Na početku svoje "Travničke hronike" Ivo Andrić daje jedan prelijep opis Travnika koji uspoređuje s napola rasklopljenom knjigom: "Njihov grad, to je u stvari jedna tesna i duboka raselina koju su naraštaji s vremenom izgradili i obradili, jedan utvrđen prolaz u kom su se ljudi zadržali da žive stalno, prilagođavajući kroz stoleća sebe njemu i njega sebi. Sa obe strane ruše se brda strmo i sastaju pod oštrim uglom u dolini u kojoj jedva ima mesta za tanku reku i drum pored nje. Tako sve liči na napola rasklopljenu knjigu na čijim su stranicama, s jedne i druge strane, kao naslikani, bašte, sokaci, kuće, njive, groblja i džamije".

Travnik, koji se općenito doživljava kao Andrićev grad, zapravo to nije. Prilikom jednog posjeta Travniku nakon Drugog svjetskog rata Andrić je izjavio kako je Travnik za njega u emocionalnom smislu isključivo mjesto u kojem se slučajno rodio. Andrić je odrastao u Višegradu, koji se često spominje u njegovim pismima, što s Travnikom nije slučaj. Međutim, Travnik je, zbog svoje burne povijesti, sigurno "glavni grad" Andrićeve književnosti. Doduše, to bi se moglo reći u određenoj mjeri i za Višegrad, u kojemu se odvija radnja njegova romana "Na Drini ćuprija" i nekih Andrićevih važnih priča, poput priče "Anikina vremena", pa i za Sarajevo. Međutim, Travnik je u njegovu književnom svijetu poseban zbog mitskog Konaka, stare gradske tvrđave, jedne od najbolje očuvanih srednjovjekovnih utvrda u Bosni i Hercegovini, u kojoj je više od 150 godina bilo sjedište vezira, sultanovih namjesnika koji su upravljali zemljom. Smještena je s desne strane te Andrićeve "rasklopljene knjige", pri samom vrhu "stranice", gledajući iz smjera Zenice, uzvodno uz Lašvu koja, poput Drine, nastaje spajanjem dviju rijeka desetak kilometara dalje od Travnika, Karaulske i Komarske Lašvice, koje se spajaju u Turbetu.

U uvodnom opisu Travnika i Travničana, Andrić spominje i tvrđavu, odnosno Konak, kao mitsko mjesto odakle svemoćna sultanova ruka upravlja njihovim životima: "Tu, na vodi, tajanstvenoj, nestalnoj i moćnoj stihiji, rađaju se i umiru naraštaji Travničana. Tu oni rastu, slabunjavi i bledoliki, ali otporni i svemu dorasli; tu žive, sa vezirskim Konakom pred očima, gordi, tankovijasti, gizdavi, probirači i mudrice; tu posluju i stiču ili sede dokoni i sirotuju, svi uzdržljivi i oprezni, ne znaju za glasan smeh, ali umeju da se podsmehnu, malo govore, ali vole da šapatom ogovaraju; i tu se sahranjuju, kad im dođe vreme, svaki po svojoj veri i svojim običajima, u podvodna groblja, praveći mesta novom, sličnom naraštaju".

Nije poznato kad je travnička tvrđava izgrađena. Pretpostavka je da ju je dao izgraditi Tvrtko II. Kotromanić ili kralj Stjepan Dabiša. U povijesnim izvorima, Travnik i njegova tvrđava prvi put se spominju 1464. godine, kad je osmanski kroničar Dursun-beg zabilježio da su se osmanske trupe, koje je predvodio sultan Mehmed II. el-Fatih, zadržale u Travniku tijekom svog pohoda na Jajce, kojim je zadan smrtni udarac srednjovjekovnom bosanskom kraljevstvu. Tvrđava je tijekom povijesti u više navrata mijenjala naziv. Riječ je o objektu u kojemu su sljedeće povijesne epohe, počevši od otomanskog osvajanja Bosne, ostavile posebna obilježja. Tvrđava je više puta mijenjala ime. Njezin prvi naziv bio je Garbun. Značenje ovoga naziva nije poznato i neki povjesničari ga dovode u vezu s Ilirima. U "vezirska vremena" tvrđava je bila poznata kao Konak. Austro-ugarska ju je preimenovala u Kastel te je tako bila i označavana na njihovim vojnim mapama. Na poticaj Stipe Lozića, direktora travničkog Zavičajnog muzeja nakon Drugog svjetskog rata, kad je tvrđava stavljena u turističku funkciju, od 1953. godine uvriježen je naziv Stari grad.

Površina tvrđave iznosi oko 11.000 četvornih metara. Kompleks ima oblik nepravilnog pentagona. Nalazi se na istočnom kraju današnjega grada Travnika, na odsječenom i dijelom stjenovitom obronku Vlašića, odakle je bilo moguće kontrolirati prolaz kroz usku dolinu u kojoj je bio smješten grad. S istočne strane utvrde nalazi se izvor potoka Šumeće, a s njegove zapadne strane protječe potok Hendek. Najviši dio tvrđave je bastion (tabija), smješten na najisturenijem dijelu grebena, koji nadvisuje najnižu točku kompleksa za 16 metara. Dvorište je s južne strane zatvoreno manjom zgradom jakih zidova, zasvođenom masivnim kamenim svodom. U objektu se nalazi samo jedna prostorija koja je služila kao barutana ili kazamat. Južno se prostire manji obor s kulom čija je visina oko 11 metara. Obor se prema zapadu završava manjom četvrtastom terasom. Kula potječe iz osmanskog perioda. Pretpostavlja se da je na tome mjestu stajala srednjovjekovna obrambena kula. Kamenim stepenicama, kroz nadsvođeni otvor, silazi se u vanjski obor. Tu je izgrađena džamija, od koje se sačuvao tek minaret koji je bio usađen u zapadni zid gradskog bedema. Zgrada džamije srušena je uslijed dotrajalosti nakon Prvog svjetskog rata. Nažalost, prilikom konzervatorskih zahvata koji su uslijedili 2005. godine, kad je tvrđava proglašena nacionalnim spomenikom, jedan od rijetkih objekata koji nije obnovljen bila je upravo džamija. Kad sam posljednji put posjetio tvrđavu, dobio sam informaciju da nije obnovljena zbog nesuglasica između gradskih vlasti i Islamske zajednice u Travniku. Islamska zajednica je obnovu džamije uvjetovala njezinim stavljanjem u funkciju, što je gradskim vlastima i Zavičajnom muzeju Travnik, koji upravlja cijelim kompleksom, bilo neprihvatljivo.

Ključna godina u povijesti travničke tvrđave bila je 1697. Nakon što je te godine austrijski vojskovođa Eugen Savojski dolinom rijeke Bosne iz pravca Slavonskog Broda provalio u Bosnu, sve do Sarajeva, koje je opljačkao i zapalio, sjedište bosanskog namjesnika premješteno je iz Sarajeva u Travnik, u tvrđavu. To je, s manjim prekidima, potrajalo sve do 1850. godine, kad je ponovno vraćeno u Sarajevo. U 18. i 19. stoljeću travnička tvrđava ostala je upamćena kao kazamat i gubilište za nepokorne bosanske begove i age, kao i za prijestupnike svih vrsta, te mjesto odakle je vezir povlačio konce po cijeloj Bosni. Andrićevo vjerojatno najvažnije i najkompleksnije književno djelo je roman "Travnička hronika", čija se radnja dijelom odvija i u Konaku.

Vrhunac mračne slave Konak je dosegnuo u vrijeme Hafiza Ali Dželaludin-paše, koji je za bosanskog namjesnika postavljen krajem ožujka 1820. godine. Na tom položaju ostao je do studenog 1822. godine, kad je naprasno umro. Jedna od pretpostavki je da je bio otrovan, ili po nalogu sultana ili "zaslugom" bosanskih prvaka. Pokopan je u Travniku. Njegovo turbe, odnosno mauzolej, nalazi se danas na proširenju odmah uz glavnu gradsku ulicu, u blizini županijskih institucija. Tu se nalazi još nekoliko sličnih spomenika, i to je danas možda jedini vidljivi trag iz "zlatnog doba" Travnika, iz vremena kad je bio glavni grad osmanske Bosne. O vladavini Ali Dželaludin-paše govori Andrićeva poduža pripovijetka "Priča o vezirovu slonu". Mladunče slona, koje je Dželaludin-paša doveo sa sobom u Travnik, a koje prilikom šetnji kroz grad pravi štetu domaćem stanovništvu, simbol je turske vladavine u Bosni. Riječ je o vjerojatno najokrutnijem namjesniku koji je iz Carigrada stigao u Bosnu. Kad je trebao stići u Travnik, piše Andrić, viđeniji su se Travničani, kao što se to vremenom uobičajilo, potajno raspitivali o novom namjesniku. "Ide na vas oštra sablja u brzoj i nemilosrdnoj ruci", poručeno im je iz Carigrada.

Kad je stigao u Travnik, u pratnji 1200 svojih odanih ljudi, koje je vodio sa sobom svuda gdje je bio na službi, Dželaludin-paša je najprije pozvao u Travnik viđenije bosanske prvake, begove i kapetane. Odazvalo se njih tridesetak. Dvadesetak ih je dao pogubiti na licu mjesta, odmah tu, u dvorištu Konaka, dok je ostale okovao pa ih poslao u izgnanstvo, i to zavezane na jednom lancu, što je bilo najveće moguće poniženje. Ovaj vezirov potez može se tumačiti i kao obračun s domaćim begovatom, koji je sve glasnije tražio određeni stupanj autonomije unutar Osmanskog Carstva, zbog čega je, po svemu sudeći, Dželaludin-paša i poslan u Travnik. Pokret za autonomiju svoj vrhunac doživio je desetak godina kasnije, 1831. godine, kad je Husein-kapetan Gradaščević izabran za vođu pokreta za bosansku autonomiju. Zanimljiv je podatak da je među pogubljenim prvacima u Konaku bio i Murat-kapetan, Husein-kapetanov brat, kojega je Dželaludin-paša dao otrovati 1821. godine.

Pretpostavlja se da je tijekom svoje kratke vladavine Dželaludin-paša u Konaku pogubio oko 300 ljudi. Uglavnom se radilo o bosanskim prvacima. Andrić piše o grupicama šutljive rodbine koje su u tišini i strahu čekale ispred Konaka da im pašini dželati isporuče tijela njihovih najbližih. Među tih tri stotine ljudi bila su tek dva kršćanina, koji su pogubljeni zbog ubojstva. U katoličkoj predaji, krvavi Dželaludin-paša ostao je upamćen kao pozitivna ličnost, barem u odnosu na druge namjesnike koji su prošli kroz Travnik. Neki povjesničari za njega tvrde da je bio jedini namjesnik u Bosni koji nije bio podmitljiv. U ljetopisu fra Jake Baltića, koji je nastao pedesetak godina nakon pašine smrti, stoji kako se Dželaludin-paša krvavo obračunao s kriminalcima i nasilnicima te da je domaćim ajanima (prvacima, op.a.) utjerao toliki strah u kosti da su drhtali čak i na spomen njegova imena. Pričalo se, piše Baltić, da su kršćani za njegova vakta mogli ako treba po najvišoj planini pronijeti na glavi tepsiju dukata, a da ih nitko nije smio krivim okom pogledati, a kamoli ubiti i opljačkati. Prilikom putovanja po zemlji uveo je prvi put putne listove koje su izdavale lokalne kadije (šerijatski sudci, op.a.). Da bi kontrolirao provođenje ove odluke, na putne komunikacije postavio je sebi odane ljude koji su pregledavali putne listove. Za one koji bi bili uhvaćeni bez putnog lista slijedile su stroge kazne. Nisu od pašine ruke stradavali isključivo ajani. Dželaludin-paša je godinu dana nakon što je stigao u Travnik pogubio šejha Ilhamiju Žepčaka, pobožnog učenjaka i pjesnika, zbog toga što je Ilhamija u jednoj svojoj kasidi, "Čudan zeman nastade", aludirao na pogubljenja koja su vršena u Konaku. U Travniku je, o čemu piše i Andrić u svojoj priči, tijekom vladavine Dželaludin-paše zavladao toliki strah da su ljudi izbjegavali kretanje po gradu, dok su na spavanje odlazili rano, zatvorivši kapije još po danu ili za prvog sumraka.

Vrijeme, glavni akter ljudske drame koja se iz generacije u generaciju predvidivo ponavlja, ostavilo je svoje tragove i na travničkoj tvrđavi. U svojoj historiografskoj studiji "Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini" Hamdija Kreševljaković je zabilježio i stihove iz jedne narodne pjesme: "Vrijeme kule niz kotare gradi,/vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje". Ovi stihovi na jedan lucidan način govore o svim građevinama ovoga svijeta, o njihovu trajanju u vremenu koje ima svoja ograničenja. Međutim, vrijeme "zarobljeno" u Andrićevoj prozi ostaje, po kojoj će travnička tvrđava ostati upamćena ponajprije kao svojevrsni bosanski Mordor smješten na obroncima Vlašića.