Ako postoji neka nit poveznica među djelima španjolskoga pisca Javiera Cercasa, onda je to nedvojbeno potraga za istinom koja se nalazi u temeljima onoga što Španjolci smatraju svojom poviješću, poviješću čija je interpretacija integralni dio njihova nacionalnog, pa time i osobnih identiteta. Pisac koji u domovini plijeni pozornost od kraja 80-ih godina prošloga stoljeća, svjetsku je slavu stekao romanom "Salaminski vojnici" (2001.), koji je prodan u više od milijun primjeraka, preveden je na 15-ak jezika, dobio je osam međunarodnih književnih nagrada, a po njemu je David Trueba snimio istoimeni film.
No od te priče u kojoj piščev alter ego rekonstruira jedan legendarni trenutak na samom kraju Španjolskoga građanskog rata, preko ne manje slavne "Anatomije jedne pobune" (2009.), u kojoj dekonstruira neuspjeli španjolski vojni puč 1981. godine, pa do najrecentnijeg "Prevaranta" (2014.), koji sam pisac naziva monstruoznom hiperbolom bijede ljudskoga stanja, Cercasova je opsesija suočavanje s prošlošću. Piščeva je specijalnost montaža moguće stvarnosti ispreplitanjem različitih narativa.
Ta se potraga za univerzalnom istinom ponavlja i u njegovu najnovijem u nas prevedenom romanu "Zakoni granice" (Fraktura, prijevod Silvana Roglić), u kojemu nekoliko nepouzdanih pripovjedača priča priču o notornome maloljetnom delikventu s kraja 70-ih godina prošlog stoljeća, modeliranom prema stvarnome čovjeku "El Vaquilli", čije je ime u španjolskoj kolektivnoj svijesti postalo sinonim za siromašnog problematičnog okorjelog kriminalca.
Cercas će knjigu osobno predstaviti kao jedan od gostiju ovogodišnjega Sa(n)jma knjige u Istri, a uoči njegova dolaska u Hrvatsku razgovaramo o "granicama" koje je želio prijeći tom knjigom, o razlozima zbog kojih Europa ponovno podiže barikade, o suočavanju modernog španjolskog društva s novim izazovima i o tome čeka li nas mračna budućnost.
Na hrvatski je upravo prevedena vaša knjiga 'Zakoni granice', a granice iz njezina naslova zapravo su vaša trajna fiksacija - u svim se svojim knjigama bavite probijanjem granica - ona između fikcije i stvarnosti samo je najočitija među njima. Zanimljivo je da vaše prezime - Cercas - doslovno znači 'ograde'. Volite reći da sve vaše priče proizlaze iz pitanja, opsesija: odakle dolazi vaša književna preokupacija metaforičnom strukturom i ranjivošću granica?
Briga o strukturi je briga o formi, a briga o formi je neophodna briga za jednog pisca jer je i sama književnost forma: jedna dobro ispričana dobra priča je dobra priča. jedna loše ispričana dobra priča je - loša priča. Drugim riječima, u književnosti je forma osnova. Što se tiče zaokupljenosti granicama, iskreno, ne znam proizlazi li iz činjenice da sam prije svega čovjek bez korijena, imigrant, čak i ako sam unutarnji imigrant - kad sam bio dijete, moji su roditelji emigrirali iz južne Španjolske, iz siromašne Estremadure, na sjever, u bogatu Kataloniju - i možda, da nisam bez korijena, ni ne bih bio pisac? Ne znam. Ono što znam jest da su u romanu o kojemu govorite te granice temeljne jer prolazeći, gotovo slučajno, granicom koja odvaja grad od onoga što je izvan njega, protagonist nesvjesno prelazi granicu između bogatih i siromašnih, između pobjednika i gubitnika, između zakona i kriminala, između adolescencije i zrelosti.
Pitanje granica - kako vidljivih, tako i nevidljivih - trenutačno postaje gorućom temom u Europi i svijetu. Mi koji smo odrastali u bivšoj Jugoslaviji znamo što znači 'strah od granice'. Vi ste rođeni u vrijeme Francove diktature, pa možda i vi znate. Kako gledate na novi val podizanja 'granica' diljem europskog kontinenta i šire, koji je već odnio jednu žrtvu - Veliku Britaniju?
S velikom zabrinutošću. Ono što se događa u Europi - štoviše, diljem Zapada - u konačnici je rezultat političkog potresa uzrokovanog ekonomskom krizom iz 2008. godine, krizom koja se, svojim nasiljem, može usporediti samo s onom iz 1929. Ta je kriza prouzročila rađanje ili konsolidaciju totalitarizama diljem Europe - i ne samo nje - te izazvala Drugi svjetski rat. Kriza iz 2008. godine prouzročila je, također u čitavoj Europi - kao i drugdje - nešto što možemo nazvati nacionalnim populizmom, pokretom koji poput totalitarizama tridesetih godina ima vrlo snažnu nacionalističku komponentu koja se manifestira na različite načine na različitim mjestima: u SAD-u se zove Donald Trump, u Velikoj Britaniji Brexit, u Italiji Salvini itd. - i koji je, na kraju krajeva, postmoderna maska i trenutačno blaža verzija totalitarizama tridesetih godina. Naravno da se povijest ne ponavlja na potpuno jednak način, ali ono što se nesumnjivo ponavlja su pogreške koje čine ljudi, kao da se svi želimo složiti s Bernardom Shawom koji je napisao: 'Jedino što je naučeno iz iskustva jest da ništa iz iskustva nije naučeno'. Činjenica je da ponovno činimo mnoge pogreške koje smo napravili tridesetih godina, uključujući oživljavanje nacionalizma. Nadam se, samo, da nećemo završiti jednako loše kao tad, iako, bojim se, nisu svi svjesni opasnosti koja nam prijeti.
S romanom 'Salaminski vojnici' željeli ste se na neki način obračunati sa španjolskom kolektivnom amnezijom vezano uz jedan bolan dio njezine povijesti. Dok se zemlja još oporavlja od 40-godišnjeg razdoblja 'pranja mozga' i terora, jedan stari nacionalistički san ponovno je u uzletu - onaj o katalonskoj nezavisnosti. Kako to objašnjavate? Koje bi, po vašem mišljenju, mogle biti moguće neželjene posljedice kad bi se taj san ostvario?
Nagli rast katalonskog separatizma od 2012. godine je najočigledniji pokazatelj nacionalnog populizma o kojemu sam upravo govorio u Španjolskoj, a objašnjava se motivima u pozadini koji se ne razlikuju mnogo od pojave drugih nacionalnih populizama. Iako on, naravno, ima specifične i posve jedinstvene karakteristike, poput činjenice da su, kako bi se Katalonija razdvojila od Španjolske, unatoč protivljenju više od polovice Katalonaca, snage zagovornika neovisnosti pokušale prošle godine državni udar ili, točnije, ono što bih ja nazvao autoudarom na postmodernu građansku državu, izveden s golemom moći i ekonomskim sredstvima koje je španjolska država - jedna od najdecentraliziranijih u svijetu - stavila u ruke katalonske autonomne vlade, još u rukama separatista. Slično kao i na mnogim drugim mjestima, taj je besraman napad na demokraciju izvršen u ime demokracije podijelio zemlju po pola te je doveo na rub građanskih sukoba i ekonomske propasti. Nasreću, demokratska država pokazala je da funkcionira te je, uz potporu EU, uspjela zaustaviti taj udar, iako ga nije u potpunosti i deaktivirala jer demokracije su krhki konstrukti - to je dio njihove veličine - i njihovi neprijatelji te slabosti spremno iskorištavaju. U svakom slučaju, potrebno je osvijestiti da problem separatizma u Kataloniji nije samo katalonski ili samo španjolski, nego i europski problem, jer bi raspad Španjolske značio, prije nego kasnije, dezintegraciju Europe.
Vi sa sinom govorite kastiljski, a sa suprugom katalonski. Postoje li u vašoj obitelji kakve nesuglasice po pitanju odcjepljenja Katalonije?
Ne, svi se slažemo da bi razdvajanje bila pogreška. U Kataloniji su mnogi ljudi dvojezični, a oduvijek je bilo normalno da se čak i unutar obitelji govore različiti jezici, jer su kastiljski i katalonski, koji su srodni jezici - oba su romanski jezici, vrlo su slični, poput španjolskog i talijanskog - oduvijek mirno koegzistirali u Kataloniji. Istina je da postoje ljudi - osobito političari - koji jezik koriste za rasplamsavanje podjela i sukoba, i to, u posljednje vrijeme, s mnogo uspjeha. Ne trebam ni reći da te ljude jezici uopće ne zanimaju, jedino im je bitno, ponavljam, hraniti sukob. Velike krize stvaraju idealne okolnosti za te 'sijače' neslaganja. Vi to, u zemljama bivše Jugoslavije, dobro znate. I znate što se događa kad ti ljudi uspiju. Nadajmo se da neće pobijediti.
Mogućnosti pristupa informacijama danas su veće nego ikad. Paradoksalno, to je ono što masovnim medijima omogućuje manipulaciju javnim mnijenjem u većoj mjeri nego ikad dosad. Ali što je to što nagoni Europu da spremno odbaci sva sjećanja na povijesne istine, da zaboravi na okrutnosti koje je užasno 20. stoljeće donijelo europskim narodima i da ponovno počne podržavati nacionalističke populističke desničarske političke diskurse?
Živimo u proturječnom dobu: s jedne strane, sakralizirali smo sjećanje, a s druge, zaboravljamo brže nego ikad. To je jedna od temeljnih tema moje knjige 'Prevarant'. Iako možda tu zapravo ni nema stvarnog paradoksa - sakralizirati sjećanje znači neutralizirati ga, jer sjećanje je individualno, laičko, divlje, buntovno, i takvo mora nastaviti biti. Kad ga sakraliziramo, steriliziramo ga, a rezultat je taj da, u kombinaciji s određenim mrtvilom sjećanja, ta sterilizacija može značiti da će, kao što je 20. stoljeće bilo stoljeće sjećanja, možda 21. stoljeće biti stoljeće zaborava. U svakom slučaju, ponavljamo pogreške 20. stoljeća jer smo zaboravili njegovu pravu prirodu, zato što smo naklonjeniji zamaskiranim, zaslađenim i krivotvorenim verzijama njegovih pogrešaka. Zaboravili smo, na primjer, da je fašizam kao ideologija bio mnogima jako privlačan, fascinantan, posebno mnogim mladim ljudima - da je očarao Europu. I kako smo zaboravili, ponavljamo mnoge njegove osobine - vjeru u jake i karizmatične vođe, antielite i protuustavni diskurs, diskreditiramo demokratske institucije, tražimo žrtvene jarce i slično - nesvjesni da su njegove, vjerujući da su nove, revolucionarne. Zapravo, fašizam jest bio revolucionaran, problem je jedino što je revolucija koju je zagovarao bila zastrašujuća.
Kako, u tom kontekstu, vidite budućnost Europske unije?
Očigledno je da je Europska unija ugrožena uslijed općeg vala nacionalnog populizma, čije je jedno od temeljnih obilježja nacionalizam, a time i antieuropeizam. S druge strane, evidentno je da je Europska unija, u svojem sadašnjem obliku, vrlo nezadovoljavajuća, ali je također jasno da europski politički projekt nije samo najambiciozniji projekt 21. stoljeća, nego i jedina razumna utopija koja smo skovali mi Europljani. Okrutnih političkih utopija - teorijskih rajeva pretvorenih u pravi pakao - smislili smo koliko hoćete, ali od razumnih političkih utopija imamo samo Europsku uniju. Jer samo izgradnja federalne Europe može jamčiti mir, demokraciju i prosperitet kontinenta. Meni se to čini sasvim dovoljnim - zaboraviti na to može nas odvesti samo u katastrofu.
Vaše gostovanje na pulskom sajmu knjiga neće biti vaš prvi posjet Hrvatskoj. Čini se da je hrvatsko društvo podjednako podijeljeno po pitanju svoje prošlosti kao i španjolsko. Postoji li čarobna formula pomirenja?
Ne. Moramo također osvijestiti i to da treba proći nekoliko generacija da bi se zemlja oporavila od rana građanskog rata. Jako je teško ujediniti društvo, ali ga je podijeliti vrlo jednostavno: dovoljna je nekolicina spremnih ljudi koji raspolažu dovoljnim sredstvima, osobito medijima. Ja mislim da je ujedinjenje moguće jedino ako je društvo spremno suočiti se sa svojom prošlošću, ma kako gruba i složena ona bila. Sasvim je normalno da, nakon rata, društvo odluči ostaviti prošlost, staviti je na stranu, čak je i pokuša zaboraviti. To je sasvim normalno - ljudi koji su doživjeli traumatična iskustva ne žele o njima razgovarati. Oni, naravno, imaju pravo na svoju šutnju, ali mi, koji te traume nismo izravno pretrpjeli, mi imamo obavezu znati, jer je to i naše nasljeđe. A ako znate svoje nasljeđe i shvatite ga, možete njime upravljati, ali ako ga ne znate i ne razumijete, ono upravlja vama. Nepotrebno je reći - razumjeti ne znači i opravdati, nego upravo suprotno: razumijevanje nam daje instrumente kako ne bismo ponavljali iste pogreške. Ukratko: jedini način da učinite nešto korisno s budućnošću jest da vam je prošlost - a posebno ona najstrašnija - uvijek prisutna. Čim zaboravite, spremni ste je ponoviti, i to je ono što se nama upravo događa s prošlošću 1930-ih godina.
U 'Anatomiji jedne pobune' spominjete da ste nakon pisanja te knjige bolje razumjeli svojega oca, s kojim se nikad niste slagali oko političkih pitanja, te da ste se na neki način s njime 'pomirili'. Koliko je danas podijeljeno španjolsko društvo? Jesu li ožiljci Španjolskog građanskog rata zacijelili?
Ostavimo li po strani katalonsko društvo, koje je u posljednje vrijeme podijeljeno zbog već navedenih razloga, ne mislim da je španjolsko društvo podijeljenije od, recimo, francuskog, a vjerojatno je manje podijeljeno od talijanskog, da spomenemo dvije obližnje zemlje. To ne znači da su ratne rane u potpunosti izliječene niti da smo se suočili s prošlošću kao što bismo trebali - u tom smo smislu još na pola puta. Jednako tako nemamo ni općeprihvaćeni narativ o svojoj nedavnoj, još traumatičnijoj povijesti, neko temeljno razumijevanje koje svi dijelimo. Ali ne može se reći da je španjolsko društvo podijeljeno građanskim ratom i Francovim režimom. Točno je da španjolska desnica još nije osudila Francov režim onoliko čvrsto i jasno koliko je trebala, kao i to da demokratska država nije u potpunosti ispunila sve svoje zadaće prema prošlosti - kao što je to učinila, primjerice, njemačka država - ali izričito tvrdim kako se ne može reći da je zbog toga društvo podijeljeno. Što se ostaloga tiče, sve zemlje imaju tešku prošlost i svi imaju nekakav problem s time, a isto se događa i ljudima - svi mi imamo i dobro nasljeđe i loše nasljeđe, i svi znamo što učiniti s onim dobrim, ali ne znamo što učiniti s lošim. Ono što mislim da moramo učiniti jest, kao što sam već rekao, upoznati to nasljeđe i razumjeti ga, suočiti se sa svom njegovom teškoćom i složenošću, kako bismo se naučili nositi s njime i kako ne bi ono upravljalo nama. To je ono što pokušavam u nekim svojim knjigama. Ti romani nisu povijesni romani, nego romani o o sadašnjosti, ali o sadašnjosti koja uključuje i prošlost, prošlost koja predstavlja jednu dimenziju sadašnjosti i bez koje je sadašnjost izobličena.
Nastavak na sljedećoj stranici...
