Ivana Karačonji Rupčić diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti. Radi kao scenaristica, redateljica i producentica, također je umjetnička voditeljica i producentica KAVA-e - Kreativne Audiovizualne Asocijacije te idejna začetnica Festivala empatije, gdje umjetnost povezuje s psihologijom i inkluzijom.

Možete li nam reći nešto više o tome kako ste došli na ideju za festival? 

Festival empatije razvio se iz idealističke želje da kroz umjetnost i psihologiju doprinesemo društvu koje je otvorenije, osjetljivije i spremnije na dijalog. Taj multidisciplinaran pristup njegujemo od 2013. godine, od kada analizi filmova pristupamo iz dvije različite pozicije; radionice vode dramaturzi u suradnji s psiholozima. Festival je inspiriran i mojom dugogodišnjom suradnjom s udrugama Zamisli i Up2date, koja mi je otvorila važan prostor u razumijevanju tema osoba s invaliditetom. Naučila sam da u svim temama kojima se bavimo moramo dati glas onima kojih se to tiče. Suradnja je rezultirala dokumentarnom serijom "Razgovori s prijateljima" koja je išla na HRT-u. Npr. osobe s invaliditetom, kao i sve druge ranjive skupine, češće su objekti nego subjekti kada se bavimo temama koje se tiču njih. Znači, npr. kada radimo dokumentarnu seriju o njima, radimo je zajedno sa njima, a ne da su nam "samo" sugovornici. Sva ta iskustva oblikovala su jedan inkluzivan i eklektičan pristup te rezultirala platformom koja nudi sadržaje te spaja ljude i inicijative koji ranije nisu nužno bili u kontaktu. Iz te prakse i kroz rad Kreativne Audiovizualne Asocijacije prirodno je nastao festival koji povezuje umjetnost, psihologiju i inkluziju. 
 
Po kojim kriterijima stvarate program? 

Program festivala kuriram prema kriterijima koji proizlaze iz eklektičnog načina rada i dugogodišnjeg iskustva, a u realizaciji mi pomaže posvećen tim te suradnici iz različitih institucija. Vodim se time da svaki sadržaj mora biti istinski multidisciplinaran i interdisciplinaran, odnosno da povezuje različite umjetničke, psihološke ili edukativne perspektive. Jednako mi je važno da teme budu relevantne i da otvaraju razgovore o emocionalnom zdravlju, empatiji, odnosima i društvenoj osjetljivosti. Treći ključni kriterij jest uključivost - program mora biti pristupačan i otvoren različitim skupinama, ne samo kao publici nego i kao aktivnim sudionicima. Prostori u kojima se program odvija također moraju biti pristupačni svima. U tom procesu iznimno mi znače suradnje s institucijama i stručnjacima poput Karin Doolan iz Instituta za društvena istraživanja, Renate Filčić iz Muzeja suvremene umjetnosti, zamjenice pravobranitelja za osobe s invaliditetom Gordane Glibo, kao i suradnika iz Gradske knjižnice grada Zagreba, Tiflološkog muzeja, Gradske knjižnice Rijeka i Dječje kuće u Rijeci te mnogih drugih. Upravo zato se festival može smatrati istinskim suradničkim projektom koji nastaje u dijalogu i zajedničkom promišljanju. 
 
Što biste izdvojili kao osnovnu misiju festivala? 

Osnovna misija festivala jest stvaranje prostora u kojem se ljudi mogu susresti - vidjeti, čuti i razumjeti jedni druge - kroz umjetnost, znanje i zajedničko iskustvo. Želim potaknuti empatiju kao društvenu vještinu, a ne samo kao emocionalnu reakciju, kako je se obično shvaća. Festival briše granice između umjetnosti i znanosti, publike i izvođača, stručnjaka i laika, omogućava da učimo jedni od drugih i otvara prostor za razgovore koji u svakodnevici često ostaju neizgovoreni.