice zatvorskom čuvaru uz tonove Goldberg varijacija.

IN MEMORIAM Belmondo i Theodorakis - napustila su nas dva velikana

„Ako slušate puno Bacha, on postane dio vas“, rekao je John Butt, profesor glazbe na Sveučilištu u Glasgowu. „Kroz povijest je bilo puno muzikologa koji su vjerovali da imaju osobniji odnos s njegovim djelima nego itko drugi.“

Zbog toga su pokušaji da se djela pripišu Bachu ili datiraju isključivo na temelju stila imali mješovit uspjeh, rekao je. „Bilo je puno crvenih lica.“

Wollny je, međutim, imao još jednu posebnu vještinu koja je pomogla njegovu istraživanju. „Želim biti oprezan kako ću to reći“, rekao je. „Ali moguće je da imam talent za prepoznavanje značajki rukopisa.“

Nakon što je otkrio dvije anonimne partiture u Bruxellesu, osjetio je „unutarnju dužnost“ utvrditi njihovog autora, provodeći sate proučavajući jedinstvene crte rukopisa. „Počinjete proučavanjem violinskog i basovskog ključa, jer sadrže mnogo individualnosti“, rekao je.

Primijetio je da je osoba koja je napisala dokumente imala jedinstven način iscrtavanja alt-ključa na početku notnog sustava, s linijom na dnu koja se uvija unatrag na način koji nije bio posve različit od alt-ključa u Bachovoj notaciji. „Prilično je kompliciran; treba vam deset poteza da ga pravilno nacrtate“, rekao je Wollny. No, budući da je već detaljno proučio Bachov rukopis, znao je da partiture iz Bruxellesa nisu Bachovo osobno djelo. Prije široke i jeftine dostupnosti mehaničke reprodukcije, skladatelji su često imali učenike koji su prepisivali njihova djela – radi širenja glazbe ili, ako je skladatelj već bio poznat, radi prodaje kopija u komercijalne svrhe.

U Bachovu slučaju ti su „prepisivači“ ili njihovi roditelji plaćali skladatelju da za njega rade – često prevodeći njegove izvorne rukopise iz njemačke orguljske tabulature u notne zapise – kako bi učili kroz čin prepisivanja.

Tijekom godina Wollny je pronašao još 20 dokumenata koji su odgovarali rukopisu prvog dokumenta, u arhivima u Leipzigu, Berlinu i Winterthuru u Švicarskoj, a datirali su između 1705. i 1715. Ako su dvije čakone imale samo naslove, druge su sadržavale i stihove te uvodne tekstove. „Počeo se pojavljivati profil. Razvio sam predodžbu o profesionalnim dužnostima i interesima tog prepisivača“, rekao je Wollny.

No ime mu je i dalje izmicalo. Godinama je pogrešno pretpostavljao da je partiture napisao Bachov rođak. No 2012. Wollnyjev kolega Koska otkrio je pismo iz 1727. u kojem se izvjesni Salomon Günther John prijavljuje za posao orguljaša u crkvi u Schleizu u Tiringiji.

Ne samo da je rukopis odgovarao dokumentima iz Wollnyjeva dosjea, već je pismo navodilo i da je John učio instrument kod orguljaša u Arnstadtu, malom gradu u kojem je Bach dobio svoj prvi posao učitelja orgulja. „Odjednom se sve počelo slagati“, rekao je Koska.

Što ako su dva djela napisao mladi učenik, a ne njegov slavniji učitelj? Istraživači su odbacili tu teoriju jer je u notaciji bilo previše manjih pogrešaka, poput pogrešnih oktavnih slojeva.

Ipak, Wollny još nije bio stopostotno siguran. „Pitao sam se: vidim li Bacha u ovoj glazbi samo zato što to želim, ili je to stvarno istina? Ako liječnik pogriješi, nije tako strašno. Ali ako ja pogriješim, to će ostati u knjigama stotinama godina.“

Slučajno se posljednji dio slagalice pojavio u arhivima 2023. Sudski dokument koji je John napisao 1716. na feudalnom imanju u Oppurgu u Tiringiji, izgubljen tijekom Drugog svjetskog rata, a sada obnovljen i javno dostupan, podudarao se s rukopisom bruseljskih čakona s apsolutnom sigurnošću.

Wollny kaže da se ne sjeća kako je proslavio otkriće. „Nisam tip koji će ushićeno dizati šake u zrak. Samo sam sjedio s osmijehom i zadovoljno listao stranice“, rekao je.

„Možda će zahvaljujući umjetnoj inteligenciji ono što sam ja radio 35 godina ubuduće biti moguće napraviti za nekoliko dana ili sati. Možda će biti lakše i dati nam još više sigurnosti. Ali to je u redu.“