“Tada sam shvatio da bi Tannhäuser mogao biti sam Wagner, skladatelj koji nastoji skladati savršenu glazbu.”
Rečenica je to koju nam je izgovorio Frank Van Laecke, belgijski redatelj izuzetno bogate međunarodne karijere, koji u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu režira novu produkciju opere “Tannhäuser” Richarda Wagnera, nastalu u koprodukciji sa Slovenskim narodnim gledališčem Maribor, čija se premijera održava 15. svibnja. Od posljednjeg izvođenja nekog Wangerova djela u zagrebačkom HNK prošlo je osam godina, a opera “Tannhäuser” se na daskama ovog kazališta nije pojavila još od 1930. godine, kada ju je režirao i postavio Tito Strozzi.
Riječ je o operi koja predstavlja prijelaznu točku u Wagnerovu stvaralaštvu te se u njoj isprepliću utjecaji ranog romantizma i glazbena drama karakteristična za Wagnerovo zrelo doba. U središtu radnje nalazi se srednjovjekovni trubadur Tannhäuser, rastrgan između vlastitih umjetničkih želja i ideala te očekivanja vanjskog svijeta, ali također i između duhovne i tjelesne ljubavi, utjelovljenima u likovima pobožne djevojke Elisabeth i senzualne boginje Venere.
Oslanjajući se na stvarne povijesne ličnosti, poput Tannhäusera i Wolframa von Eschenbacha, Wagner stvara operu u kojoj je osnovni motiv upravo dualizam, glazbeno izražen kao borba između osjetilnog i duhovnog. Iako je praizvedba opere održana 1845. godine, Wagner zapravo nikada nije prestao raditi na njoj i nikada je nije prestao usavršavati, a upravo je taj podatak bio ključan u konceptu za ovu novu produkciju koju je, nakon gotovo stoljetne pauze, postavio Frank Van Laecke.
“Ključan trenutak za mene bio je kada sam otkrio da je Wagner na ‘Tannhäuseru’ radio gotovo cijelog svog života. Nastavljao je raditi, raditi, raditi, htio je skladati savršenu glazbu. I to je za mene bio trenutak kada sam shvatio da bi Tannhäuser mogao biti sam Wagner, skladatelj koji nastoji skladati savršenu glazbu. A kako bi to postigao mora se namučiti jer se umjetnost ne stvara putem kompromisa, potrebno je pratiti svoj put, svoje srce, svoju dušu i svoje instinkte”, ispričao nam je Van Laecke, koji je za svoj rad u području opere, mjuzikla i kazališta do sada primio brojne nagrade i priznanja, uključujući i nominaciju za prestižnu nagradu Laurence Olivier.
Gabriela Georgieva kao Venera i Bryan Register kao Tannhäuser
Osim sukoba unutar glavnog lika, Wagnerov “Tannhäuser” specifičan je i zato što motive iz germanske povijesti spaja s motivima iz antičke mitologije, a čitava je radnja pritom smještena u srednjovjekovnoj Njemačkoj. Na pitanje kako je odlučio na pozornici prikazati taj sudar dvaju svjetova, Van Laecke nam odgovara:
“Nastojao sam nekako zaboraviti na svijet bogova, ideja mi je bila da sve spustim na zemlju. A Tannhäuser se bori kako bi napisao savršenu glazbu i za to su mu potrebne muze. Ima Veneru, ali ima i Elisabeth, a one su kao Ying i Yang, potpuno suprotni karakteri. On uzima ono što mu je potrebno, a potrebna mu je inspiracija kako bi stvorio ono što želi stvoriti.”
'Mi radimo dresdensku verziju 'Tannhäusera' u kojoj se već nazire onaj kasni Wagner, ali to još uvijek nije onaj teški Wagner. Naravno, njegov duh je tu, duh čovjeka koji je u potpunosti promijenio operu. Ono što je posebno interesantno su ti lajtmotivi koje možete čuti neprestano i po kojima je Wagner poznat, cijela opera je protkana tim motivima', istaknuo je dirigent Srba Dinić
Riječ je o izuzetno velikom i monumentalnom djelu u kojem se na određen način, osobito uporabom lajtmotiva, najavljuje smjer u kojem će Wagner krenuti u svojem kasnijem stvaralaštvu, no ono što je za ovu operu posebno specifično upravo su te suprotnosti, kako između likova, tako i u glazbi. Određeni religiozni prizori, poput slavnog zbora hodočasnika ili molitve Elisabeth, tako se snažno suprotstavljaju kromatici senzualne Venerine glazbe, a Van Laecke je za neke od tih prizora osmislio i nove detalje, poput poveza na očima koji nose hodočasnici.
“Hodočasnici su za mene metafora za ljude koji u vlastitim životima tragaju za istinom. A tražiti sebe moguće je na dva načina. Netko se može pogledati u ogledalo, koje je zapravo sudac, i može preispitivati samog sebe u ogledalu, ali ako netko baš želi promotriti samog sebe, može koristiti povez za oči ili zatvoriti oči. Tada nastupa ono pravo zagledavanje u sebe. Mnogi skladatelji patili su zbog mišljenja vanjskog svijeta. Bizet je, primjerice, umro tri mjeseca nakon što je ‘Carmen’ imala svoju premijeru u Parizu jer je nevjerojatno patio zbog mišljenja i kritika vanjskog svijeta. A kasnije je ‘Carmen’ postala remek-djelo. Tako da, ako želite stvarati umjetnost, morate biti spremni i umrijeti za nju”, pojasnio je Van Laecke.
Određeni religiozni prizori, poput slavnog zbora hodočasnika ili molitve Elisabeth, tako se snažno suprotstavljaju kromatici senzualne Venerine glazbe, a Van Laecke je za neke od tih prizora osmislio i nove detalje, poput poveza na očima koji nose hodočasnici
Fabula “Tannhäuser” u sebi kombinira legendu o istoimenom trubaduru i Minnesängeru te priču o pjesničkom natjecanju u Wartburgu koje se, prema legendi, održalo 1207. godine. Nakon što neko vrijeme provede s Venerom u njezinu domu u Venusbergu, Tannhäuser na natjecanju progovori o toj senzualnoj ljubavi te zbog toga biva izopćen iz društva i odlazi u Rim po papin oprost.
Taj mu je oprost uskraćen, no nakon smrti spašava ga Elisabeth koja ga otkupljuje svojom čistom ljubavlju. O samom liku Tannhäusera i njegovom odnosu s drugim likovima, razgovarali smo s Ericom Laporteom, solistom i tenorom koji nastupa u ulozi naslovnog junaka.
“Naš ključni koncept zapravo je vrlo sličan onom glavnom okviru koji nam je Wagner postavio. Wolfram von Eschenbach, bariton i također umjetnik, također je, kao i Tannhäuser, koji je bio svojevrsni trubadur, povijesna figura. Njih dvojica u stvarnom se životu nikada nisu sreli, no obojica su bili u različitim umjetničkim potragama. Tannhäuser je veliki idealist koji želi skladati najizražajniju i najsavršeniju glazbu, no također je rastrgan između Venere i Elisabeth, to je također jedan dio njegova života, no u osnovi svega jest to da je on umjetnik. On ima svoju muzu Veneru, no isto tako ima i Elisabeth koja je simbol one čiste ljubavi, što također inspirira Tannhäusera. Problem koji on ima zapravo je isti kao i onaj koji imaju svi iskreni ljudi koji ne mogu u životu pronaći samo jedan odgovor. Jer ako imate samo jedan odgovor, onda to znači da ste previše pojednostavnili stvar”, rekao nam je Eric Laporte.
Liku Tannhäusera u operi je suprotstavljen lik Wolframa von Eschenbacha, njemačkog viteza i pjesnika te jednog od najistaknutijih predstavnika srednjovjekovnog epskog pjesništva u Njemačkoj, kojeg utjelovljuje Ljubomir Puškarić, bariton i prvak Opere HNK u Zagrebu.
“Wolfram je po meni jedna osoba koja do sveopćeg dobrog dolazi putem kompromisa. Dakle, on je spreman na kompromise za razliku od Tannhäusera. Tu se radi o tome da su oni različiti karakteri i vi koji gledate naše predstave možete se na kraju poistovjetiti s jednim ili drugim ili s trećim”, ispričao nam je Ljubomir Puškarić.
S obzirom na to da je riječ o izuzetno zahtjevnom opernom djelu, nimalo ne iznenađuje činjenica da se iza svih pjevača, solista, glumaca i glazbenika nalazi čitav niz proba i priprema za ovu premijeru. Sve to zahtijevalo je suradnju s redateljem, dirigentom, članovima zbora, ali i vlastitu pripremu svakog pjevača za određenu ulogu.
“Probavali smo šest tjedana, što je točno dovoljna količina vremena da porazgovaramo o konceptu, o tome što ćemo raditi, da svaki umjetnik otkrije kako će utjeloviti svojeg lika. Frank Van Laecke netko je tko stvarno voli umjetnike, pjevače, glumce i stvarno je odvojio dovoljno vremena za nas, a uz to smo radili i s maestrom Dinićem koji je izvrstan dirigent. Ovo mi je prvi puta da igram Tannhäusera tako da me sve jako veseli i jako me veseli govoriti o tome”, kaže nam Eric Laporte.
“Za ovu se ulogu pripremam od početka devetog mjeseca. Naravno, ne samo za tu, imam i druge uloge i druge angažmane tijekom cijele sezone, ali potrebno je vrlo pametno rasporediti svoj period kada se možete fokusirati na koje stvari. Zajedničke muzičke probe počeli smo održavati početkom godine jer je djelo zaista zahtjevno, tu ima puno toga što se mora savladati prije nego što se počne raditi glumački, a od početka travnja prionuli smo na probe s redateljem. Tada već svi trebamo sve znati napamet, to je jedna velika partitura, veliko djelo tako da je zahtijevalo čak i jedan dulji period priprema nego inače, zapravo šest tjedana proba. Prvo samostalno solisti, onda se priključuje zbor, od prošlog tjedna imali smo i kostime, rasvjetu. Tako da ovaj tjedan, ponedjeljak, utorak i srijeda, to su nam završne generalne probe i premijera”, ispričao nam je Ljubomir Puškarić.
Na pitanje postoji li neka arija ili neki dio ove opere koji bi izdvojio kao posebno izazovan, Eric Laporte nam odgovara:
“Često me to pitaju i znam da je riječ o zahtjevnoj ulozi, ali moram reći da, kada se radi tako nešto, tu je tijekom izvedbe stalno prisutan taj osjećaj adrenalina i tek nakon izvedbe postanete svjesni svega. No mogu vam reći koji je dio vrhunac cijelog djela te samim time možda najzahtjevniji. Riječ je upravo o toj rastrganosti između dviju žena. Venera se vraća na kraju opere i on žudi za njom, no istovremeno ga Wolfram podsjeća da ga Elizabeta također čeka. I tu nastaje vrhunac cijele opere u kojem sudjeluju tri glasa, Venera, Wolfram i Tannhäuser, no za mene je tu i četvrti glas jer u glavi čujem Elizabetu. Svakako najveći trenutak u čitavoj operi.”
Kako bismo saznali što više o Wagneru i njegovom “Tannhäuseru”, posjetili smo i Kazališni doručak, na kojem se razgovaralo upravo o kompleksnosti ove opere te o sukobima različitih svjetova na sceni, u glazbi, ali i u samom naslovnom liku. Na glazbeni se dio posebno osvrnuo dirigent Srba Dinić koji je još jednom naglasio važnost Wagnerovih lajtmotiva u ovoj operi, ali i čitavom njegovom stvaralaštvu.
“Mi radimo dresdensku verziju ‘Tannhäusera’ u kojoj se već nazire onaj kasni Wagner, ali to još uvijek nije onaj teški Wagner. Naravno, njegov duh je tu, duh čovjeka koji je u potpunosti promijenio operu. Ono što je posebno interesantno su ti lajtmotivi koje možete čuti neprestano i po kojima je Wagner poznat, cijela opera je protkana tim motivima”, istaknuo je Srba Dinić, nagrađivani srpski dirigent koji je već nastupao s brojnim poznatim orkestrima u nekima od najprestižnijih opernih kuća na svijetu.
Osvrnuo se i na neke glazbene glazbene posebnosti specifične upravo za “Tannhäusera” i određene prizore u njemu:
“U ovom djelu često imate mjesta gdje svira samo pet ili šest instrumenata po desetak minuta, a onda se izmjenjuju, onda, primjerice, svira samo harfa, nakon toga zbor pjeva acapella, a s druge strane onda imate finale prvog i drugog čina, kada to sve eksplodira. Cijela jedna arija koju kao Elisabeth pjeva Evelin Novak popraćena je sa samo šest instrumenata i to je jako naporno za sve jer se čuje sve ono što je dobro, ali i sve ono što nije dobro.”
Sam Richard Wagner u svojim je operama nastojao, po uzoru na grčku tragediju, ostvariti estetiku sveukupnog umjetničkog djela (Gesamtkunstwerk) u kojem su sve umjetnosti ravnopravne te je time glazbeno kazalište podigao na estetičku razinu ostalih umjetnosti. Sam je napisao libreta svih svojih opera, nadahnjivala ga je Feuerbachova i Schopenhauerova filozofija, a u glazbi se smatrao nasljednikom Ludwiga van Beethovena i u svojim je djelima ostvario do tada nedosegnut utjecaj simfonijske glazbe na operu, a upravo su povećanje sastava orkestra, istraživanje novih instrumentacijskih mogućnosti i uvođenje provodnih motiva (lajtmotiva) bili ključni u njegovom stvaralaštvu.
Osim dresdenske verzije “Tannhäusera” iz 1845. godine, poznate su još i pariška verzija iz 1861. godine te bečka verzija iz 1875. godine. Uzme li se u obzir novi podatak da je na “Tannhäuseru” radio čitavog svog života, nemoguće je ne zapitati se je li ovaj skladateljski genije uistinu vidio sebe u svojem naslovnom liku, odnosno u liku umjetnika koji je spreman i umrijeti samo kako bi u svojoj glazbi dosegao apsolutno savršenstvo? Odgovor na to pitanje nije nimalo jednostavan, no nova premijera u zagrebačkom HNK svakako je još jedan dokaz kako ovo Wagnerovo remek-djelo ne gubi na svojoj aktualnosti i kako je riječ o operi koja će, uz ovakvu visoku razinu produkcije, zasigurno nastaviti oduševljavati publiku još dugi niz godina.
