Pojava knjige “Događaj” Annie Ernaux sigurno je bio književni, ali i društveni događaj kad je objavljena u Francuskoj, kao što je to u ovom trenutku u Hrvatskoj. Dugo sam razmišljala o tome kako početi tekst o nevelikoj knjizi za koju vjerujem da bismo je svi trebali pročitati; trebali bi je čitati obrazovani i neobrazovani, studentice i studenti, doktori i doktorice (možda baš posebice oni s obzirom na nerijetke prizive savjesti), apsolutno svi. Ernaux je uzela događaj iz vlastitog života, iskustvo abortusa u Francuskoj, i to u vrijeme u kojem je on još bio ilegalan i kažnjiv (kako za one koji pomognu da se on izvede, tako i za one žene koje ga počine). Možda ćemo na trenutak ovdje zastati i, udahnuvši duboko, reći kako je dobro da ne živimo u takvim vremenima, ali onda je nužno sjetiti se da se ta vremena možda i vraćaju, a da toga nismo ni svjesni. Sjetimo se samo kako su u Poljskoj postrožili zakon o pobačaju i činjenice da tome nisu pomogle tisuće i tisuće žena na ulicama, toga koliko žena zbog takvih zakona nerijetko besmisleno umire (jer ih ubije umirući fetus koji doktori odbiju usmrtiti kako bi spasili barem jedan život, jedini stvaran u tom trenutku). Pitanje vremena izuzetno je važno za ovu knjigu, danas, kad se SAD okrenuo prema rušenju zakona, što će imati nevjerojatne posljedice za žene i ženske slobode, a čega, čini mi se, čak ni mi nismo uopće svjesni. Prije nego što krenem dalje o knjizi “Događaj”, rado ću svratiti pozornost na još jedan moćan tekst, “Abortus na selu” Nade Sremac (Nismo mi krive. Kako živi narod, Gospodarska sloga, Zagreb 1940.), koji je dijelom objavljen u Zarezu i još se može pronaći online, a govori o praksama abortusa na selima prije nego što je on bio dostupan. Količina užasa i brutalnosti s kojom nas taj tekst suočava zaista nije daleko od ove knjige. Ernaux, pripovjedačica čije nas rečenice tako vješto drže u tekstu, uspijeva u nas usaditi nadrealnu anksioznost i osjećaj izostanka izbora dok opisuje koliko jako želi pobaciti, a ne može naći rješenje. Jednako tako, opis čina abortusa u malom stanu, koji izvodi gospođa koja inače čisti u bolnicama, u nama podiže svu silinu ne samo neugode nego suštinskog straha koji nam zaista pokazuje koliko je svijet u kojem abortus nije pravo zastrašujući i opasan za život za žene.

Budući da je “Događaj” Annie Ernaux politička i angažirana knjiga koliko je i književni tekst, tako sam svjesna da je i ovo što pišem jednako tako, u apsolutnoj nemogućnosti da pobjegne od moje vlastite potrebe da se izjasnim kao gorljiva zagovarateljica pobačaja i činjenice da me zaista plaši ovaj trenutak, u kojem je Amerika došla na prekretnicu s pravom na pobačaj, a u Europi radikalne skupine i dalje pokušavaju ženama oduzeti pravo na odlučivanje o vlastitom tijelu pod takozvanom borbom za život, takozvanim hodovima za život. Ernaux i tad, u “Događaju”, iz pozicije studentice koja pokušava pronaći izlaz iz moguće bezizlazne situacije vješto komentira cijeli sustav koji šteti i ženama i njihovu obrazovanju te, kao i uvijek, autorica i tad u tu problematiku upliće pitanje klase. Klasa je usko vezana za nepoželjne trudnoće, tada kao što je možda i sad, jer je obrazovanje nužan preduvjet mogućnosti te moguće zaštite i izbora. U jednom trenutku postaje nam jasno da je klasa ne samo to nego da ona može i zaštititi ženu od izbora, od abortusa. Kad Ernaux završi u bolnici, s već počinjenim abortusom, stvari koje su mogle krenuti samo nizbrdo riješe se time što je ona poput doktora, poput njih, studentica, obrazovat će se, bit će obrazovana. Koliko je to istina i danas? Koliko je feminizam koji vodi bitke na nekim nama možda i dalekim poljima konstrukcija klasno privilegiranih, kojima je zapravo svako ovo pravo, bilo da je riječ o mogućnosti bijega od nasilnika zbog riješene financijske situacije, ili abortusa, ili čak mogućnosti davanja djeteta na čuvanje

kako bi bilo moguće raditi čak i usred nesređenih sustava skrbi za djecu, u startu riješen problem o kojem se baš ne promišlja?

Kako je moguće da smo, primjerice, svi bili svjesni tretmana u našim bolnicama, ili prilikom abortusa, ili kiretaža, ili porođaja, pa svejedno mnogi ostaju u šoku kad netko, napokon suočen sa stvarnošću, takvo iskustvo iznese u Saboru? Je li istina mnogih iskustava zaista mogla biti toliko drukčija od istine onih nekoliko koji su možda i mogli promijeniti stvari da su se ikad s tim sustavom susreli?

I opet, nakon svega toga, ponovno nas je šokirao mizogin sustav koji se iživljavao na Čavajdi. Ernaux je tad hrabro iznijela istinu koja i danas vrijedi: bilo koji sustav može, čak i mimo zakona, zaštititi one za koje ti zakoni ne vrijede nužno, što najčešće ovisi o kapitalu, klasi...

Ernaux kreće od svojeg iskustva. Baš kao i u svim autobigrafskim knjigama, ona je svjesna da joj to što je nešto proživjela daje nepovredivo pravo da o tome piše. Dapače, ona to smatra vlastitom misijom i, dok s njom hodamo kroz stranice “Događaja”, ona uspijeva sve ono što ne uspijeva možda nitko, usred tih silnih rasprava o tome zašto nam je abortus potreban kao pravo - u nama probuditi neugodu, strah za goli život. Ernaux pripovijeda toliko jedinstveno prirodno da nas iz rečenice u rečenicu, iz stranice u stranicu, u opisivanju nošenja s neželjenom trudnoćom, stanja očaja u potrazi za mogućim abortusom, samog abortusa, koji se događa u zahodu studentskog doma, gotove smrti zbog krvarenja, ali i napokon - činjenice da je sve to ipak preživjela, vodi maestralno koncentrirano. Ernaux je u ovoj knjizi, baš kao u “Jednoj ženi”, imala potrebu napisati priču za koju je smatrala da je bitna ne samo za nju nego i za društvo u kojem živi. “Jedna žena” knjiga je koju je svakako nužno pročitati odmah uz “Događaj”, maestralan opis života njene majke, koja se bori kako bi kćeri pružila izlazak iz siromaštva i klase u kojoj je ona živjela. Jedan je od potresnijih tekstova o klasnom sramu, ali i mogućnostima i nemogućnostima ljubavi koji sam čitala. Hrabrost tekstova Annie Ernaux je nevjerojatna, kao i njena sposobnost da iz istine u koju vjeruje i koju je proživjela iznese književno uvjerljiv tekst. Ostajemo zapravo samo na kraju ovog teksta i na kraju “Događaja” nužno poraženi, ali dok postoje priče koje mogu mijenjati naše paradigme, moguće je vjerovati i da se može mijenjati svijet. I zato je potrebno zahvaliti Annie Ernaux na njenoj hrabrosti da uporno iznosi svoje istine za sve nas.