Na njihovu koncertu uvijek je sve izrežirano do zadnje note, od najtišeg zvuka u klasičnoj glazbenoj uvertiri do najtvrđeg udarca u grmljavini koračničkih pjesama, svaki bljesak reflektora, svaki dio odjeće glazbenika, čak i pokreti i mimika na njihovim licima.
Pa kad se dogodi da na krovu Muzeja suvremene umjetnosti Laibach na bis odsvira pjesmu koju na koncertima iz tehničkih razloga svira vrlo rijetko, a pritom još i improvizira (!!!) verziju koju nikad nigdje još nisu izveli, znači da je slavni bend Zagrebu iskazao iznimnu čast na svojoj svjetskoj turneji.
"Bio je to miks dviju verzija pjesme, ‘Life is life’ i ‘Leben heißt Leben’. To je doista bio prvi put da smo takvo nešto izveli", potvrdio nam je nakon subotnjega koncerta u nagužvanom backstageu vidno umorni Ivan Jani Novak, čovjek koji je s Milanom Frasom u grupi već tri i pol desetljeća.
To što se posljednjih godina više ne penje na pozornicu, ne igra ulogu jer je glazba Laibacha samo vrh ledenog brijega, djelić briljantne koncertne predstave, istodobno užasnog i veličanstvenog suočavanja sa stvarnošću.
Od svih popularnih bendova svijeta, vjerojatno je samo njima moglo uspjeti dogovoriti gostovanje u militarnom komunističkom raju Izvrsnog Vođe Kima Jonga-una 19. i 20. kolovoza.
Janiju smo otvoreno priznali da smo vijest primili s nevjericom, iako smo je prvi put vidjeli u Guardianu. Odgovorio nam je da nismo bili jedini.
"Ali, da, vijest je istinita. Od sjevernokorejskih vlasti dobili smo službeni poziv za nastup na proslavi 70. obljetnice oslobođenja Koreje od japanske okupacije i nadamo se da se neće dogoditi ništa nepredviđeno. Prvi kojem je to palo na pamet bio je jedan kulturni aktivist iz Norveške, režiser Morten Traavik koji je i za nas nešto snimao. Ranije je nekoliko godina radio umjetničke akcije u Sjevernoj Koreji i, pošto je naš veliki fan, u jednom trenutku je došao na ideju da je možda došlo vrijeme da i Laibach tamo nastupi", objašnjavao nam je Jani dok je gužva iscrpljenih tehničara, članova benda i gostiju oko nas bivala sve veća.
Uglavnom, Traavik je svoju ideju predstavio vlastima u Pyongyangu, da bi je one temeljito pretresle prije nego što se slože, jer ipak je riječ o velikoj obljetnici vrlo važnog povijesnog događaja s obje strane 38. paralele na Korejskom poluotoku.
Zaključili su da je to jedna od najboljih stvari koja im je ponuđena, u čemu smo skloni apsolutno se složiti, da im je potrebno točno to i tako su članovima Laibacha poslali službeni poziv na proslavu obljetnice.
"To je bio jako važan povijesni trenutak. Tada je počeo raspad zemlje, Korejski rat i sve ostalo što se tiče podjele. Mi, zato, tamo idemo kako bismo promovirali ideju o ujedinjenju oba dijela Koreje", otkrio nam je Jani i to.
Na koncertu je bilo savršeno jasno da su već spremni na povijesno gostovanje na njihovoj turneji “The Sound of Music”.
Na neki način je i Zagreb postao dijelom te priče jer je u udarnom dijelu koncerta, netom nakon što je odgrmio zloslutnu “Eurovision”, Laibach izveo svoju verziju pjesme “Edelweiß” iz mjuzikla “The Sound of Music”, s prepoznatljivim sjevernokorejskim likovnim prikazima tamošnjeg političkog ideala uz stihove “bless my homeland forever”.
Ostaje vidjeti koliko će i hoće li u Pyongyangu uočiti ironiju Laibacha, što, istini za volju, vrlo mnogima u godinama nije uspijevalo u svjetlosnim godinama otvorenijoj Jugoslaviji. Što se demokratske Europe tiče, lajbahovci su je na albumu Spectre opjevali izrazito nemilosrdno.
A tek na koncertu. Bina je oko njih gorjela, golem ekran iza njih izazivao je vrtoglavicu košmarnim igrama sjenki pjevao o tome da se “u odsutnosti Boga svi molimo policiji”.
Tek u tom trenutku postao je jasan smisao uvoda opere Edwarda Griega o Olavu Tryggvasonu, kralju koji je Norvežane preveo na kršćanstvo, čime je koncert počeo nježno i klasično. Slijedila je “Smrt za smrt” sa samih Laibachovih početaka, koja bi i bez LSD-ovski halucinatornih scena predstavljala težak udarac za nekoga nježnije emocionalne građe.
I tek nakon toga uslijedila je snažna bujica otvorene priče o Zapadu danas; “We are millions and millions are one”, “Whistleblowers” s očitim aluzijama na hitlerjugendski ideal tijela i snage, “Koran” koji su i Mina Špiler i Fras otpjevali vrlo nježno, ali uz borgovske kocke koje su se kotrljale u svemiru na ekranu iza njih.
Laibach očito jako mnogo toga u današnjem svijetu prepoznaje u borgovskoj prijetnji koju svi znamo iz “Zvjezdanih staza”. Janija nismo žicali da nam otkrije hoće li i kako sve to predstaviti u režimu Kima Jong-una, ali smo ga zato pitali što danas smatra najzloćudnijim pojavama na Zapadu.
"Najopasnija je neaktivnost građana, onog dijela populacije koji misli da živi u demokratskom sustavu, koji misle da žive u dovršenom društvu u kojem se više ništa ne može dogoditi. Mi smo opasnosti jako svjesni. Doživjeli smo rat na ovim prostorima na kojima nitko nije vjerovao da do takvog nečega može doći. Možda smo čak na neki način i naslućivali što se sprema, ali nitko nije ništa poduzeo u trenucima dok se još nešto moglo učiniti da se to spriječi. Slična situacija je i s demokratskim sustavom koji je sada na vlasti. Jako je opasno kad su ljudi uvjereni da žive u najboljem mogućem političkom sustavu. Ali, znate, nije se mnogo promijenilo (u odnosu prema ‘80- ima u SFRJ, op. a.). Malo su ublažena neka pravila, malo je sve skupa ušminkano, ali na kraju ispada da je ranije bilo i boljih vremena od ovih danas", pokuljali su dojmovi iz Laibachova prvoborca.
Podsjetili smo ga da je svojedobno na jedno od novinarskih pitanja o političkoj poziciji benda Laibach duhovito odgovorio da “Laibach politički tamo gdje zlo moli za milost”.
Godinama je bend puštao da mu imputiraju simpatije prema nacizmu, što nije jenjalo ni nakon što je Frasu u nekom trenutku puknuo film i odbrusio javnosti da su oni “nacisti isto koliko je i Hitler bio slikar”.
Janija smo pitali je li s posljednjim albumom bend otvorenije nego ikad otkrio svoje zgražanje nad svime onim što Laibach koristi kako bi se okružio totalitarnom i militantnom simbolikom.
Točnije, jesmo li u krivu kad ih danas na sceni vidimo u domeni otvorenog mirotvornog aktivizma.
"Pokušavali smo napraviti album koji će doista pozivati na drukčije razumijevanje, koji Laibachom želi inspirirati na akciju. Upravo iz tih razloga, usporedo s izdavanjem albuma, osnovali i stranku Spectre. Evo, baš su tu neki ljudi iz Amerike koji bi htjeli nešto napraviti s tom strankom, i to u političkom smislu, u pravom aktivističkom smislu", okrenuo se i pokazao na buljuk oko Špilerice koja se u tom trenutku upravo smijala nečijem vicu, ni najmanje ne djelujući kao borgovska ili kakva floydovska pojava iz spektakla “The Wall” koja na uskovitlanoj Laibachovoj bini poziva “Walk with me”.
"Direktna politička situacija nas osobno još ne zanima, iako smo svjesni da je svaki naš pokret i svaka gesta u umjetnosti i javnosti neizbježno i politička akcija", kazao nam je Jani, a onda navalio na pop kulturu današnjice.
"Nisu ovo baš neka pretjerano kvalitetna vremena. Pop-kultura je otišla u provaliju nekvalitete, bavi se sama sobom. Tu se mora konačno lupiti šakom o stol. Moramo izaći iz klišea i vratiti vjetar u jedra i pop-kulturi i životu uopće", objasnio nam je krvavih očiju od umora, ali očito itekako lajbahovski borben.
Nismo izdržali pitati ga što misli koji vrag predstoji zapadnom svijetu, posebno prostorima bivše države na Balkanu.
"U Laibachu se nadamo da će se stvari razvijati u pravom smjeru, ali bojimo se da neće. To vam je kao po onoj, tko je to rekao (Tito, op. a.) živimo kao da će sto godina vladati mir, a spremajmo se kao da će sutra biti rat. Bilo je u tim vremenima i pametnih stvari. Doista trebamo biti oprezni, ali ne i malodušni. Rekao bih, da je vrijeme takvo da moramo živjeti čak ne ni s optimizmom, ali s nekom borbenom energijom svakako."
