Suvremeni američki pisac Anthony Doerr, rođen 1973. godine u Clevelandu, postao je svjetski poznat po svom četvrtom po redu objavljenom romanu “Svjetlo koje ne vidimo”, za koji je 2015. godine dobio Pulitzerovu nagradu za književnost. Djela su mu prevedena na više od četrdeset jezika. “Svjetlo koje ne vidimo” proveo je više od dvjesto tjedana na listi najprodavanijih knjiga The New York Timesa i prodan je u više od petnaest milijuna primjeraka. Roman je prvi put preveden na hrvatski 2015. godine, u prijevodu Irene Škarice. Objavio ga je Profil. Ove godine objavljeno je drugo izdanje ovoga romana, što je za hrvatske prilike svojevrsni kuriozitet. Razlog je, pretpostavljam, dugo iščekivana istoimena mini serija od četiri nastavka snimljena prema romanu, koja će se početi prikazivati na Netflixu 7. studenog. Serija je premijerno prikazana prije otprilike mjesec dana na međunarodnom filmskom festivalu u Torontu. Prve recenzije kritičara bile su uglavnom negativne. Najveća zamjerka upućena autorima serije je značajno odstupanja od romana, pri čemu je svaka ta promjena činila seriju “glasnijom, nespretnijom i manje emocionalno bogatom”. Doerrov roman nastajao je punih deset godina. Ideju za njega, po vlastitom svjedočenju, dobio je 2004. godine, kad je, vozeći se podzemnom željeznicom, promatrao nepoznatog muškarca koji je izgubio živce kad je ostao bez signala na mobitelu. “Sjećam se da sam pomislio kako smo brzo zaboravili kakvo je čudo razgovarati s nekim tko ti nije blizu. I palo mi je na pamet da bih mogao čitatelje podsjetiti na to koliko je našim precima radio bio čudesan izum, kako su se osjećali kad su u vlastitoj kući čuli glas stranca. Iz toga se rodila slika dječaka koji je negdje zarobljen i djevojčice koja mu čita priču”, izjavio je Doerr. Iz ove izjave se može zaključiti da radio u Doerrovu romanu igra vrlo važnu ulogu. Čak je za moto romana, da naglasi važnost radija u vremenu prije i tijekom Drugog svjetskog rata, kad se odvija radnja romana, uzeo jednu izjavu Josepha Goebbelsa: “Bez radija ne bismo uspjeli preuzeti moć niti bismo je mogli koristiti na načine na koje smo je koristili”.

Radnja romana započinje 7. kolovoza 1944. godine, kad saveznički bombarderi napadaju povijesnu francusku luku Saint-Malo, smještenu u pokrajini Bretanji. Napad je ispripovijedan iz perspektive Marie-Laure LeBlanc, slijepe 16-godišnje djevojke, koja je tu stigla iz Pariza. Istovremeno, isti događaj pratimo iz vizure mladog 18-godišnjeg njemačkog vojnika Wernera Pfenniga koji, s još dvojicom svojih suboraca, ostaje zarobljen u ruševinama hotela u kojemu se zatekao u trenutku napada. Radnja romana zatim se vraća u 1934. godinu, gdje također pratimo sudbine Marie-Laure, koja je kao šestogodišnjakinja oslijepila i sudbinu Wernera koji odrasta u sirotištu s mlađom sestrom Juttom, nakon što im je otac poginuo radeći u rudniku. Marie-Laure živi s ocem nedaleko od pariškog Prirodoslovnog muzeja u kojem njezin otac radi kao bravar. Muzej je poseban po tome što se u njemu čuva ukleti dijamant velike vrijednosti, nazvan Plameno more. Dijamant je pronađen prije “mnogo stoljeća” na Borneu, koji vlasniku donosi vječni život, ali i nesreću njegovim bližnjima. Dospio je u Francusku kao poklon francuskom kralju, ali pod uvjetom da ga zazida na dvjesto godina, da tako nestane prokletstvo vezano uz dijamant. Djetinjstvo male Marie-Laure protječe na relaciji stan - Prirodoslovni muzej. Fascinirana je biologijom, pogotovo puževima. Da bi se lakše kretala gradom, njezin brižni otac joj je izradio maketu dijela Pariza kojim se Marie-Laure uobičajeno kreće. Isto to napravi i kad, početkom rata, stignu u Saint-Malo, gdje otac, koji nakon povratka u Pariz pada u njemačko zarobljeništvo i gubi mu se svaki trag, dovodi malu Marie kod svog brata koji ima ilegalni predajnik s kojeg svakodnevno emitira radijske emisije.

Upravo su te radijske emisije prva spona između Marie-Laure i Wernera koji živi u Njemačkoj, 480 kilometara sjeveroistočno od Pariza, u rudarskom naselju Zollverein, koje se nalazi nedaleko od Essena: Werner, genijalni matematičar, fasciniran radiotehnologijom, jednom prilikom popravi stari radio i prvo što čuje u eteru je glas Marie-Laurina strica iz Saint-Mala. Sudbine ovo dvoje protagonista na čudesan će se način ukrstiti deset godina kasnije, na ulicama porušenog Saint-Mala. Wernerovo djetinjstvo je mnogo turobnije. Odrasta u sirotištu u kojem nacistička propaganda nesmiljeno, putem posebnih radiodrama, ispire djeci mozak. U jednoj sličnoj drami djeca slušaju o Židovima, vlasnicima robnih kuća, draguljarima, bankarima, koji upadaju u jedno pitoreskno njemačko selo s namjerom da pobiju svu djecu u njemu. Na kraju ih raskrinka “budni i skromni susjed”, koji poziva policiju koja uhiti “uljeze”. Ta propaganda ima destruktivni učinak na djecu: “... ne tako davno bili su tek nestašni mališani koji se skrivaju u krevecima i plaču za majkama. Sad su mladi razbojnici raskrvavljenih šaka s razglednicama s likom ‘Führera’ presavijenom u džepu košulje”. Ipak, ponajviše zahvaljujući ilegalnom radiju koji sluša, Werner ne podliježe do kraja nacističkoj propagandi: “Kako se njegov 16. rođendan bliži, Werner počinje shvaćati da su Führeru zapravo potrebni dječaci. Dugi nizovi dječaka koji prilaze pokretnoj traci i penju se na nju”, stoji na jednome mjestu u romanu. Werner nakon sirotišta završi u dječjem domu u kojemu se školuju posebno nadarena djeca. Tu, kao desetogodišnjak, osmisli inovativni sustav triangulacije pomoću kojega je moguće otkriti ilegalne predajnike, zbog čega kao 16-godišnjak završava u Poljskoj, u posebnoj jedinici koja triangulacijom otkriva ilegalne predajnike kojima se koristi pokret otpora. Isti posao radi, koju godinu kasnije, u Beču, a naposljetku u Francuskoj, u Saint-Malu, gdje treba otkriti predajnik Marie-Laurina strica kojim se koristi francuski pokret otpora. U romanu postoji i treća pripovjedačka linija, ona ispripovijedana iz perspektive 40-godišnjeg časničkog namjesnika Reinholda von Rumpela, čija se sudbina u jednom trenutku ukrsti s Wernerovom i Marie-Laurinom. Von Rumpel je nacistički lovac na dragocjenosti i umjetnine, koji se “specijalizirao” za dijamante i koji opsesivno traga za ukletim dijamantom iz pariškog muzeja, koji je na sigurno, u jednu od “kuća” iz makete koju je izradio za kćer, sklonio djevojčičin otac, prethodno naručivši kod jednog pariškog draguljara više savršenih kopija, želeći tako zavarati naciste. Von Rumpelova opsesija raste sa saznanjem da je obolio od raka te jedini spas vidi u pronalasku dijamanta koji bi mu osigurao “vječni život”.

Doerr na sjajan način koristi simboličke elemente u romanu. Pored bajkovitog motiva ukletog dijamanta, koji simbolizira ljudsku pohlepu i volju za moći, koristi i motiv entropije, preko kojega opisuje pad nacizma. “Entropija je stupanj nasumičnosti ili nereda u nekom sustavu”, odgovara Werner na jednome mjestu na pitanje svog profesora Hauptmanna. “Entropija zatvorenog sustava nikad se ne smanjuje. Svaki proces mora po zakonu prirode propasti.” Entropija je fizikalna veličina izvedena iz Drugog zakona termodinamike, pojam preko kojega je jedino moguće na fizikalan način definirati kaos, odnosno nered u jednom energetski zatvorenom sustavu. Entropiju određuje ništavilo, pri maksimalnom stanju entropije nema ničega, to je stanje “velikog ništavila”, zbog čega se često, kao motiv, koristi u književnosti. Entropija vremenom “nagriza” nacistički režim, prateći njegov pad i rasulo. S ovim su povezana pisma koja Werner šalje iz škole, a zatim s fronta, svojoj sestri Jutti koja odrasta u sirotištu, a koja su prije slanja podvrgnuta cenzuri, odnosno zatamnjenim mjestima. “Porastom entropije” zatamnjenja u pismima postaju sve učestalija, s tendencijom da u jednom trenutku, u trenutku “maksimalne entropije”, ostanu do kraja zatamnjena. Zanimljiv je i završetak romana, u kojem saznajemo sudbine preživjelih likova i u poraću, a posljednje, 13. poglavlje, odvija se 2014. godine. Ukratko, riječ je o briljantno strukturiranom i napisanom romanu. Ostaje vidjeti hoće li istoimena Netflixova mini serija uspjeti uhvatiti barem djelić njegove magije. Pa čak ako i ne uspije, ekranizacija “Svjetla koje ne vidimo” će, barem se nadam, navesti ponekog gledatelja da pročita ovaj roman.