Najdugovječniji hrvatski kazališni ravnatelj, Duško Ljuština, iduće godine ide u mirovinu. U zagrebačkoj i hrvatskoj kulturi aktivan je 45 godina; malo manje i u zagrebačkoj politici, odnosno kulturnoj politici. U našem jedinom satiričkom kazalištu, Kerempuhu, proveo je punih 35 godina.

Ove godine imate više obljetnica…

Godine 2014. proslavili smo 50. godišnjicu kazališta Kerempuh. Prošle godine bili su 40. Dani satire, a ja osobno sad ulazim u razdoblje u kojem imam nekoliko zanimljivih jubileja. Pedeseta je godina mog dolaska u naš glavni grad i do toga mi je osobno jako stalo. U Zagreb sam došao 1967. Tu je i 45 godina aktivnog bavljenja zagrebačkom i hrvatskom kulturom, a ove je godine i 35. godišnjica mog dolaska na čelo jedinog našeg satiričkoga kazališta. U Kerempuh, tadašnji Jazavac, došao sam 1. 11. 1982., na Sve svete. Tad to vjerojatno nije bio praznik, sad jest, pa ćemo to proslaviti koji dan kasnije. Nepuna četiri mjeseca nakon te proslave, 28. veljače, odlazim u mirovinu.

Kad ćemo znati nasljednika?

Prema važećem zakonu, on se bira godinu dana unaprijed. Danas je održano kazališno vijeće koje će Skupštini predložiti novog ravnatelja. To je gospodin Roman Šušković. On će me naslijediti ako Skupština grada potvrdi prijedlog kazališnog vijeća.

Unutar tih 50 godina promijenila su se dva sustava. Institucije su nam slabe, i uvijek na neki način poprimaju fizionomiju čovjeka koji im je na čelu. Vi ste dali pečat Kerempuhu, prije vas Fadil Hadžić, Lilić je ostavio trag na Televiziji Zagreb, prije njega Šibl, Mamić u Dinamu… Koliko će vašem nasljedniku biti teško? Uvijek će ga uspoređivati s vama.

Razmišljamo li pokvareno, dolazimo do zaključka da je uvijek bolje doći na čelo neuređene, polupropale institucije. Tad možete samo popravljati stvari, polučiti ozbiljne rezultate i graditi sebi karijeru. Osobno, ne mislim da je to dobar način promatranja stvari. Tad ne možete zaobići zaključak da nešto prije nije štimalo, da nije išlo u korist zajednice ili grada, da nije bilo funkcionalno. No ako je institucija bila uređena, radila je na dobrobit svih.

Kerempuh je uređena institucija?

Kerempuh je besprijekorno uređena institucija. Mom nasljedniku neće trebati, kao vladi, stotinu dana. On će prvi dan funkcionirati kao švicarski sat. On bi trebao biti izabran na sljedećoj skupštini grada. Prvog dana nakon toga - ako je pametan - može ući, uključiti računalo i početi analizirati stanje, nekoliko puta mjesečno, i kroz to vrijeme se pripremati za preuzimanje dužnosti.

U prvoj seansi od četiri sata on bi se mogao posvetiti svim ugovorima koji su ovog trenutka u registru; proučiti stanje, iznijeti svoje primjedbe, prijedloge, u drugoj može doći na red neko drugo pitanje. Kad bismo u državi imali tako uređenu priču, kad bismo u ministarstvima imali državne tajnike koji rade svoj posao kao profesionalci a da ministri i njihovi zamjenici dolaze i odlaze s izborima, tad ministru ne bi trebalo sto dana.

Novi ministar bi na dva kolegija savladao cijelu priču. No mi cijelu prvu godinu potrošimo na smjenjivanja nepodobnih, i to radi svaka vlast od '90. do danas. Čim se nešto izabralo, odmah se mijenjalo. Evo, danas smjenjuju Zvonka Mršića u Podravci.

I ne samo njega – odletjela je i Hribarova glava, Ivan Đikić demonstrativno se odselio…

Moramo biti svjesni: dok je to tako, nikakve reforme nećemo napraviti. Neće nas spasiti nikakav rast BDP-a niti bilo što slično, jer mi imamo krivi sustav. Ministarstvo kulture, to je kulturna reprezentacija ove zemlje. Ona mora imati vrhunske profesionalce, dok bi samo ministar i zamjenik trebali biti ljudi koji dolaze i odlaze s izborima. Tad bi ta institucija svima jednako služila. Dobar nogometaš jednako dobro igra za reprezentaciju bio on lijevi ili desni. Nikad nitko nije pitao nogometaše za njihovo političko opredjeljenje.

Kad svi drže desnu ruku na srcu, što bi ih to pitali?

Ma igrali su najbolji, bez obzira. Ne znam primjer da je netko eliminiran zbog toga što je bliži nekoj drugoj opciji. Kapetan njemačke reprezentacije bio je Paul Breitner iz Bayerna. Bio je komunist, u državi u kojoj imate sedam komunista, sve skupa, ali to nikom nije smetalo. Ako Blanka Vlašić najviše skače u vis, ona će uvijek biti u reprezentaciji.

Hribarovi zagovornici, a više ih je nego protivnika, tvrde da je on zaslužan jer je više od stotinu hrvatskih filmova otišlo na svjetske festivale a njih dvadesetak na one prvoligaške. Pa ipak, stradao je zbog nalaza revizije koji je bio razmjerno benigan.

Probamo li stvari posložiti relativno grubo, morat ćemo reći da je taj sustav ustrojio Božo Biškupić. U njegovu je mandatu doveden Hribar. Biškupić zna sve o njemu, nije njemu Hribar nikakva nepoznanica. S obzirom na stranačke metle, Biškupiću treba skinuti kapu. Tim slijedom je i Nina Obuljen završila u upravnom odboru HAVC-a, jer je bila državna tajnica u ministarstvu.

No vratimo se na Hribara. On nije stradao zbog nalaza revizije, koji su bili razmjerno blagi, nego je stradao kao žrtva kulturne revolucije?

Hribar nije učinio dovoljno da ga kulturna revolucija ne pojede. Sposoban direktor uvijek mora očekivati kulturnu revoluciju. Monty Pythoni su imali skeč 'Nitko ne očekuje španjolsku inkviziciju', ali čovjek na nju, osobito ako je u takvoj poziciji, mora uvijek biti spreman. Jer revolucionari, desnog ili lijevog opredjeljenja, uvijek čekaju iza ugla. Uvijek! Pa se onda i reviziju može instrumentalizirati. No ako revizija dođe i ne nađe ništa, može vam staviti soli na rep!

To vam je kao u atletici. Ako ste krivo izmjerili koliko sam skočio prvi put, ja ću skočiti još jednom. Pa ti, braco, izmjeri. Hribar si nije smio dopustiti ni najmanju pogrešku. Drugo, Hribar je trebao iste večeri kad mu je Hasanbegović rekao to za Srbe u hrvatskoj kinematografiji, sazvati press konferenciju i obavijestiti cijelu kulturnu javnost o tome što je to ministar kulture rekao, ako je to istina, sve se iznosi dok si u poziciji, a ne kad si u opoziciji.

Hasanbegović to nije demantirao, a Nina Obuljen je navodno svjedokinja.

Hribar je to iznio tek kad je poginuo u ovom ratu. To nije stvar preživljavanja. To je Hribar trebao iznijeti isti dan, ali to se uvijek prenosi prekasno.

Hribar nije imao namjeru na sebi dokazivati da "navik on živi k zgine pošteno", a i bio bi među rijetkima…

Da, slažem se. Ali da dodam i treću stvar: Hribaru apsolutno treba skinuti kapu za sve ono što je napravio u HAVC-u. Napravio je puno, strašno puno. Dokaz tome je da su iza njega stali najbolji filmski djelatnici.

I to neovisno o ideologiji?

Tako je, neovisno o ideologiji. Najbolji Hribarov branitelj bio je Zrinko Ogresta, sjajan režiser i izvanredan čovjek. Osim što je velik umjetnik, on je sjajan čovjek, ali ova zemlja ni to ne zna prepoznati. Ova zemlja ne zna prepoznati ni dragulj koji se odaziva na ime Mate Matišić. Briljantan pisac, sjajan skladatelj. Ni jedna ideologija ne može, nema pravo osporiti njihov talent.

No kod nas su svi, od Mate Matišića do Rade Šerbedžije, na udaru povremenih ili stalnih hajki. To su herostratske odmazde…

Pazite: iza ugla, kako sam već rekao, uvijek čuče neki ljudi. Oni čekaju svoj trenutak, da skoče na scenu. Ja mogu skakati koliko god hoću i mogu to željeti ne znam kako jako, ali ja ne mogu biti glumac kao Rade Šerbedžija. I on mi smeta. Na ovaj ili onaj način. Ja se sam ne mogu s njim konfrontirati, ali mogu naći neke druge poluge, neke druge organizacije, koje će njega eliminirati. Mi ne znamo da Rade Šerbedžija nikome od nas nije nikakva konkurencija.

Kad igra nešto domaće, ovdje kod nas, onda igra besplatno, radi ljudima uslugu. Kad igra u stranim filmovima, nikome ne oduzima kruh. Mene za to uzeti neće. Oni uzimaju Šerbedžiju jer je puno bolji glumac. To što je izgovoreno o Radi Šerbedžiji; to što je napravljeno Radi Šerbedžiji, neviđena je sramota. Šerbedžija nema problema sa šećerom, stresom, neurozama, samo zato što on te stvari o sebi uopće ne čita.

O tome ništa ne zna, ništa ne demantira – osim kad se dogodi da u 'Dnevniku' glumca napadne Ministarstvo branitelja, što je, priznat ćete, samo po sebi neviđena stvar. Glumca? Pa glumac ima pravo reći što hoće...

Kao što medicinska sestra ima pravo ustrojiti nacionalnu kinematografiju.

I to.

A medicinski brat revolucionirati monetarnu politiku, mislim na Pernara. Kod nas je medicinska posada zaista svestrana…

Da. I ta ista sestra te svoje zamisli govori u lice Vinku Brešanu. Čovjeku koji je snimio najgledanije hrvatske filmove. Mi smo se jako hvalili da se u stavovima više nikad neće ponavljati 1946. Ili 1947. godina, no mi smo puno toga pobrkali.

Napoleon je jednom rekao da je Francusku revoluciju izvela taština, a da joj je jednakost bila samo izlika. Želite li reći da su slabiji (glumci, pisci, režiseri) jalni na bolje, a onda ideologije koriste kao karakternu masku? Lošiji istiskuju bolje.

To je grubi prijevod te priče i u tom je smislu istinit. Možemo ga, ljudski, čak i braniti. To je razumljivo, no teško je shvatiti da su upravo ti ljudi – koji sa scene žele pomesti bolje da bi na ispražnjena mjesta počišćenih postavili sebe - istodobno barjaktari humanizma, demokracije, novih vrijednosti. Oni žele pobrisati s lica zemlje sve što je postojalo do 1990.

Jednako je bilo 1938., kad su lošiji, ali partijni pisci, izveli hajku na Krležu, koji je mislio svojom glavom, a kao pisac je bio veći od svih njih zajedno… Partijski vojnici uvijek, to je jedna nadsistemska kategorija, iz zasjede čekaju bolje od sebe…

Htio sam reći nešto drugo: ti ljudi posežu za za najcrnjim metodama, koje su 1990. trebale zauvijek otići u povijest. No one su preživjele sve mijene. Naprotiv, u povijest su se preselili radnički stanovi, socijalna sigurnost, tvornice, izgradnja, obrazovanje, a na sceni su ostali najgori alati, kojima se obračunavalo s ljudima do 1990. - oni su na sceni i danas, možda tek manje surovi u krajnjim konzekvencama. Čak imate i lažnu komunističku parolu – pojavu treba osuditi, a druga spasiti.

Nas pojave ne zanimaju, a drugove bismo likvidirali. I to se dogodilo drugu Hribaru, ili gospodinu Hribaru, da se ne uvrijedi. On je zbrisan s lica zemlje, umjesto da dobije pohvalu za svoj rad, da nešto popravi ako treba. To i je smisao revizije, koja je sama to sugerirala. Pola stvari se moglo ispraviti.

Pazite, mi cijelo vrijeme govorimo o firmi koja nema automobil i koja je platila parkirno mjesto 12.000 kuna. Tih 12.000 kuna zvoni u ušima kao 12 milijardi. Pa valjda je netko vozio svoj auto za tu tvrtku. To se danas radi isto kao i nekad: ruši se iznutra. Danas nitko u Podravci nije imao snage reći: 'Nećete srušiti Zvonka Mršića, pa da ga je doveo i crni vrag! On ima sjajan rezultat, i neće ići'.

Kako to da fondovi, koji se brinu o našim mirovinama, a imaju većinu dionica u Podravci, pristaju na diktat Vlade, koja ima samo četvrtinu? O čemu se oni brinu, o Vladi ili o mirovinama?

Rijeka vlasti je nezaustavljiva. Nezaustavljiva! A mi uvijek smišljamo sustave u kojima se sve može pokrasti. Kad se pokrade, usmjerim fokus na onoga iznad sebe pa se pokajem. Ne može lopov biti amnestiran zato što je priznao. Lopovi su uvijek morali u zatvor, bili oni pokajnici ili ne. Ova je zemlja puna pokajnika. Ja hodam ulicama i susrećem vojske pokajnika. Svi idu, hodaju, i kaju se. Meni svaki drugi čovjek nalikuje na pokajnika.

Svi se kunu da ništa nisu krivi, a sve je pokradeno i zemlja je u golemim problemima. I stalno urlamo: reforme, reforme, strukturne reforme. Svaku večer vidim u informativnim emisijama da ljudi ne razumiju kako riješiti probleme. Nitko nije večerao Seljačku bunu. Toga se nitko nije sjetio. Nitko ne obitava u buni pučana na Hvaru. Nitko ne stanuje ni na Petrovoj gori, Bakićev spomenik je devastiran. Od povijesti se ne živi!

Francuski sociolozi govore o "strukturama dugog trajanja" - ovdje ljudi žive prema normama koje su jače od sustava.

Mi uvijek nalazimo opravdanja. I za to da otjeramo Mršića naći ćemo deset ozbiljnih opravdanja. Mi smo dobili vlast, mi smo dobili izbore, mi snosimo odgovornost. Onda, dakle, sve čistačice koje nisu dobile izbore mogu ići kući? Nedavno sam po drugi put gledao sjajan film Fadila Hadžića iz 1971., 'Lov na jelene'. On govori o hajkaškome mentalitetu našeg čovjeka, koji u čoporu uvijek progoni one koji su slabiji – u tom filmu, konkretno, povratnika iz Australije kojeg sumnjiče za ustaštvo, želeći se dočepati njegove imovine.

Hrabar film…

Gledao sam ga. Alati su isti. Nikad mi Fadil Hadžić to nije do kraja priznao, ali mislim da Fadil nije montirao taj film. Taj film je montiran u nekim državnim službama. Pet puta je vraćan na doradu. Fadil je bio hrabar, ali masu stvari je morao baciti van. Bio je u divnoj, vrlo stvaralačkoj fazi…. Malo ljudi zna koliko je Fadil važan za kulturu ove zemlje. S nekima od njih, poput Fadila, imao sam sreću surađivati.

Teško je uključiti Hrvatsku televiziju koja na proslavu obljetnice ne pozove Šerbedžiju, a jedva je u stanju pustiti neku bolju seriju ili film u kojima on nije glumio. Čim na našoj TV vidite nešto dobro, on je u pravilu tu negdje, a nije ni za Lisinski pozivnicu dobio, nije ni spomenut.

Fadil Hadžić? Fadilu je skoro sve što je napravio za hrvatsku kulturu vraćeno tako da je umalo proglašen četnikom. Iako se zove Fadil Hadžić. Zato što je kazalištu dao to ime. Branimir Donat gazio ga je zbog imena kazališta svako malo, a u ovoj bi zemlji trebao cijeli institut, s bar dva visoko obrazovana suradnika, samo da se bave ostavštinom Fadila Hadžića…

Podsjetite nas.

Fadil Hadžić osnovao je kazalište Komedija, sadašnji Kerempuh i Vidru, vodio je HNK. Pokrenuo je filmski festival u Puli. Osnovao je školu crtanog filma, Zagreb film, pokrenuo Jadran film, svojom rukom nacrtao prvi broj Vjesnika, pokrenuo Vjesnik u srijedu, Telegram, Oko, napisao je 67 komedija, snimio 23 filma… A kako mu je vraćeno? Nakon snimanja 'Desanta na Drvar', i nakon što ga je netko temeljito oklevetao zbog mladenačkih grijeha, na Brijunima je sjedio i čitao Titu scenarij D'esanta na Drvar', a Tito je gledao snimljeni materijal…

Otprilike, to je idealna vizija kinematografije kakvu žele ovi koji će preuzeti HAVC?

Tako nekako. Oni bi htjeli da se dolazi ministru, da se čitaju scenariji… Tek kad je Tito naručio viski, Fadil je shvatio da je 'preživio'…

Cijelo vrijeme imamo posla s čistkama u kulturi, 1941. stradala je, pobijena je, lijeva inteligencija, 1945. stradala je desna, samo je Krleža spasio Matu Ujevića, ali to je bila iznimka.

Dok god se budemo bavili čišćenjima, nas neće imati tko braniti. Ni jedan naš sustav nema branitelja. Mi smo se 1991. obranili jer smo se svi branili. Sustav brane profesionalci. HAVC brani Ministarstvo kulture. Ono mora imati 10-15 profesionalaca, sjajno plaćenih, koji će dobro raditi. Tko će doći na ove plaće? Mi se čudimo nalazima revizije u HAVC-u i drugim ustanovama. Čudo je da su i takvi. U kojem zagrebačkom kazalištu imate vrhunskog pravnika? Ni u jednom.

Financijaša? Ni u jednom. I tako dalje. Pa revizija gleda samo zakonom propisane stvari, a njih mogu urediti samo obrazovani ljudi, koje je teško dovesti jer su to male plaće. Mi svaki dan pumpamo ljude ogorčenjem zbog nekih javnih troškova, a oni su, realno, mali. Šest kava dnevno u uredu premijera, puta 365 dana, puta četiri godine… Pa to vas dođe 100.000 kuna, a mi palimo narod da kaže: 'Majku im, koji lopovi, pogledaj kako oni troše naš novac'.

Ima li nade za nas?

Na ovaj način, bojim se, teško.

Ali mi uvijek posežemo za ovim načinom.

Svaku večer na TV-u slušam Stjepana Šterca, koji svaku noć na isti način jauče, to je već jedna svakidašnja jadikovka, a mi se ujutro probudimo i nastavimo po starom.

Šeks je sinoć govorio o "egzodusu biblijskih razmjera". Ljudi bijegom pokazuju što misle o tim politikama?

U hrvatskoj politici, i u sustavu, stoluje ogromno kulturno-umjetničko društvo. Nekada davno bio sam predsjednik zajednice KUD-ova zagrebačke regije. Tad je kupljeno oko 80 posto fundusa hrvatskih narodnih nošnji, koje su sad u fundusu za posuđivanje. Ubili smo se da ta društva opremimo, jer je to bio ventil za veliki dio mladeži Zagreba i prstena, u slobodnom vremenu. Ne možete demografsku obnovu raditi u 'Dnevniku' ili 'Otvorenom', to mora biti ozbiljan sustav.

HRT je jedna od naših najvećih rak rana. Ona je u cijelosti promašila svoju ulogu, ali u cijelosti! A politika joj pristupa potpuno amaterski. Tražiti manju pretplatu neviđen je skandal. Onaj tko to tvrdi ne razumije i ne zna ništa. Ovo nije Njemačka, Engleska, Francuska. Mi smo malobrojna nacija. Televizija je zadužena za kulturu ove zemlje, ona mora biti koproducent svakom dobrom filmu, ali mi iz populističkih motiva, ne razmišljajući uopće, kažemo da pretplata mora biti 65 kuna.

HRT je duplo jači, kadrovski i tehnički, od bilo koje televizije u regiji. Miro Lilić bio je žongler te televizije, zašto ga ne zovu za savjetnika? To bi učinio bilo tko tko ima imalo pameti. Najkvalitetnija hrvatska književnost u njegovo je doba ekranizirana: Raos, 'Prosjaci i sinovi', 'Kiklop', 'Zlatni mladić', 'U registraturi', Kozarac, Kestner, 'Putovanje u Vučjak' (opet, nažalost, u skoro svim Rade Šerbedžija), no i to smo bacili u zapećak.

Jer u njima igraju, po nekima, krivi glumci. Što je HTV učinio za naš ulazak u EU? Nismo li svaki dan trebali imati eksperte koji su nam mogli objasniti što nas gdje čeka? Morali smo znati da će nam, čim se otvore granice, svi s 500 eura otići na 2000 eura.

Hrvatska je oklevetana kao nacionalistička zemlja, ali kad malo bolje pogledamo, vidimo da su svi ti ljudi s rukom na srcu vođeni uglavnom konjunkturama, trgovinom, da svi imaju figu u džepu? Gdje je tu iskreno domoljublje?

Stalno govorimo o privatnosti, zaštiti podataka. Ajmo ocjenjivati domoljublje, vidjeti tko je uredan platiša poreza, tko je sa svojim OIB-om koliko pridonio državi, ako nije nezaposlen. Ljudi varaju na porezu, bave se sivom ekonomijom, ali su veliki domoljubi. I uvijek imamo tu vrstu problema.

Javno smo jako solidarni, danas, privatno ne; ranije je bilo obrnuto?

Da, ranije je bilo tako da ti, šta ja znam, izgori kuća, ljudi dođu, pomognu, naprave mu novu. Ali mi smo danas solidarni na velika zvona, od svega radimo paradu. Ne znam to objasniti, iako i sam u tome sudjelujem. No kako god, probleme moramo rješavati kroz sustav. Hrvatska mora biti socijalna država, bili na vlasti desni ili lijevi. Sve će proći ili pasti na tom pitanju. Mi punih 25 godina nismo u stanju smisliti model sponzoriranja kulture, doniranja, s poreznim olakšicama.

Pa to dva sposobna čovjeka u ministarstvu mogu sami napraviti. Mi se svake godine zgražamo, a to je stvar galame i hajke, koliko novca dobije HNK, a dobiva puno puta manje od bečkog Burgtheatera, no bitno je galamiti. Nikako, dakle, da domislimo tu priču. Mi sami popljujemo svoje institucije, ili nađemo nekoga tko nam smeta pa onda udari po njemu. Mi smo izvršili desant na HAVC, a nije Hribar HAVC, to smo svi mi.

Još malo o obljetnici. Ostavljate nasljedniku sređen sustav, Tarika kao glavnu zvijezdu…

Sjajan momak, odličan glumac, izvrstan voditelj. Preko mnogo trnja je morao prijeći da bi stigao do ovoga što je danas. U tome je uvijek imao podršku matičnoga kazališta, a može biti zahvalan i Jasni Burić, koja je imala snage presjeći priču i reći Tarik Filipović. Uz Tarika Filipovića, Satiričko kazalište Kerempuh doista se može pohvaliti ponajboljim ansamblom u državi.

To tvrdim bez imalo pretjerivanja. Kad smo već kod HRT-a, suprug Jasne Burić, Domagoj Burić, radi briljantne stvari, sve što je radio napravio je dobro, a nije dovoljno iskorišten kao vrhunski profesionalac. Pogledajte Knjazovu seriju, emisije o Tesli i Radiću – mislim da fakulteta na kojemu se to može naučiti nema. No nama je to sasvim svejedno, i za nas nema razlike između TV ili filmskih autora, može jedan, a može i drugi. A Hrvatska ima jednoga Knjaza, jednog Burića, jednog Mršića, Đikića smo imali – a još je veća sramota jer je birač desne opcije.

Postavili ste i Tomićev "Ustav RH"?

Fantastičan pisac, ali jednako važno, odličan tandem s Rajkom Grlićem. Ante je dosta komotan pisac, da tako kažem… Ovo mu je peti komad u Kerempuhu, a velike zasluge za discipliniranje Tomića ima Rajko Grlić, koji je neviđeno uporna i disciplinirana osoba. On Tomića zaključa u sobu i cijeli dan ga ne pušta, odvede ga u Ameriku, što nije jeftino, nije jednostavno, ali on to radi samo da bi ga primorao na završetak teksta. Za predstavu je nevjerojatan interes, a možemo se pohvaliti izvanrednim kazališnim kritikama.

Tu je i "Narodni heroj Ljiljan Vidić"?

Krešo Dolenčić i Ana Tonković završavaju tu adaptaciju i to me jako veseli. Nebeski mi idu na živce partizani i ustaše, zato što mislim da to mora biti domena povjesničara a ne politike. No ne želim pojednostavljivati stvari. Svi oni antifašisti koji su se upustili u raspravu na te teme uvučeni su u zamku koju nisu ni shvatili. Desnici nije cilj obraniti ili rehabilitirati ustaše, jer znaju da je to neizvedivo: oni ih hoće izjednačiti s partizanima, a to nije niti može biti isto.

No čini se da u toj priči imaju dosta uspjeha. Svakog dana oni su sve bliže svom cilju. Ali da završim u veselijem tonu, uskoro nam je i premijera Tarikova "Ćire". Kerempuh vozi u petoj brzini. Ovdje nikad nitko više ne mora kretati iz početka. Ovdje se nikad nije pljuvalo po prošloj vlasti, jer je ona buduća uvijek bila i prošla, pa je bilo glupo da pljujem sam po sebi, a prošao sam različita uređenja i razne vlasti kroz sve te mandate.

Satiričko kazalište Kerempuh prepoznato je diljem države i regije. Razlog tome je dugogodišnji nepresušni entuzijazam i stalni posvećeni rad svih glumaca u ansamblu. Takvo zajedništvo i energija rijetko se viđaju i to me ispunjava osjećajem zadovoljstva i nadom..