Jedan od viđenijih rock-kritičara prije mjesec dana uvodne dvije pjesme "Deutschland" i "Radio" u bezimeni najnoviji album Rammsteina opisao je riječima: "Bilo je i onih koji su ih vidjeli kao konačnu preobrazbu Rammsteina u vesele nasljednike Laibacha." Nije bila riječ samo o tim pjesmama, nego i o "Ramm4" sa stihom: "Auferstanden aus Ruinen", kako je glasio naslov himne DDR-a. Dobar je to album; električne gitare, brutalizirani prikaz apokaliptičnog društava kultova nacija, vjere, rase, kapitalizma...

Ukratko, po tko zna koji put lakovjerne žrtve nasjele su na zamku da iole izjednačavaju Rammstein i Laibach. A vrhunac štosa je u tome da za to nisu zaslužni, ili krivi, Nijemci, čiji je album, nego Slovenci. Ljudi iz kolektiva Laibach u sasvim su drugoj dimenziji, da se ne bi uvrijedili fanovi Rammsteina, pa da ne kažemo da je Laibach jednu dimenziju iznad onih koji su zabunom u nekoliko navrata proglašavani njihovim "veselim nasljednicima".

(ispod, skandal s neovlaštenim korištenjem HDSSB-a totalitarne koračnice Laibacha na svom stranačkom skupu)

 

Tome je dokaz cijeli opus Laibacha, još od "Opusa" i ranije, pa do danas, do "The Sound of Music". Taj album je nastao, kako sam Laibach navodi na svojim stranicama, kada su "neslavno pozvani" u Sjevernu Koreju 2015. Cijela ta priča bilo je neponovljivo umjetničko djelo, koje traje i danas, četiri godine poslije.

Od opaske Norvežanina Mortena Traavika da je, prvi put se susresti s rockom kroz Laibach, što se odnosilo na Korejce sa sjevera, preko izvedbi u Pyongyangu pjesama poput "Leben Tod" i sličnog ili sjevernokorejskih narodnih, pa do ubitačne provokacije Laibacha već samom najavom da se "vraćaju u Koreju", kad su poslije najavljivali gostovanje u Južnoj Koreji.

Dragulj u kruni tog projekta je pjesma "The Sound of Gayageum", izvorno sjevernokorejska koju je kolektiv iz Trbovlja obradio onako kako je obrađivao popularne pjesme u 80-ima u Jugoslaviji. To još uvijek nije vrhunac. Vrhunac u toj pjesmi je "Pozdravni govor", što su ga laibachovci dosnimili u nastavku pjesme. Riječ je bila o poruci ministarstva kulture Sjeverne Koreje koju su im pročitali na dan dolaska u zemlju.

Laibach Poziv u Sjevernu Koreju je najbolja stvar koja im se dogodila

Službenik ministarstva objasnio im je da ih se diljem svijeta doživljava kao štovatelje neonacizma, fašizma, totalitarizama, kako se sprdaju s nacionalnim himnama, i to od Zapada do Istoka i tome slično. Prije toga su ih prvo odbili, ali im je Pyongyang dopustio da gostuju u glavnom gradu nakon što su im iz Laibacha objasnili da ih naprosto pogrešno razumiju, eto, isto kao što Zapad pogrešno razumije Pyongyang, pa su im ovi pružili tretman zvijezda u najboljoj maniri najboljeg prijema najrazvijenijih zemalja na Zapadu.

Danas, čak, vlasti Sjeverne Koreje potiču mlade i djecu na njihovu glazbu kako bi učili engleski jezik. Onaj "Welcome speech" briljantno je djelo zbog konteksta u kojem se to sve događalo, a zbog čega je taj čarobni trenutak Laibacha bio eksplozivno nabijen stotinama različitih značenja. S odlaskom čarobne Mine Špiler na "porodiljni", mnogi fanovi Laibacha pobojali su se da je teško, ako ne i nemoguće, da opet budu ono što su posljednjih godina.

No, Laibach su, jasno je svakom poštenom čovjeku koji drži do sebe, kolektiv, na čemu oni inzistiraju u svom višedesetljetnom performansu. To se posebno vidjelo u intervjuu u "Delu" iz siječnja koji je prošao ne posebno zapaženo. Bio je to Laibach u svom najljepšem, najbrutalnijem, najsubverzivnijem izdanju, u kojem je zamka i podvala vrebala iza svake rečenice.

Jedno od tih mjesta je pitanje novinara da je simpatično što su "Welcome speech" ubacili na kraj albuma, još je rekao da je pozdravni govor zvučao kao optužba, takva iza koje se može očekivati još samo metak, da bi govor završio pozivom na uzajamno povjerenje. Jasno je da je Ivan Novak bio taj koji je odgovarao. Rekao je da je, zahvaljujući Traviku, između njih i domaćina bilo "puno međusobnog razumijevanja", a pozdravni govor...

"... bio je za nas veliko olakšanje, jer je pokazao da naši službeni sjevernokorejski domaćini imaju puno smisla za humor. Nakon tog govora bilo je mnogo lakše svima."

Intervju na nekoliko mjesta savršeno pokazuje što je i gdje je točno Laibach, ne na onaj Frasov način kako je svojedobno rekao da je "Laibach politički tamo gdje zlo moli za milost".

"Je li sjevernokorejska utopijska iluzija samo odraz zapadnjačke iluzije demokracije?", pitao je novinar.

"Vrlo precizna izjava, tome se nema što dodati", odgovorio je (vjerojatno) Novak.

"Ovaj album je svakako vrlo lijep, ugodan, s lijepom zvučnom slikom, savršenom za državne radio postaje u zemljama slobodnog duha. Je li to tome krivnja dualna tišina ili sretna atmosfera Sjeverne Koreje?

"Naravno da ima toga oboje, ali bez Laibacha sva ta ljubaznost bila bi samo prazni formalizam."

Potom je novinar konstatirao da cijeli projekt, uključujući i album na kraju, s jedne strane nosi provokativnu poruku Laibacha, a s druge i film i album odražavaju poštovanje razlika.

Laibach "Ljevičari su danas intelektualni masturbatori"

"Istina je da poštujemo razliku, a još više jednakost", odgovorili su, a u tih nekoliko riječi može se prepoznati i težak politički, čak ideološki udarac, ne gostima, nego na drugoj strani.

Ide to i dalje, kad novinar konstatira da album podjednako može zvučati i ljudima u Austriji i ljudima u Sjevernoj Koreji. A ovaj odgovara:

"Da, ta dva naroda su vrlo slična. 'Sound of music' je stoga priča koja se izvorno odvija u Austriji i završava u Sjevernoj Koreji."

Dalje objašnjava da je riječ o nježnoj estetici koja se savršeno može primiti, kao umjetnički neupitna, i u Sjevernoj Koreji, "gdje se za nju zalaže službena ideologija", i u, eto na primjer, Austriji. Politički sigurnome u svoj doživljaj demokracije kakva bi trebala biti, ovakav način izražavanja fantastično je štivo. Nesigurnome, pak, kao što je s eksplozijom desnice, ksenofobije, nacionalizama i razbijanja projekata društvene sinergije, recimo EU-a, to može pošteno iritirati živce.

Onako kao što je bio slučaj kad su najavu Laibacha da putuju u Pyongyang držati koncert na Zapadu nerijetko osuđivali kao gostovanje "rock-fašista" u diktaturu Kima Jong-una.

Laibach im pritom nisu gledali olakšati niti milimetar, nisu se išli pravdati da su u suštini provokacija, nego da igraju čisti totalitarizam – i onda kad proglašavaju "Dan oslobođenja" u Sjevernoj Koreji i onda kad pjevaju o "Zviždačima" i onda kad prepjevavaju nacionalne himne, recimo rusku, pa se prisjete Njemačke, SAD-a, Engleske, Francuske, NSK-a, Izraela, Turske, Japana, Slovenije... Ako se tko pritom prepozna, a onda još i uvrijedi, njegov problem. Laibach se ionako ne brane da su umjetnički totalitarizam. I zato nemaju milosti.

Toliko kao upozorenje - i pozivnica - pred subotnji koncert na krovu MSU-a.