Ako postoji neka nit poveznica među djelima španjolskoga pisca Javiera Cercasa, onda je to nedvojbeno potraga za istinom koja se nalazi u temeljima onoga što Španjolci smatraju svojom poviješću, poviješću čija je interpretacija integralni dio njihova nacionalnog, pa time i osobnih identiteta. Pisac koji u domovini plijeni pozornost od kraja 80-ih godina prošloga stoljeća, svjetsku je slavu stekao romanom "Salaminski vojnici" (2001.), koji je prodan u više od milijun primjeraka, preveden je na 15-ak jezika, dobio je osam međunarodnih književnih nagrada, a po njemu je David Trueba snimio istoimeni film.

No od te priče u kojoj piščev alter ego rekonstruira jedan legendarni trenutak na samom kraju Španjolskoga građanskog rata, preko ne manje slavne "Anatomije jedne pobune" (2009.), u kojoj dekonstruira neuspjeli španjolski vojni puč 1981. godine, pa do najrecentnijeg "Prevaranta" (2014.), koji sam pisac naziva monstruoznom hiperbolom bijede ljudskoga stanja, Cercasova je opsesija suočavanje s prošlošću. Piščeva je specijalnost montaža moguće stvarnosti ispreplitanjem različitih narativa.

Prijevremeni izbori Odgovor na krizu: Krajnja ljevica u Španjolskoj na korak do vlasti

Ta se potraga za univerzalnom istinom ponavlja i u njegovu najnovijem u nas prevedenom romanu "Zakoni granice" (Fraktura, prijevod Silvana Roglić), u kojemu nekoliko nepouzdanih pripovjedača priča priču o notornome maloljetnom delikventu s kraja 70-ih godina prošlog stoljeća, modeliranom prema stvarnome čovjeku "El Vaquilli", čije je ime u španjolskoj kolektivnoj svijesti postalo sinonim za siromašnog problematičnog okorjelog kriminalca.

Cercas će knjigu osobno predstaviti kao jedan od gostiju ovogodišnjega Sa(n)jma knjige u Istri, a uoči njegova dolaska u Hrvatsku razgovaramo o "granicama" koje je želio prijeći tom knjigom, o razlozima zbog kojih Europa ponovno podiže barikade, o suočavanju modernog španjolskog društva s novim izazovima i o tome čeka li nas mračna budućnost.

Na hrvatski je upravo prevedena vaša knjiga 'Zakoni granice', a granice iz njezina naslova zapravo su vaša trajna fiksacija - u svim se svojim knjigama bavite probijanjem granica - ona između fikcije i stvarnosti samo je najočitija među njima. Zanimljivo je da vaše prezime - Cercas - doslovno znači 'ograde'. Volite reći da sve vaše priče proizlaze iz pitanja, opsesija: odakle dolazi vaša književna preokupacija metaforičnom strukturom i ranjivošću granica?

Briga o strukturi je briga o formi, a briga o formi je neophodna briga za jednog pisca jer je i sama književnost forma: jedna dobro ispričana dobra priča je dobra priča. jedna loše ispričana dobra priča je - loša priča. Drugim riječima, u književnosti je forma osnova. Što se tiče zaokupljenosti granicama, iskreno, ne znam proizlazi li iz činjenice da sam prije svega čovjek bez korijena, imigrant, čak i ako sam unutarnji imigrant - kad sam bio dijete, moji su roditelji emigrirali iz južne Španjolske, iz siromašne Estremadure, na sjever, u bogatu Kataloniju - i možda, da nisam bez korijena, ni ne bih bio pisac? Ne znam. Ono što znam jest da su u romanu o kojemu govorite te granice temeljne jer prolazeći, gotovo slučajno, granicom koja odvaja grad od onoga što je izvan njega, protagonist nesvjesno prelazi granicu između bogatih i siromašnih, između pobjednika i gubitnika, između zakona i kriminala, između adolescencije i zrelosti.

Pitanje granica - kako vidljivih, tako i nevidljivih - trenutačno postaje gorućom temom u Europi i svijetu. Mi koji smo odrastali u bivšoj Jugoslaviji znamo što znači 'strah od granice'. Vi ste rođeni u vrijeme Francove diktature, pa možda i vi znate. Kako gledate na novi val podizanja 'granica' diljem europskog kontinenta i šire, koji je već odnio jednu žrtvu - Veliku Britaniju?

S velikom zabrinutošću. Ono što se događa u Europi - štoviše, diljem Zapada - u konačnici je rezultat političkog potresa uzrokovanog ekonomskom krizom iz 2008. godine, krizom koja se, svojim nasiljem, može usporediti samo s onom iz 1929. Ta je kriza prouzročila rađanje ili konsolidaciju totalitarizama diljem Europe - i ne samo nje - te izazvala Drugi svjetski rat. Kriza iz 2008. godine prouzročila je, također u čitavoj Europi - kao i drugdje - nešto što možemo nazvati nacionalnim populizmom, pokretom koji poput totalitarizama tridesetih godina ima vrlo snažnu nacionalističku komponentu koja se manifestira na različite načine na različitim mjestima: u SAD-u se zove Donald Trump, u Velikoj Britaniji Brexit, u Italiji Salvini itd. - i koji je, na kraju krajeva, postmoderna maska i trenutačno blaža verzija totalitarizama tridesetih godina. Naravno da se povijest ne ponavlja na potpuno jednak način, ali ono što se nesumnjivo ponavlja su pogreške koje čine ljudi, kao da se svi želimo složiti s Bernardom Shawom koji je napisao: 'Jedino što je naučeno iz iskustva jest da ništa iz iskustva nije naučeno'. Činjenica je da ponovno činimo mnoge pogreške koje smo napravili tridesetih godina, uključujući oživljavanje nacionalizma. Nadam se, samo, da nećemo završiti jednako loše kao tad, iako, bojim se, nisu svi svjesni opasnosti koja nam prijeti.

S romanom 'Salaminski vojnici' željeli ste se na neki način obračunati sa španjolskom kolektivnom amnezijom vezano uz jedan bolan dio njezine povijesti. Dok se zemlja još oporavlja od 40-godišnjeg razdoblja 'pranja mozga' i terora, jedan stari nacionalistički san ponovno je u uzletu - onaj o katalonskoj nezavisnosti. Kako to objašnjavate? Koje bi, po vašem mišljenju, mogle biti moguće neželjene posljedice kad bi se taj san ostvario?

Nagli rast katalonskog separatizma od 2012. godine je najočigledniji pokazatelj nacionalnog populizma o kojemu sam upravo govorio u Španjolskoj, a objašnjava se motivima u pozadini koji se ne razlikuju mnogo od pojave drugih nacionalnih populizama. Iako on, naravno, ima specifične i posve jedinstvene karakteristike, poput činjenice da su, kako bi se Katalonija razdvojila od Španjolske, unatoč protivljenju više od polovice Katalonaca, snage zagovornika neovisnosti pokušale prošle godine državni udar ili, točnije, ono što bih ja nazvao autoudarom na postmodernu građansku državu, izveden s golemom moći i ekonomskim sredstvima koje je španjolska država - jedna od najdecentraliziranijih u svijetu - stavila u ruke katalonske autonomne vlade, još u rukama separatista. Slično kao i na mnogim drugim mjestima, taj je besraman napad na demokraciju izvršen u ime demokracije podijelio zemlju po pola te je doveo na rub građanskih sukoba i ekonomske propasti. Nasreću, demokratska država pokazala je da funkcionira te je, uz potporu EU, uspjela zaustaviti taj udar, iako ga nije u potpunosti i deaktivirala jer demokracije su krhki konstrukti - to je dio njihove veličine - i njihovi neprijatelji te slabosti spremno iskorištavaju. U svakom slučaju, potrebno je osvijestiti da problem separatizma u Kataloniji nije samo katalonski ili samo španjolski, nego i europski problem, jer bi raspad Španjolske značio, prije nego kasnije, dezintegraciju Europe.

Vi sa sinom govorite kastiljski, a sa suprugom katalonski. Postoje li u vašoj obitelji kakve nesuglasice po pitanju odcjepljenja Katalonije?

Ne, svi se slažemo da bi razdvajanje bila pogreška. U Kataloniji su mnogi ljudi dvojezični, a oduvijek je bilo normalno da se čak i unutar obitelji govore različiti jezici, jer su kastiljski i katalonski, koji su srodni jezici - oba su romanski jezici, vrlo su slični, poput španjolskog i talijanskog - oduvijek mirno koegzistirali u Kataloniji. Istina je da postoje ljudi - osobito političari - koji jezik koriste za rasplamsavanje podjela i sukoba, i to, u posljednje vrijeme, s mnogo uspjeha. Ne trebam ni reći da te ljude jezici uopće ne zanimaju, jedino im je bitno, ponavljam, hraniti sukob. Velike krize stvaraju idealne okolnosti za te 'sijače' neslaganja. Vi to, u zemljama bivše Jugoslavije, dobro znate. I znate što se događa kad ti ljudi uspiju. Nadajmo se da neće pobijediti.

Mogućnosti pristupa informacijama danas su veće nego ikad. Paradoksalno, to je ono što masovnim medijima omogućuje manipulaciju javnim mnijenjem u većoj mjeri nego ikad dosad. Ali što je to što nagoni Europu da spremno odbaci sva sjećanja na povijesne istine, da zaboravi na okrutnosti koje je užasno 20. stoljeće donijelo europskim narodima i da ponovno počne podržavati nacionalističke populističke desničarske političke diskurse?

Živimo u proturječnom dobu: s jedne strane, sakralizirali smo sjećanje, a s druge, zaboravljamo brže nego ikad. To je jedna od temeljnih tema moje knjige 'Prevarant'. Iako možda tu zapravo ni nema stvarnog paradoksa - sakralizirati sjećanje znači neutralizirati ga, jer sjećanje je individualno, laičko, divlje, buntovno, i takvo mora nastaviti biti. Kad ga sakraliziramo, steriliziramo ga, a rezultat je taj da, u kombinaciji s određenim mrtvilom sjećanja, ta sterilizacija može značiti da će, kao što je 20. stoljeće bilo stoljeće sjećanja, možda 21. stoljeće biti stoljeće zaborava. U svakom slučaju, ponavljamo pogreške 20. stoljeća jer smo zaboravili njegovu pravu prirodu, zato što smo naklonjeniji zamaskiranim, zaslađenim i krivotvorenim verzijama njegovih pogrešaka. Zaboravili smo, na primjer, da je fašizam kao ideologija bio mnogima jako privlačan, fascinantan, posebno mnogim mladim ljudima - da je očarao Europu. I kako smo zaboravili, ponavljamo mnoge njegove osobine - vjeru u jake i karizmatične vođe, antielite i protuustavni diskurs, diskreditiramo demokratske institucije, tražimo žrtvene jarce i slično - nesvjesni da su njegove, vjerujući da su nove, revolucionarne. Zapravo, fašizam jest bio revolucionaran, problem je jedino što je revolucija koju je zagovarao bila zastrašujuća.

Kako, u tom kontekstu, vidite budućnost Europske unije?

Očigledno je da je Europska unija ugrožena uslijed općeg vala nacionalnog populizma, čije je jedno od temeljnih obilježja nacionalizam, a time i antieuropeizam. S druge strane, evidentno je da je Europska unija, u svojem sadašnjem obliku, vrlo nezadovoljavajuća, ali je također jasno da europski politički projekt nije samo najambiciozniji projekt 21. stoljeća, nego i jedina razumna utopija koja smo skovali mi Europljani. Okrutnih političkih utopija - teorijskih rajeva pretvorenih u pravi pakao - smislili smo koliko hoćete, ali od razumnih političkih utopija imamo samo Europsku uniju. Jer samo izgradnja federalne Europe može jamčiti mir, demokraciju i prosperitet kontinenta. Meni se to čini sasvim dovoljnim - zaboraviti na to može nas odvesti samo u katastrofu.

Vaše gostovanje na pulskom sajmu knjiga neće biti vaš prvi posjet Hrvatskoj. Čini se da je hrvatsko društvo podjednako podijeljeno po pitanju svoje prošlosti kao i španjolsko. Postoji li čarobna formula pomirenja?

Ne. Moramo također osvijestiti i to da treba proći nekoliko generacija da bi se zemlja oporavila od rana građanskog rata. Jako je teško ujediniti društvo, ali ga je podijeliti vrlo jednostavno: dovoljna je nekolicina spremnih ljudi koji raspolažu dovoljnim sredstvima, osobito medijima. Ja mislim da je ujedinjenje moguće jedino ako je društvo spremno suočiti se sa svojom prošlošću, ma kako gruba i složena ona bila. Sasvim je normalno da, nakon rata, društvo odluči ostaviti prošlost, staviti je na stranu, čak je i pokuša zaboraviti. To je sasvim normalno - ljudi koji su doživjeli traumatična iskustva ne žele o njima razgovarati. Oni, naravno, imaju pravo na svoju šutnju, ali mi, koji te traume nismo izravno pretrpjeli, mi imamo obavezu znati, jer je to i naše nasljeđe. A ako znate svoje nasljeđe i shvatite ga, možete njime upravljati, ali ako ga ne znate i ne razumijete, ono upravlja vama. Nepotrebno je reći - razumjeti ne znači i opravdati, nego upravo suprotno: razumijevanje nam daje instrumente kako ne bismo ponavljali iste pogreške. Ukratko: jedini način da učinite nešto korisno s budućnošću jest da vam je prošlost - a posebno ona najstrašnija - uvijek prisutna. Čim zaboravite, spremni ste je ponoviti, i to je ono što se nama upravo događa s prošlošću 1930-ih godina.

U 'Anatomiji jedne pobune' spominjete da ste nakon pisanja te knjige bolje razumjeli svojega oca, s kojim se nikad niste slagali oko političkih pitanja, te da ste se na neki način s njime 'pomirili'. Koliko je danas podijeljeno španjolsko društvo? Jesu li ožiljci Španjolskog građanskog rata zacijelili?

Ostavimo li po strani katalonsko društvo, koje je u posljednje vrijeme podijeljeno zbog već navedenih razloga, ne mislim da je španjolsko društvo podijeljenije od, recimo, francuskog, a vjerojatno je manje podijeljeno od talijanskog, da spomenemo dvije obližnje zemlje. To ne znači da su ratne rane u potpunosti izliječene niti da smo se suočili s prošlošću kao što bismo trebali - u tom smo smislu još na pola puta. Jednako tako nemamo ni općeprihvaćeni narativ o svojoj nedavnoj, još traumatičnijoj povijesti, neko temeljno razumijevanje koje svi dijelimo. Ali ne može se reći da je španjolsko društvo podijeljeno građanskim ratom i Francovim režimom. Točno je da španjolska desnica još nije osudila Francov režim onoliko čvrsto i jasno koliko je trebala, kao i to da demokratska država nije u potpunosti ispunila sve svoje zadaće prema prošlosti - kao što je to učinila, primjerice, njemačka država - ali izričito tvrdim kako se ne može reći da je zbog toga društvo podijeljeno. Što se ostaloga tiče, sve zemlje imaju tešku prošlost i svi imaju nekakav problem s time, a isto se događa i ljudima - svi mi imamo i dobro nasljeđe i loše nasljeđe, i svi znamo što učiniti s onim dobrim, ali ne znamo što učiniti s lošim. Ono što mislim da moramo učiniti jest, kao što sam već rekao, upoznati to nasljeđe i razumjeti ga, suočiti se sa svom njegovom teškoćom i složenošću, kako bismo se naučili nositi s njime i kako ne bi ono upravljalo nama. To je ono što pokušavam u nekim svojim knjigama. Ti romani nisu povijesni romani, nego romani o o sadašnjosti, ali o sadašnjosti koja uključuje i prošlost, prošlost koja predstavlja jednu dimenziju sadašnjosti i bez koje je sadašnjost izobličena.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Španjolska je jedna od zemalja u kojoj su nove stranke 'trećeg puta' - u španjolskom slučaju, Podemos i Ciudadanos - uspjele djelomično srušiti višedesetljetnu dominaciju tradicionalnih stranaka. Gledano unatrag, je li njihov izborni uspjeh bio pozitivan za španjolsko društvo i španjolsku demokraciju?

Da, ali ne dovoljno. Prije krize, koja je dala poticaj jačanju novih stranaka, temeljni problem španjolske politike bio je partitokracija - problem koji se zadržao i nakon što je kriza završila. Temeljna je razlika u tome što sad postoje četiri glavne stranke - pored nacionalističkih stranaka - a prije su bile samo dvije. Bojim se da su nove stranke naslijedile poroke starih: odsustvo unutarnje demokracije, sklonost koloniziranju društva, njihov klijentelizam, njihovu tajnovitost, njihov autizam i njihov sektašizam. Veliki prosvjedi u studenome 2011. godine bili su prilika za političku obnovu demokracije, ali ta je prilika uglavnom propuštena. Poboljšali smo se, ali ne toliko koliko smo trebali. Prilično sam uvjeren da u tome smislu činimo iste pogreške koje smo već ranije činili.

'Zakoni granice' je djelo dokumentarne fikcije sa snažnim fokusom na prelaženje granica među klasama. Zarco i Tere čine se poput Bonnie i Clydea 'u španjolskom stilu'. Za kojim ste skrivenim istinama tragali u toj priči o 'vitezima-odmetnicima' španjolske izgubljene generacije?

Ta je generacija moja generacija, generacija onih koji su bili adolescenti u vrijeme prelaska iz diktature u demokraciju, generacije desetkovane divljačkom epidemijom nasilja i droge. El Zarco, Tere i njihova banda maloljetnih delinkvenata su simbol mnogih mladih s margina društva, čiji su životi razarani uslijed te dvojne epidemije, dok su ih istodobno mediji mitologizirali kao da je riječ o legendarnim odmetnicima, a ne o jadnoj siromašnoj djeci koja nisu imala gdje ni umrijeti, i zato su i vodila taj nesretan i strašan život. 'Tko nema ništa, nema što ni izgubiti', kaže pjesma Boba Dylana. Takva su i ta djeca kojoj se pridružuje Gafitas, koji je poput njih tinejdžer imigrant ali i, za razliku od njih, buržuj, kao što sam bio i ja, koji sam neke od tih momaka izdaleka poznavao i mogao sam im se pridružiti jer su u to vrijeme, kao što je to vjerojatno slučaj u svim razdobljima velikih promjena, granice bile fluidnije nego ikad. To je ono što je u srcu ovoga romana: sjećanje na te mlade ljude nakratko mitologizirane i na kraju žrtvovane od društva, koje ih je trenutačno zaboravilo.

Stvarni čovjek po kojemu ste, barem djelomično, modelirali lik Zarca - El Vaquilla - bio je Ciganin, delinkvent, s 12 godina ubojica, doživotni kriminalac koji je postao neka vrsta herojske figure u španjolskoj javnoj svijesti. Roman istražuje stvaranje i rušenje mita o njemu. Napisali ste ga 2012. godine, prije nego što je osmišljen koncept lažnih vijesti i alternativnih činjenica. Ako je linija između istine i laži do te mjere zamućena, je li razotkrivanje laži postalo abortivna misija? Je li itko doista zainteresiran za stvarnu istinu?

Je. Ali, općenito, kad je riječ o teškim i osjetljivim pitanjima, ljudi uglavnom više vole laži nego istine, jednostavno zato što su istine često složene, neugodne i uznemirujuće, dok su laži obično jednostavne, umirujuće i dekorativne. Danas smo preplavljeni lažima jer, iako one, naravno, ne postoje oduvijek - počevši od političkih laži - danas imaju najveću sposobnost širenja. To objašnjava i zašto je Donald Trump najmoćniji čovjek na planetu: to da je, kako se čini, istina danas prestala biti važna. Ali ako je istina izgubila važnost, to je ozbiljan problem, jer istina stvara slobodne ljude, dok laž stvara robove. Iz toga proizlazi da je istina danas postala važnijom - i revolucionarnijom - nego ikad prije, kao što je i dobro novinarstvo postalo neophodnije nego ikad. Zarco je bio tvorevina tadašnjih medija, koji su oko njega ispreli romantičnu legendu, stvarajući privlačnu masku u koju je i sam na kraju povjerovao - izmišljeni lik na kraju je proždro stvarnu osobu. Tome bih pridodao i to da su 'Zakoni granice' ponajviše zapravo ljubavna priča, i da možda njezin stvarni glavni lik - prikriveni glavni lik - nisu ni Zarco ni Gafitas, nego Tere, lik prema kojemu osjećam veliku naklonost.

U svakoj se knjizi fokusirate na neku točku u španjolskoj povijesti 20. stoljeća. Vaša je osobna obiteljska povijest opterećena nasljeđem Francovih pristaša. Kao ljevičarski pisac kritičan prema Španjolskoj i njezinoj demokraciji, mislite li da književnost ima moć - a možda i obavezu da pokuša - izlječenja društva? Je li to jedna od namjera vaših knjiga?

Ne. Kad sam bio mlad i želio biti postmodernistički pisac, vjerovao sam, ili sam se pretvarao da vjerujem, da književnost nije korisna, da je to samo intelektualna igra bez transcendencije. Sad kad imam više od pedeset godina i više nisam postmodernistički pisac - možda eventualno postpostmodernički, što god to značilo - još vjerujem da je književnost igra, ali igra u kojoj se igra na sve, i siguran sam da književnost može biti vrlo korisna, ali sve dok joj to nije izričita namjera. Čim se sugerira da je korisna, književnost postaje propaganda ili pedagogija i prestaje biti literatura. Želim reći kako mi namjera nije pronaći lijek za nešto ili pokušati nekome pomoći - ono što u svojim knjigama pokušavam je spoznati, odnosno uobličiti složena pitanja na najsloženiji mogući način i tako maksimalno svima zakomplicirati život. Koliko znam, to je jedini način na koji književnost može biti korisna, pa onda čak i, u najboljem slučaju - na zakrivljen i neizravan, ali ne zbog toga manje važan način - možda izliječiti nekoga ili nešto.

Heroizam je također jedna od ključnih preokupacija vaših djela, heroizam za koji, kako ste rekli u jednom ranijem intervjuu, smatrate da se u 20. stoljeću nalazio 'u povlačenju', dok se u 21. stoljeću, kažete, krije u izdaji. Kakav se moralni obrat morao po vašem mišljenju dogoditi kako bi posredovao tu promjenu perspektiva? Tko je 'moderni heroj'?

Zar sam to rekao o junacima 20. i 21. stoljeća? Hmmm... Čini mi se da u posljednje vrijeme dajem previše intervjua. Točno je da se mnogi moji romani bave pitanjem junaštva, što je u osnovi jedno važno moralno pitanje. Ne znam odakle proizlazi ta moja preokupacija - možda iz davne dječje navike čitanja pustolovnih romana i gledanja vesterna - ali tako je. Istina je i da se u mojim knjigama pojavljuju različite vrste junaka i antijunaka. Jedan od njih je junak izdaje - nešto slično onome što Hans Magnus Enzensberger naziva junakom povlačenja. To su pojedinci koji odluče izdati pogrešnu prošlost u ime izgradnje uspješne budućnosti i koji to čine na vlastitu štetu, žrtvujući svoja uvjerenja i ugled. Takvi su pojedinci koji su izgradili demokraciju u mojoj domovini, a posebno trojica protagonista u 'Anatomiji jedne pobune', knjige koja rekonstruira avanturu stvaranja demokracije u Španjolskoj tijekom sedamdesetih godina, počevši od ključnog trenutka posljednjeg španjolskog vojnog udara zabilježenog televizijskim kamerama, koji se dogodio 23. veljače 1981., kad je grupa vojnika nostalgična za Francovim režimom upala u parlament i pucnjevima zapovjedila svima prisutnima da legnu na pod, zapovijed koju, kao što se vidi i na snimkama, nisu poslušala samo trojica glavnih likova u knjizi. To nisu bili ljudi s inicijalno demokratskim uvjerenjima: jedan je, general Gutiérrez-Mellado, služio u Francovoj vojsci, drugi, Santiago Carrillo, desetljećima je bio generalni tajnik komunističke stranke, a posljednji je premijer Adolfo Suarez, koji je bio frankistički političar. Ali svi su oni izdali totalitarnu prošlost u ime izgradnje demokratske budućnosti svoje zemlje, svi su u vlastitim redovima proglašeni izdajnicima i svi su platili visoku cijenu za to. Ali zahvaljujući 'čestitoj izdaji', u Španjolskoj postoji demokracija. To je ono temeljno što definira junake, bilo koju vrstu junaka: sposobnost reći 'ne' kad svi kažu 'da', pogotovo kad to govore oni kojima i on sam pripada, njegova grupa, oni oko njega i oni s kojima se osjeća povezanim. Na jednoj drugoj razini, junaci mojih knjiga potječu od Camusova pobunjenog čovjeka. 'Što je pobunjeni čovjek?', pita Camus. 'On je čovjek koji kaže ne.' Ili od Ibsenova 'Neprijatelja naroda'. U mojim knjigama junaštvo je oblik pobune, a junak nikad ne biva nagrađen opipljivim osobnim koristima - naprotiv, jer vrlina je ili tajna ili je nema: čim postaje javnom, kad se njome razmeće, vrlina prestaje biti vrlina i postaje prevara, kao što je slučaj s Enricom Marcom, protagonistom 'Prevaranta', koji se uvijek razmeće svojim izmišljenim zaslugama.

Jednom ste rekli da pisanje doživljavate kao neku vrstu psihoterapije. U tom kontekstu, spremate li se na pretakanje još nekog povijesnog trenutka u literaturu?

Pa, tvrdnja da je književnost oblik terapije gotovo je klišej. Ali ne smijemo zaboraviti da su klišeji to što jesu jer sadrže dio istine. Oni su, možemo reći, fosilizirane istine, ali time ne prestaju biti istinitima. U svakom slučaju, ne sumnjam da bih, da ne pišem, bio mnogo opasniji pojedinac nego što jesam (hvala Bogu, ili književnosti, na tome). Ali čini mi se da sam, nakon što sam objavio posljednju knjigu, imao osjećaj da se približavam kraju puta - puta započetog 2001. godine sa 'Salaminskim vojnicima' - i da mi prijeti opasnost od ponavljanja, kopiranja sebe, što je jedna od najgorih pogreška koje pisac može napraviti. Knjiga se zove 'El monarca de las sombras' - upravo se prevodi na hrvatski - i to je prva knjiga koju sam želio napisati, jer se bavi mojim frankističkim obiteljskim nasljeđem koje ste navodili prije, a za mene je možda najvažnije od svih o kojima sam pisao. U stvari, imam dojam da sam se oduvijek pripremao za njezino pisanje. Roman koji upravo pišem je pokušaj da pronađem nekog novog sebe, da krenem novim putem i napišem nešto posve drugačije od svega što sam dosad napisao, a istodobno i nešto posve osobno. U tom smislu, to je eksperimentalna knjiga koja istodobno pokušava biti popularna, u kojoj koristim obrasce popularne književnosti, čak i ako ih tek pokušavam samo prebaciti na svoj teren ili ih čak srušiti kako bih istražio novi književni teritorij, da bih mogao reći stvari koje još nisam rekao. Ukratko, vrlo rizična knjiga, vidjet ćemo kako će ispasti. U svakom slučaju, pisac koji ne riskira nije pisac: samo pisar. Možda je zato Faulkner rekao da je častan poraz najviše čemu pisac može težiti.

Posljednjih godina, s dolaskom na vlast populističkih čelnika diljem svijeta, popis nekad 'liberalnih' zemalja koje su u međuvremenu odabrale autoritarne vlade sve je duži: Turska, Indija, SAD, Mađarska, Italija, Poljska, a sad i Brazil. Jednom ste Donalda Trumpa nazvali 'Hitlerovim učenikom'. Trebamo li se plašiti budućnosti?

Strah je loš saveznik (Walter Benjamin je rekao da sreću čini život bez straha), ali je ponekad neizbježan. Mislim da je najpametnije raditi s najboljim namjerama, znajući da je najgore moguće i, iznad svega, uvijek to najgore imati na umu, kako ga ne bismo ponavljali. Što se tiče Trumpa, on očito nije fašist, jer fašizam - kakav smo poznavali u tridesetim godinama prošlog stoljeća - više ne postoji, ali on je vrlo opasan čovjek koji je sustavno laganje pretvorio u politički instrument, kao što je to učinio Hitler. Problem je što, kako kažete, on nije sam: on je samo najmoćniji predstavnik - a time i najopasniji - pokreta koji putuje svijetom. U zapadnoj Europi i SAD-u naši su preci tridesetih i četrdesetih godina imali dovoljno hrabrosti i lucidnosti da uspiju prevladati strašne prijetnje koje su dovodile u pitanje njihove slobode. Vrlo je vjerojatno da mnogi ljudi nisu svjesni da su te slobode ponovno ugrožene i nisam siguran hoćemo li mi imati ono što je potrebno kako bismo ih prevladali. Vidjet ćemo.