Life
2714 prikaza

Belmondo i Theodorakis - napustila su nas dva velikana

1/4
PIXSELL/DREAMSTIME
Kinematografiji curi odjavna špica. U kinodvoranama ostat će mjesta rezervirana za djecu, kokice, Marvelove blockbustere i superjunake u tajicama. Pandemija je samo ubrzala stvar

Zlatno doba kinematografije je završeno. Masovna publika seli pred velike kućne TV ekrane i računala, velike glumce zamjenjuju animacije, filmovi se povlače pred serijama kao epovi pred romanima, odlaze zadnji heroji jedne velike ere. Columbia, MGM; United Artists, postali su povijest, Marvel je budućnost. Ovih dana otišao je jedan od zadnjih celuloidnih junaka sačinjen od krvi, mesa i karizme. Jean Paul Belmondo, profesionalac, postao je - točno po formuli iz “Do posljednjeg daha” - besmrtan prije 60 godina, a onda umro u 88. Napustio nas je i Mikis Theodorakis, div čiji je život bio jednako velik kao i njegova muzika. Belmondo je predzadnja ikona francuske kinematografije (Depardieua još ne možemo uvrstiti u tu kategoriju). Prvi je, možda i najveći francuski glumac svih vremena, bio Jean Gabin; Alain Delon još je živ (od 2000. on želi napustiti ovaj svijet, koji mu se “beskonačno gadi”, a sad kaže kako će pokušati izdržati nekoliko sati da ne napravi isto što i Belmondo). “Uopće ne bi bilo loše da odemo zajedno”, rekao je. Zajedno su i počeli. Na filmu su se pojavili u razmaku od šest dana, Belmondo je debitirao u “Do posljednjeg daha”, a Delon “U zenitu sunca” (Plein soleil, Rene Clementa). “Bio je dio moga života”, rekao je Delon, koji mu nije bio rival nego prijatelj i poštovatelj. Zadnjih desetak godina stalno su nastupali zajedno, slikali se, išli na zabave. Na vrhuncima karijere zajedno su glumili u Borsalinu; utjelovljivali su likove frajera koji sve mogu, ništa im nije teško, ničeg se ne boje i sve rade s puno šarma. Francuska živi sa svojim ikonama do te mjere da se katkad čini da živi za njih. 

 | Author: Dreamstime Dreamstime

Predsjednik Macron je u tuzi, zastave su na pola koplja. “Belmondo će zauvijek biti veličanstven” - napisao je prvi čovjek Francuske, aludirajući na istoimeni film iz 1973. godine. “Francuska je izgubila nacionalno blago”. Koja razlika od naših oproštaja – klišeiziranih, bezdušnih, neinspirativnih. Belmondo je zapravo zadnja filmska zvijezda rođena u crno-bijelom filmu. Godardov film počeo je kao eksperiment a završio kao klasik. Roger Ebert ga je 2003. uvrstio na svoju listu velikih filmova, napisavši da “nijedan debitantski film od ‘Građanina Kanea’ 1942. nije bio toliko utjecajan”. U “Do posljednjeg daha” sve je savršeno: scenarij je velik, režija sjajna, muzika kongenijalna, Belmondo i Seaberg u ulogama života. Zapravo, Belmondu je prvi film bio najveći i najbolji; sve poslije bilo je pad, ali vrlo komercijalan i neobično legendaran pad. Učinio je ustupak koji čine mnogi – nakon briljantnog rađanja zvijezde u “Do posljednjeg daha”, bacio se na snimanje komercijalnih filmova (tako je i veliki Mujo Nadarević završio u “Lud, zbunjen, normalan”; od nečega se mora živjeti) nikad više ne dosegnuvši razinu Godardova prvijenca, ali svejedno, nikad nije potonuo. Glumio je akcijske junake, lopove ili policajce, vazda šarmantne tipove koji nisu slijedili istinu i pravdu nego su pravda i istina slijedile njih. Utjelovljivao je sve što muškarac može biti – boksač, grubijan, poet, nihilist, oponašatelj Bogarta koji živi brzo i opasno, umire mlad i živi do osamdeset i osme, kao drug Tito.  Belmondove grimase na kraju filma  kasnije su bezbroj puta oponašane od svih koji su htjeli nalikovati na frajere...

 | Author: Dreamstime Dreamstime

Kritičar New York Timesa A.O. Scott napisao je 2010. godine, 50 godina nakon premijere, kako je “Do posljednjeg daha” “pop artefakt i odvažno umjetničko djelo”, pa je film čak i s 50 godina “još cool, još nov”. Radio je s velikim autorima, snimao s velikim glumcima i glumicama, na glazbenim podlogama koje su radili klasici – Morriconeova muzika iz “Profesionalca” jedna je od najboljih koju je filmska vrpca ikad zabilježila, ona sjajno ilustrira epski heroizam... A samo nekoliko dana prije njega otišao je drugi čovjek zbog kojega volimo film; umjetnost koja njegovom smrću, kao i Belmondovom, ostaje na onoj obali, u prošlosti, u 20. stoljeću, kao spomenik u kojemu vidimo više veličine nego života. Godinu dana nakon smrti Enija Morriconea, umro je Mikis Theodorakis, posljednji veliki europski živući skladatelj filmske muzike. Grčka je proglasila trodnevnu nacionalnu žalost zbog njegova odlaska. Iza sebe je ostavio besmrtan opus - da je napisao samo Sirtaki za “Grka Zorbu” (1964), bilo bi dovoljno da ostane nezaboravljen, ali on je  pisao simfonije, opere, balete, glazbu za pozornicu, protestne marševe. U Jugoslaviji je skladao muziku za “Sutjesku” Stipe Delića. Pisao je čak i u ćelijama, gdje je kao ljevičar i antifašist proboravio dosta vremena. U vrijeme rata s tisućama osumnjičenih grčkih komunista poslan je na tri godine u logor na otoku Makronisosu. Tamo je obolio od tuberkuloze. Mučen je lažnim pogubljenjima, pa i na najgori zamisliv način -  jednom je živ pokopan. “Njegovo najpoznatije djelo o političkom progonu” napisao je New York Times,  “...bila je “ Trilogija Mauthausen “, nazvana po nacističkom koncentracijskom” logoru u Drugom svjetskom ratu koji se uglavnom koristio za istrebljivanje inteligencije osvojenih europskih zemalja. Opisana je kao “najljepša glazba ikad napisana o holokaustu.” Bio je proganjan i u poslijeratnoj Grčkoj, od desničarske hunte. Nakon što je posjetio predsjednika Kube Fidela Castra,raspisana je tjeralica za njim, a vojni sud ga je u odsutnosti osudio na pet mjeseci zatvora. Zabranjeno je izvođenje, prodaja pa čak i slušanje njegove glazbe. Početkom 1970-ih grčki su prognanici rado dijelili priču o atenskom policajcu koji korača pjevušeći zabranjenu pjesmu Theodorakisa (koji je zatvoren nakon posjete Castru). Čuvši to, prolaznik zaustavlja policajca i kaže: “Policajče, iznenađen sam što pjevušite Theodorakisa.” 

 | Author: COSTAS BALTAS/REUTERS/PIXSELL COSTAS BALTAS/REUTERS/PIXSELL

Nakon toga policajac uhićuje čovjeka - pod optužbom da je slušao Theodorakisovu glazbu.... Kao da je u toj anegdoti ispisan siže njegova života - slušali su ga ljudi s obje strane pendreka, a i sam je znao preskočiti rampu. Kratko je bio ministar u jednoj desnoj vladi, pa se pokajao. Theodorakisu je glazba bila toliko važna da ju je nastavio skladati i u svojoj ćeliji. Nakon izlaska iz zatvora, on, njegova supruga i dvoje djece protjerani su u Zatounu, planinsko selo na Peloponezu, gdje su ostali tri godine. Leonard Bernstein, Arthur Miller, Harry Belafonte i skladatelj Dmitri Shostakovich pozivali su na oslobađanje, ali bez uspjeha. Posljednjih mjeseci zatočeništva 1970. premješten je u logor u Oropos, sjeverno od Atene. Iskašljavao je krv i imao je groznicu. Kako bi ugušila glasine da je nasmrt pretučen, hunta ga je pokazala stranim novinarima. Europska vlada predbacila je Grčkoj da krši ugovor o ljudskim pravima i pozvala huntu da okonča mučenje, pusti političke zatvorenike i održi slobodne izbore. Pukovnici su odbili žalbu, ali su pustili Theodorakisa i poslali njega i njegovu obitelj u progonstvo u Pariz, gdje je hospitaliziran i liječen od tuberkuloze.  Nakon oslobađanja  dirigirao je Londonskim simfonijskim orkestrom u  trijumfalnom “Maršu duha”. Emocije mase bile su olujne. “Kao da je sam Zorba dirigirao”, napisao je tada Newsweek. “Kad je završilo, publika mu nije dopuštala da ode; dugotrajan pljesak, klicanje, lupkanje nogama i ritmični povici ‘Theodorakis! Theodorakis! ‘ vraćali su ga na bis pet puta”.  Kinematografiji curi odjavna špica. Kinodvorane ostat će mjesta rezervirana za djecu, kokice, Marvelove hitove i superjunake. Pandemija je samo ubrzala stvar.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.