"La Superba", roman od četiri stotine stranica koncipiran je kao serijal dnevničkih zapisa, odnosno ekstenzivnih pisama upućenih u povjerljivom tonu neimenovanom, možda čak i imaginarnom prijatelju. Ispovjednost, dakako, podrazumijeva veliku dozu samoizlaganja što ovu opsežnu prozu organiziranu u pet cjelina čini bazenom intimnih priznanja lišenih autocenzure, također urnebesno eksplicitnih prizora pa i zazornih, pomalo mizoginih razmišljanja, a dozvolit će si potpisnik tih ispovijesti i pokoji društveni stereotip. Kako bilo, romaneskni debi nizozemskog pjesnika i klasičnog filologa, a u međuvremenu i prozaika, Ilje Leonarda Pfeijffera (1968.) inteligentan je, drzak i halucinantan dokument strasti i mržnje između jednog putnika i jednog grada, ljubavnih objava i bezobzirnih podvala kojima taj nezvani stranac i ohola ljepotica provociraju jedno drugo. Ružičasti grad u ružičastoj svjetlosti - La superba, kako se Genovi komplimentiralo od davnina, mitska je luka, gdje su „štakori veličine pekinezera“, a nebrojeni trgovi često ne veći od jednog parkirališnog mjesta. Ti se minijaturni četverokuti, da stvar bude bolja, iz noći u noć premještaju, pa im je kasnije nemoguće ući u trag. Barem se to pričinja namjerniku nepopravljivo izgubljenom u labirintu starog grada, no nema veze, znamo da nepoznate lokalitete najbolje upoznajemo kad nemamo pojma gdje smo ni kamo idemo. 

Takva namjerna gubljenja koja bez iznimke rezultiraju dragocjenim otkrićima, u svoj će itinerar ukalkulirati svaki autentični putnik, dok turisti, o kojima će u ovom tekstu, kao i u Pfeijfferovoj knjizi, biti najmanje riječi, u naručju stišću bedekere, mape, aplikacije, a sve kako bi izbjegli svaku nepredviđenost. Ilja Leonard, došljak sa sjevera, omađijan dekadencijom lučkog grada lunja srednjovjekovnim ambijentom i dokonim korakom iskusnog flaneura mjeri centro storico, mapira putem aristokratsko nasljeđe, ali i pomno skrivane osobitosti, poput Ghetta čiju teritorijalnost brane transvestiti, tamošnji ekskluzivni stanovnici, ili đenoveške Afrike u četvrti Pré. Iljina prijateljica Talijanka objašnjava mu da to što se odavde za sat i pol može low budget linijom stići u bilo koji predio Europe ne znači da Genova toj Europi i pripada. Genova je Afrika, ništa ti ne razumiješ, otpuhuje ona. Neformalni istraživač Ilja uživa u operi buffi koja kao da se svakodnevno odvija na ulicama koje poznajemo otprije, iz pjesama Fabrizia De Andréa, preispituje pradavnu, još od njemačkih romantičara živu fantaziju o Italiji, kao i novovjeku eskapističku predodžbu o Mediteranu kakav je nekad bio, pa naposljetku ljutit zaključuje: Genova je poput glamuroznog polusvijeta, samo naivnom strancu, i to na daljinu, može se učiniti finim sjevernotalijanskim gradom. Zatečena razina južnjačkog kaosa u prostoru u kojem se namislio skrasiti, jednom Nizozemcu teško je shvatljiva, ali neće ga obeshrabriti, odlučuje ostati. U Pfeijfferovoj prozi jasno razabiremo ključnu razliku između putnika i turista, skitnice i lutalice, izbjeglice i prognanika, a dvije vrste pridošlica koji su mu primarno u očištu na krajnjim su rubovima tog niza: prvi, poput njegova istoimenog protagonista, znači, Europljani na rezidencijalnom boravku ili dokonom proputovanju te Drugi, poput Marokanca Rašida, koji izgladnjeli dijele bijedna skloništa s desecima sunarodnjaka. Kad s mora prilaziš Genovi vidiš palazza u kotlini između planina, ali to je kao stakleni panel, neprobojno je. Takva je i čitava Europa sa svojim graničnim kontrolama, kruta i zatvorena, razmišlja Ilja. Istodobno, prije 150 godina upravo u ovim su se lukama ukrcavali toliki Talijani u nadi za sretnijim životom u sanjanoj La Merici; kako su ondje skeptično dočekivali njih, tako ovovremene nevoljnike nerado primaju ovdje. Pjesnik bjelosvjetskog šarma u nastojanjima da upozna i razumije, da se svidi i udomaći, itekako svjestan da je integracija unaprijed izgubljen poduhvat, jer Genova strance eventualno tolerira, ali nikad dokraja ne prihvaća, taj lutajući pjesnik zaljubljuje se u konobarice, druguje s kustosicama, posluje s čarobnjacima ostajući ipak na privilegiranoj distanci „bijelog kozmopolita“ i „luksuznog imigranta“, a koji bez kinte i konkretnog posla naokolo zagleda polugole djevojke na skuterima, šarmantno ofucana pročelja i brodove koji pristižu s juga pa s notesom u krilu zasjeda u kavane ne bi li nešto i pribilježio. Svoja improvizirana kretanja Ilja, dakle, obogaćuje poznanstvima s autsajderima koji životare u vlastitim uobraziljama, kakav je u neku ruku i sam. 

Oprimjerenje rečenog nudi pripovijest o britancu Donu, navodnom sveučilišnom profesoru i agentu tajnih službi, a ustvari lakrdijašu, profesionalnom lažljivcu i alkoholičaru kojem Pfeijffer posvećuje jednu od dviju zasebnih cjelina, tzv. intermezza. Drugi intermezzo pripovijeda o traumatičnom emigrantskom iskustvu vedrog Djibyja, od Senegala preko Libije do Lampeduse, a oba su tekstualna kraka u isti mah široko nasmijana i jezivo turobna, jedan u podtekstu, drugi već u površinskom sloju, jer podastiru sudbine dviju kategorija otpadnika koji će u Genovi naći kakvo-takvo pribježište. U digresivnim, autoironičnim odlomcima Ilja Leonard pronicljivo i s puno duha opisuje doista štošta, meteorološke, socijalne i povijesne fenomene poput, recimo, specifične đenoveške ljetne vlage ili mafije koju nitko ne bi očekivao na uređenom talijanskom sjeveru ili pak dvaju emigracijskih valova u dvije Amerike. Razvedenih, profinjenih, gotovo baroknih Pfeijfferovih rečenica puna su usta; među njima ima sjajnih primjedbi, reskih i sugestivnih, jer autor ne samo da je dobar promatrač, nego će sve što opazi precizno smjestiti u odgovarajući kontekst. Ilja je ime koje sam zavoljela prije petnaestak godina čitajući fino začinjene bilješke Rusa Stogoffa s njegovih skitnji zemljama nekadašnjeg SSSR-a. Dok se ruski Ilja prepuštao duhovnosti čime je putopisnom žanru pridao novu dimenziju, njegov nizozemski imenjak sklon je osebujnim seksualnim fantazijama, pri čemu djeluje kao da mu ništa nije sveto, a bome ni strano. Pfeijfferovo vodstvo Genovom nepogrešivo mapira ključne gradske točke, neprisutne na turističkim must see listama, a do takvih samo lokalcima dostupnih zakutaka probija se alternativnim rutama, pa se meandrirajući bez plana usput zapinje u najbizarnijim ćorsokacima, što ćemo mi čitatelji, koji svog vodiča posvećeno pratimo, doživjeti prije kao dobrodošao bonus nego kakav problem. Uvijek veseli otkriće knjige koja je nekom nesrećom prošla ispod radara, a zašto je ova u našem kulturnom prostoru ostala nezapažena, neobjašnjivo je. U doba kad ništa, a ponajmanje golemu sredozemnu luku, nije jednostavno istraživati na licu mjesta, s Pfeijfferom, evo, možemo sve – priuštiti si užitak otkrivanja, uz obavezno držanje distance. Tražeći najljepšu djevojku Genove, Ilja Leonard pronašao je nju samu, "La Superbu", i ispisao omaž toj goropadnici koja „uzima sve, a ne daje ništa“.