"La Superba", roman od četiri stotine stranica koncipiran je kao serijal dnevničkih zapisa, odnosno ekstenzivnih pisama upućenih u povjerljivom tonu neimenovanom, možda čak i imaginarnom prijatelju. Ispovjednost, dakako, podrazumijeva veliku dozu samoizlaganja što ovu opsežnu prozu organiziranu u pet cjelina čini bazenom intimnih priznanja lišenih autocenzure, također urnebesno eksplicitnih prizora pa i zazornih, pomalo mizoginih razmišljanja, a dozvolit će si potpisnik tih ispovijesti i pokoji društveni stereotip. Kako bilo, romaneskni debi nizozemskog pjesnika i klasičnog filologa, a u međuvremenu i prozaika, Ilje Leonarda Pfeijffera (1968.) inteligentan je, drzak i halucinantan dokument strasti i mržnje između jednog putnika i jednog grada, ljubavnih objava i bezobzirnih podvala kojima taj nezvani stranac i ohola ljepotica provociraju jedno drugo. Ružičasti grad u ružičastoj svjetlosti - La superba, kako se Genovi komplimentiralo od davnina, mitska je luka, gdje su „štakori veličine pekinezera“, a nebrojeni trgovi često ne veći od jednog parkirališnog mjesta. Ti se minijaturni četverokuti, da stvar bude bolja, iz noći u noć premještaju, pa im je kasnije nemoguće ući u trag. Barem se to pričinja namjerniku nepopravljivo izgubljenom u labirintu starog grada, no nema veze, znamo da nepoznate lokalitete najbolje upoznajemo kad nemamo pojma gdje smo ni kamo idemo.
