Kažu da se Talijani svađaju rukama, uvjeravaju galamom i filozofiraju nogometom. U jednom takvom okruženju prije točno stotinu godina rođen je Pier Paolo Pasolini (1922-1975). Iako ga svi pamte samo po njegovim filmovima, koji su obilovali kršćanstvom, nasiljem i seksom, Pasolini je bio pravi homo universalis: nadaren učitelj, jezikoslovac i borac za majčin furlanski jezik, pjesnik, romanopisac, scenarist, glumac, politički analitičar i esejist, slikar i tvorac dvadesetak filmova u samo 14 godina. Ovaj renesansni majstor bio je uvjereni marksist i sveti heretik, koji je odlučno prkosio svim društvenim konvencijama. On je ne samo svojim djelima nego i svojom pojavom kritizirao malograđanske vrijednosti i “konzumeristički totalitarizam” u nastajanju u Italiji.

Iako je bio uvjereni marksist, koji je u kršćanstvu pronašao argumente za svoj život i društveni angažman, Pasolini se nije ni mogao ni htio uklopiti u standardizirane kategorije: za Katoličku crkvu je bio heretik i to onaj s neprihvatljivim životnim stilom koji ne samo da nije odgovarao katoličkim seksualnim, moralnim i nerijetko neurotičnim standardima, nego ih je svojim djelima dovodio u pitanje i provocirao. No Pasolinijeva “sumnjiva” seksualnost nije bila nepodnošljiva samo katolicima nego i talijanskim komunistima. Komunistička partija, kojoj se 1947. pridružio u Furlaniji, gdje je tad radio kao mlad i popularan učitelj, izbacila ga je samo dvije godine kasnije zbog njegove homoseksualnosti. Partijska knjižica mu je vraćena posthumno, kad je već bio u lijesu.

Za srećom, pogotovo onom erotskom, morao je tragati u mraku zadimljenih kinodvorana, na osamljenim gradilištima ili na margini velikih gradova, kojima je ogorčeno zamjerao uvjetovanost običajima i tradicijama. “Nacionalizirane i samim tim iskrivljene vrijednosti starog seljačkog i ranokapitalističkog svijeta odjednom su postale apsolutno nebitne. Crkva, domovina, obitelj, poslušnost, red, skromnost i moral više nisu bitni. Čak ni ono što nam je u cijeloj toj priči blisko više nije upotrebljivo”, napisao je u jednom od svojih eseja za Corriere della Sera.

Nakon što je zbog svoje homoseksualnosti 1949. bio prisiljen napustiti Furlaniju i preseliti se s majkom u Rim, u rimskom se predgrađu Borgate počeo zanimati za sve one odbačene i marginalizirane. Odlično ih je opisao u svom romanu “Ragazzi di Vita”, kao i u svojim filmovima od 1961. Bio je uvjeren u stvarnost klasne borbe, koju je smatrao važnijom i od prijetnje nuklearnog svjetskog rata. Pasolini je bio jedan od onih koji su u nauku Isusa iz Nazareta vidjeli srž marksizma. Koliko god bio kritičan prema Crkvi kao instituciji s kojom je zbog svog osebujnog životnog stila morao rano raskinuti, kršćanska misao nedvosmisleno se zrcalila u njegovom stvaralaštvu. Njegov prvi film “Accatone” (1961) moderna je priča o neuglednome makrou koji vapi za iskupljenjem. Šokirao je tradicionalno katoličku Italiju kad je Bachovu “Muku po Mateju” iskoristio kao soundtrack u spomenutom filmu. Nekoliko godina kasnije čak je i osuđen na četiri mjeseca uvjetno zbog “blaćenja državne religije”. No iz Pasolinijeva “religijskog” opusa posebno se ističe “Evanđelje po Mateju” (1964), koji na iznenađujuće nov način prepričava Isusov život. Ovaj put nije bilo ni skandala ni prosvjeda: Pasolini je posvetio ovaj film revolucionarnom papi Ivanu XXIII., a posebna filmska projekcija “Evanđelja po Mateju” bila je organizirana za najuglednije biskupe i kardinale okupljene na Drugom vatikanskom saboru. Njegov pogled na Isusa kao nekonformista koji osiromašeni i umorni svijet vodi u spasenje ostaje jedno od njegovih nasljeđa.

Posljednje godine života Pasolini je posvetio borbi protiv konzumerizma, koji je nazivao “ideologijom hedonističke tolerancije”. U svojim je esejima na užasavanje talijanske javnosti pisao o “fašizmu antifašista”, a revolt tzv. talijanske ljevice izazvao je gorljivim protivljenjem legalizaciji pobačaja. U tom se kontekstu više oslanjao na Crkvu privrženu evanđelju, koju je smatrao bedemom protiv sve prisutnijega konzumerizma.

Nakon što je divljački ubijen u noći između 1. i 2. studenog 1975. nedaleko od Ostije, sam mitograf konačno se pretvorio u mit. Okolnosti samog zločina, koje još nisu do kraja razjašnjene, samo su doprinijele da se oko njega razvije prava mračna legenda iz koje zrači slika jednog progonjenog heretika i posljednjeg velikog prokletog umjetnika. Edoardo Sanguineti nazvao je Pasolinijevu smrt “delegiranim samoubojstvom” jednog sadomazohista koji je bio predodređen uništiti sam sebe.

Zanimljivo je primijetiti da su Pasolinijevi životno-politički stavovi, utemeljeni na jedinstvenom spoju marksizma, kršćanstva i erosa, predvidjeli talijansku povijest nakon njegove smrt. Koliko god njegova djela bila na prvu kontroverzna, on je bio i ostao jedna od najznačajnijih intelektualnih pojava u Europi druge polovice 20. stoljeća. I jedan od onih čija revolucionarna misao tek sada dolazi na svoje.