U četvrti Belém u Lisabonu otvoren je potkraj listopada Muzej suvremene umjetnosti MAC/CCB, u koji je smještena spektakularna Zbirka Berardo, jedna od najhvaljenijih kolekcija moderne i suvremene umjetnosti Europe. 

Ta impozantna zbirka od gotovo 900 djela, najviše slika, skulptura, fotografija i instalacija najboljih svjetskih umjetnika 20. stoljeća ostavlja bez daha, kao, uostalom, i monumentalni Centro Cultural de Belém, koji je Muzeju pružio dom. Zbirku je prikupio biznismen i strastveni kolekcionar José Joe Berardo, jedan od najvećih u Portugalu, kojeg još zovu “portugalski Charles Saatchi”. Magazin Art Review proglasio ga je jednim od najutjecajnijih ljudi u svijetu umjetnosti, a list Independent njegovu je zbirku još 1998. godine klasificirao kao jednu od najboljih privatnih kolekcija u Europi. Sud o njezinoj vrijednosti izrekao je i Christie’s procijenivši je 2006. na 316 milijuna eura, no njezina vrijednost do danas je vjerojatno višestruko porasla s obzirom na rast cijena na tržištu umjetnina.

U postavu Zbirke Berardo ističe se ulje Pabla Picassa “Žena u fotelji (Metamorfoza)”, koje je kao najvrednije djelo u postavu procijenjeno na više od 18 milijuna eura. Pozornost privlači i skulptura “Bijeli afrodizijski telefon” Salvadora Dalija, zatim ikonična slika Andyja Warhola iz 1979. godine “Portret Judy Garland” te “Interijer s umirujućim slikama” Roya Lichtensteina. Osim navedenih vrhunaca postava, pozornost privlači rad Gerharda Richtera “Apstraktna slika”, a posebno je dojmljiv rad “Staja” portugalsko-britanske umjetnice Paule Rego, na kojem je ilustrirana epizoda nasilja nad ženama. U postavu su zastupljeni radovi i drugih najznačajnijih velikana suvremene umjetnosti, kao što su Piet Mondrian, Joan Miró, René Magritt, Max Ernst, Yves Klein, Amadeo Modigliani, Kazimir Maljevič, Man Ray, Francis Picabia, Marcel Duchamp, Jeff Koons, Jackson Pollock i Cindy Sherman. Posjetitelji se također mogu upoznati s portugalskom umjetnošću preko djela Alberta Carneira, Marije Helene Vieire da Silve, Helene Almeide, Pedra Cabrite Reisa, Fernanda Lemosa i drugih.

Kad se to uzme u obzir, kao i podatak da Lisabon ima mnoštvo vrlo atraktivnih i uzbudljivih muzeja i galerija, priča o novome Muzeju suvremene umjetnosti MAC/CCB u Belému nije samo pogled na neprocjenjivu umjetničku zbirku nego i priča o nevjerojatnoj strasti portugalskoga kolekcionara Berarda te o modelu muzeja koji sebe vidi kao prostor za uživanje i učenje te od kojeg bi i hrvatske muzejske institucije mogle štošta naučiti.

Berardova zbirka već je dijelom bila izložena u javnosti, no prošle je godine dobila cjelovit izložbeni prostor u Muzeju MAC/CCB, koji se nalazi u okviru veličanstvenog zdanja Centro Cultural de Belém, nalik na sofisticiranu tvrđavu. U njegovoj neposrednoj blizini nalaze se neki od najvažnijih kulturnih i turističkih toponima Lisabona, kao što su impozantni samostan sv. Jeronima, Belémska kula, Spomenik portugalskim otkrićima i Muzej mornarice. Kompleks su projektirali Talijan Vittorio Gregotti i Portugalac Manuel Salgado, a zdanje je završeno potkraj prošlog stoljeća. Sastoji se od pet modula - konferencijskog centra, tehnološki napredne multifunkcionalne dvorane od 1429 mjesta za koncerte, operu i kazališne izvedbe, izložbenih galerija, hotela i dijela s restoranima i kafićima. Zidovi kompleksa obloženi su vapnencem “lioz abancado” s rustikalnom završnom obradom što je identično kamenu koji je izvorno korišten tijekom gradnje samostana sv. Jeronima i u cijelom Lisabonu u 18. stoljeću, dajući zgradi vrlo poseban izgled - naime, boju mijenja ovisno o različitom dobu dana. Prostire se na više od 300.000 četvornih metara i djeluje kao mali grad s vrtovima, vodoskocima i mostovima.

Strastveni kolekcionar, biznismen, pustolov i boem, ali i pionir u mnogim poslovima José Manuel Rodrigues Joe Berardo podrijetlom je s konzervativne Madeire, gdje je kao klinac radio u Madeira Wine Companyju. No poslovni uspjeh ostvario je u Južnoj Africi, gdje je počeo prodajući povrće, a poslije se obogatio u rudarskom sektoru te postao jedan od najvećih vlasnika površinskih rezervi troske za proizvodnju zlata u Johannesburgu. Ubrzo je postao vlasnik četiri rafinerija zlata, zatim se počeo baviti rudnicima dijamanata, a potom je ušao u svijet bankarstva i burze, zatim nafte, telekomunikacija i računalnih čipova te nekretnina i turizma, zapošljavajući 10.000 ljudi. Zadnje je uložio u vulkanske elektrane u Nikaragvi. Znanje je upijao od židovskog odvjetnika Oscara Gateza, od kojeg je preuzeo moto “Svaki investitor ima obvezu činiti dobro u svojoj zajednici”. I upravo na tom principu djeluje Zaklada Berardo, koja pomaže na području obrazovanja, zdravstva i kulture, dajući stipendije studentima i zalažući se za zaštitu i očuvanje umjetnina i okoliša.

Berardo se u Južnoj Africi i politički aktivirao, uvjeren da može pomoći u okončanju rasne segregacije, te se pridružio Nacionalnoj stranci s ciljem da stane na kraj apartheidu.

Premda je još od djetinjstva sakupljao marke, šibice i razglednice prekooceanskih brodova, tek se u Južnoj Africi razvio njegov interes za umjetnost, gdje je počeo posjećivati muzeje, galerije i domove prijatelja koji su se zanimali za kulturu. Budući da je bio samouk, svoje prvo “umjetničko” djelo, zapravo, kopiju “Mona Lise”, kupio je 1969. godine u Johannesburgu, a zatim se usredotočio na radove Južne Afrike prije i nakon apartheida, s idejom da prikuplja svjedočanstva o umjetnosti proizvedenoj tijekom diktature i nove slobode te da sastavi zbirku koja odražava političke i društvene poglede tog vremena. No tijekom devedesetih godina počeo je ozbiljno zaokruživati svoju zbirku. Prvo se fokusirao na djela nastala u poslijeratnom razdoblju, nakon 1945. godine, s idejom da zbirka obuhvati kronološkim redom najnovije umjetničke pokrete i njihove protagoniste. Radove je otkupljivao na aukcijama ili od galerija, a u nekim slučajevima čak i od galerista čije su se galerije našle u financijskim poteškoćama, što objašnjava kvalitetu sobe Arte Povera. Kolekciju su prvi put prezentirali u Galeriji Valentim de Carvalho u Lisabonu 1993., kad je već sadržavala amblematična djela Armana, Balthusa, Lúcia Fontane, Nicolasa de Staëla i Vieira da Silve. Zbirka danas obuhvaća gotovo 900 djela 500 najuglednijih umjetnika, koji su djelovali u okrilju najvažnijih umjetničkih pokreta od početka 20. stoljeća do danas. Također, odaje veliku ljubav Berarda prema umjetnosti te profinjeni ukus svog vlasnika, koji nikad nije prodao niti jednu svoju umjetninu.

Izložba je kronološki koncipirana, a počinje djelima s početka 20. stoljeća, slijede radovi predstavnika kubizma, konstruktivizma, nadrealizma, dadaizma, apstraktnog ekspresionizma, a potom se nastavlja eksperimentima ruske avangarde, kinetičkom umjetnošću i pop artom, pa sve do Marcela Duchampa i radova društveno angažiranih umjetnika, koji se bave pravima manjina, zatim kritikom rasne i kolonijalne dominacije, tijelom i seksualnošću. Ti radovi djeluju poput biča na gledatelja jer odvode posjetitelje na izazovno putovanje, propitujući odnose i općeprihvaćene stavove.

Zbirka Berardo ne samo da odiše snažnom muzeološkom esencijom nego služi kao obrazovna platforma. Naime, Berardo je smatrao da portugalska prijestolnica treba imati pravo mjesto na kojem bi posjetitelji mogli uživati i učiti o modernim umjetničkim kreacijama. No nije htio osnovati još jedan privatni muzej premda je to lako mogao učiniti. To nije bio njegov cilj. Želio je da to bude muzej za sve ljude i da svi posjetitelji osjete ljepotu umjetnosti. Pregovori s portugalskim vladama i ministrima trajali su cijelo desetljeće, no na kraju je uspio u svom naumu: dobio je prostor za zbirku u Kulturnom centru Belém, zakladu kojom upravlja u partnerstvu s državom, posudbu njegovih djela na rok od deset godina s mogućnošću obostranog produljivanja te mogućnost nastavka izlaganja njegove kolekcije diljem svijeta. Takvim konceptom ostvaren je jedan od Berardovih ciljeva kao posvećenog ljubitelja umjetnosti: da Muzej postane mjesto uživanja i učenja, što je vidljivo na svakom kvadratnome metru. Naime, tijekom našeg posjeta Muzeju na izložbu su hrlile razne dobne skupine, a osobito školarci i djeca vrtićke dobi koja crtaju i slikaju u prostoru, te uče o likovnoj umjetnosti u izravnom kontaktu s vrijednim umjetninama. To je važno zato što će ta djeca, kad odrastu, biti umjetnički obrazovani ljudi, koji će cijeniti umjetnost.

Osim zbirke Berardo u Muzeju se mogu pogledati radovi iz Državne zbirke suvremene umjetnosti CACE te iz kolekcija Holma/Ellipse i Teixeira de Freitas. Ovu potonju kolekciju osmislio je i prikupio Luiz Augusto Teixeira de Freitas, brazilski odvjetnik i kolekcionar koji živi u Portugalu više od tri desetljeća. Stupovi njegove zbirke su radovi s područja konceptualne umjetnosti, arhitekture, okoliša, književnosti te efemerne umjetnosti. A kolekciju Ellipse, koja se sastoji od 860 radova, prikupio je pokojni poduzetnik i osnivač male privatne banke João Rendeiro, koji je pobjegao iz Portugala kako bi izbjegao zatvorsku kaznu zbog porezne prijevare i pranja novca. No uhitili su ga u Južnoj Africi, a njegova je zbirka poslije uključena u državnu zbirku umjetnina. No cijela priča ima i drugu stranu. Kako navode news.artnet.com i BBC, velikoga kolekcionara Berarda 2021. godine privela je policija istražujući optužbe za prijevaru i pranje novca. Osumnjičili su ga da je vrijedne umjetnine prebacio u zakladu kako bi ih zaštitio od vjerovnika. Država je u nastavku zaplijenila Berardovo blago nakon što su tri portugalske banke pokrenule tužbu jer nisu uspjele naplatiti dug od gotovo milijardu eura. Berardo je tvrdio da nema dugova na svoje ime i da su krediti koje je tražio bili za tvrtke s kojima je bio povezan. Berarda su poslije pustili uz jamčevinu te protiv njega, kako su tvrdili u lokalnim izvješćima, nije podignuta nikakva optužnica. Kolekcija je i dalje pravno u njegovim rukama i oduševljava mnogobrojne posjetitelje.