Slavenka Drakulić jedna je od prvih žena s ovih prostora koje su uvele feminizam u javni diskurs. Proces se intenzivirao osnivanjem grupe “Žena i društvo”, koja se smatra prvom feminističkom grupom u nezapadnom svijetu i koja je bila poligon za promoviranje feminističke misli u jugoslavenskom prostoru.

U svojim novinskim tekstovima i esejima Drakulić je tematizirala položaj žene u ondašnjem društvu, pogubnost rodne nejednakosti, seksizam začahuren u lijepe riječi, odgojne metode koje perpetuiraju patrijarhalno stanje uma, dok se i njezina književna djela većinski bave upravo ženom i ženskim tijelom.

Hrabro i dovitljivo je polemizirala s muškim kolegama, a jedan od novinara kojeg je najoštrije kritizirala, Veselko Tenžera, napisao joj je predgovor za knjigu. Antifeminističke reakcije na svoj i feminizam svojih kolegica nazivala je mudologijom, izrazom sastavljenim od riječi muda (muške spolne žlijezde) te logos (zakon). Njezine kolumne naposljetku su objedinjene u sad već kultnu knjigu “Smrtni grijesi feminizma” te objavljeni u biblioteci &td.

 

Prvi tekst napisan u ovoj knjizi datira iz 1979., a u Frakturinu izdanju, koje dolazi 36 godina kasnije, i mnoštvo je autoričinih kasnijih tekstova. Reizdanje “Smrtnih grijeha feminizma” došlo je uoči prvog izdanja festivala “Feminizam je za sve”, na kojem je, među ostalim, nastupala i Slavenka Drakulić.

Express: Pisali ste svojedobno za časopis Start, koji je u vrijeme Jugoslavije bio poznat po slikama golišavih žena. Tamo ste 1983. godine objavili svoj intervju s Glorijom Steinem, u kojem ste problematizirali ulogu žene u društvu. U kojoj mjeri se sadržaj koji ste isporučivali kosio s prirodom časopisa? Je li s vaše strane bilo subverzivno pisati o feminizmu u takvom tipu medija?

Vjerojatno je danas teško shvatiti takav spoj duplerice sa (skoro) golom ženom i intervjua s feministkinjom ili ozbiljan esej na temu kulture, umjetnosti itd. To dvoje teško da ide zajedno, a ipak je funkcioniralo i to ne samo u Startu. Startu je, naime, bio uzor američki magazin Playboy, koji je pored fotografija razgolićenih žena imao izvrsne tekstove, objavljivao je i priče, npr. Margaret Atwood i Doris Lessing, kao i intervjue s mnogim poznatim osobama. Bilo je važno da je Start bio jako popularan, pa su feminističke ideje prodirale tamo gdje inače ne bi. Naravno da su tadašnji glavni ‘macho’ novinari reagirali i polemizirali, ali to je bilo sasvim u redu. Kad sam surađivala u Startu i poslije u političkome magazinu Danas, upravo mi je bio cilj popularizacija drugačijeg pogleda na žene, i u tom smislu feminizam je odigrao subverzivnu ulogu. Ali i novinarstvo je tada bilo drugačije, novine su se prodavale u danas nezamislivim nakladama, čitalo se više, pa je i odjek takvih tekstova bio veći. I to je danas nezamislivo!

Express: Živite u Švedskoj, jednoj od najrazvijenijih zemalja zapadne demokracije. Kad vidite kako se žene portretiraju u javnom prostoru u Švedskoj i u Hrvatskoj, postoji li razlika? Tko čini najviše zla, namjernog ili nenamjernog, u banalnom portretiranju žena u javnosti, posebice u medijima?

Teško je uspoređivati, razlike, naravno, postoje, ali one su i ekonomske, i socijalne, i političke, a ne samo u odnosu prema ženama. U bogatom društvu duge demokratske tradicije i duge tradicije feminizma, u kojoj žene čine gotovo polovinu parlamenta, stvari moraju biti drugačije. Uzmimo samo za primjer dva zakona, onaj o zabrani kupovanja usluge od prostitutke (iako prostitucija nije zabranjena), kao i onaj da se seksualni odnos bez izravnog pristanka smatra silovanjem. U javnom komuniciranju nema seksističkog podcjenjivanja, na ulicama ima puno mladih očeva s bebama, u nekim medijima i reklamama žensko tijelo je i dalje je predstavljeno kao objekt, ali žene o tome ne šute. Ako pitate Šveđanke, reći će vam da ženskoj emancipaciji nedostaje još puno toga iako one, za razliku žena kod nas i u istočnoj Europi, barem ne žive u strahu za svoja prava.

Express: Kad gledate današnje društvo, što vam se čini gdje u njemu leže suštinske podjele i razlike? Je li krucijalno pitanje klase, etniciteta ili spola za to kakve će se nekome mogućnosti otvoriti? Je li puno toga na pojedincu i njegovom angažmanu ili gore navedeni sputavajući faktori nose prevagu nad njegovim sposobnostima?

Mislite na hrvatsko društvo? Pa ovdje ni ne postoji ništa drugo osim svih tih podjela koje ste nabrojili, kojima treba pribrojiti i političku polarizaciju na desnicu i ljevicu. Jaz je sve dublji i sve ga je teže prebroditi jer je povjerenje u političku elitu zbog generalne korupcije sve manje, a da bi se nešto ozbiljno promijenilo u društvu, potrebna je, osim djelovanja pojedinaca i grupa, i politička volja. Rezultat je 200.000 iseljenih u posljednjih desetak godina.

Express: Drugo je prevladavao, a doima se da još prevladava još uvijek, animozitet prema ženama koje se izjašnjavaju kao feministice. Na njih se gleda kao na babaroge, kao na čudna i goropadna bića koja zahtijevaju pravdu nad pravdom, ili što bi se reklo: traže kruha nad pogačom. Čak i same žene, osobito mlade, često ustuknu pred tom riječi, kao da je se plaše, ili kao da će ih nekako stigmatizirati ako joj se priklone. Otkudakle takva stigma na feminizmu, o? Osobito od strane žena?.

Feminizam se s pravom doživljava opasnim, jer i jest opasan za patrijarhalnu kulturu, koja žene doživljava kao ‘“drugi spol’”. Ako feministkinje zahtijevaju jednaka prava, poštovanje, uvažavanje, mogućnost odlučivanja o svome tijelu itd., naravno da se tradicionalistička kultura pod utjecajem ccrkve tome opire na sve moguće načine. Preko medija, oglašavanja konzervativnih udruženja, s oltara, guranjem zakona i referenduma. Odatle i predrasude prema ženama koje se izjašnjavaju kao feministkinje jer ne pristaju na postojeće stanje u društvu.

Mlade žene misle da je feminizma suvišan jer su sva ženska prava već izborena i tek kasnije, kad se nađu u situaciji da traže posao pa prednost ima muškarac, kad vide da su manje plaćene od kolege, da imaju problema s pobačajem i sl., shvate da su diskriminirane čak i kad je zakon na njihovoj strani. Upravo je Gloria Steinem rekla da, što su žene starije, to postaju radikalnije. Mlade žene rođene nakon 1989. još uvijek imaju prava koja su ostvarena u socijalizmu, no i ta prava postaju sve više upitna, pogotovo pravo na pobačaj.

 

Express: Jeste li se ikad osjećali zakinutom kad su se dijelile književne nagrade u regiji? I danas je malo žena koje osvajaju veće književne nagrade. Kako to opisati? Pišu li žene slabije ili ih se njihovo pisanje naprosto ne uzima dovoljno ozbiljno? U smislu: i one nešto piskaraju, ali prava književnost je drugdje, dolazi iz muškog pera?

O tome se u zadnje vrijeme kod nas nešto pisalo i drago mi je da je tako i da se propituju kriteriji književnih nagrada. Rekla bih da su razlozi zanemarivanja spisateljica, kao i u svim drugim područjima, povijesni. Žene su pisale manje i dugo im je trebalo da ostvare pravo na ‘“svoju sobu’”. Danas je situacija posve drugačija, spisateljica ima barem koliko i pisaca, pa bi se u tom smislu moglo očekivati da i nagrade, odnosno komisije, kod nas to priznaju. Ipak mislim da nagrade nisu jedini kriterij vrijednosti nekog djela. Osim toga, promijenila se i ideja lijepe književnosti, cijela je književna produkcija danas okrenuta bestsellerima, krimićima, odnosno zabavnoj književnosti.

Express: Kakav danas ljudi imaju odnos prema svome tijelu? Čini se da je tijelo, osobito u novome mileniju, zasjelo na pijedestal, da se razgovara jedino o održavanju tjelesne vitalnosti i mladosti, dok se misaono posve zanemaruje. Kamo to po vama vodi? Hoće li se ljudi zasititi tolike količine ‘„tjelesnosti’“?

Radi se o vrijednosnom sustavu koji favorizira mladost, izgled, zdravlje, efikasnost i sl. Čovjek mora investirati u svoj imidžage, u svoju sliku, koja je daleko važnija od sadržaja. Pa su tako cijele industrije usmjerene održavanju dobrog izgleda, i to ne više samo žena nego i muškaraca. Naravno da starijima tu nema mjesta, odnosno pokazati koliko imaš godina doživljava se kao nepristojnost. Novac je postao vrhunska vrijednost i nešto čemu svi streme, opći ideal, to više nisu obrazovanje i znanje uopće, kao do, recimo, prije pedesetak godina. U međuvremenu je, pod utjecajem razvoja tehnologije, došlo do promjene kulturne paradigme: još donedavno osnova zapadnoeuropske kulture bila je riječ, dok je sada zavladala slika. To uzrokuje čitav niz dubokih posljedica, a njegovanje imidžaagea je samo je jedna od njih.

Express: U tekstu ‘„Flert s neznancem’“ pišete: ‘„Tek nakon što mi je majka umrla u 86. godini, prestala sam biti dijete i počela razmišljati o vlastitome starenju.’“ O starosti ste pisali i u knjizi ‘„Nevidljiva žena i druge priče’“. Također ste govorili i o tome kako već mnogdugo godina, još od mladih dana, živite s tuđim bubregom u tijelu, i da je na neki način svaka nova godina uspjeh. Prvo, kako se nosite s vlastitim starenjem? Drugo, jesu li u današnje vrijemem ljudi stari ljudi građani drugog reda?

Svakako jesu i u psihološkom i u socijalnom smislu, a naročito u siromašnom društvu. Starci su naprosto teret i obitelji i društvu. Mirovine su im premale, zdravlje slabo, nekorisni su i, osim rijetkih pojedinaca - prisiljeni su živjeti na rubu društva. Oni su doslovno nevidljivi. Do kuda ta nebriga i obitelji i socijalnih službi može ići, vidjelo se vrlo lijepo na primjeru doma u Andraševcu, gdje je nedavno izgorjelo šesteoro staraca koji su dane provodili u ilegalnom objektu i groznim uvjetima. U svojoj sam se knjizi ‘Nevidljiva žena i druge priče’ bavila drugom stranom, to jest psihologijom starenja, prvenstveno ženskog, unoseći u priče i svoje iskustvo.

Express: Još osamdesetih ste pisali o seksualnom odgoju, no njega nion se dan-danas nisuje uvelio u škole. Je li neophodan za zdravo društvo? Ako se u obitelji ne govori o spolnosti, ako se ne govori u školi (dok s druge strane seksualnost viri sa svakog trećeg reklamnog panoa, sa svake treće vijesti), čini li nas to društvom tabua? Zašto se toliko oklijeva s tim uvođenjem spolnog odgoja?

Danas se s tim oklijeva prvenstveno zbog pritiska crkve i crkvi bliskih konzervativnih krugova bliskih crkvi, bez obzira na to što je ovo sekularna država. Nije uveden ni građanski odgoj, koji bi barem djelomično mogao pokriti ovu temu. Škola nije mjesto na kojem učenici stječu znanje i uče razmišljati, nego biti poslušni i vjerovati. Bojim se da je ovaj pristup obrazovanju vrlo arhaičan, pa i štetan. Istina je da je seksualnost svugdje oko nas i da dominira u kulturi slike. A dostupnost interneta polemike oko seksualnomg odgojua i ‘“podobnoje’” literaturie svakom učeniku čini još apsurdnijioma. Ukratko, kad se seksualni odgoj prepusti internetu, teško je zamisliti kakvi sve mogu biti rezultati. Poštovanje žene svakako ne.

Express: Od devedesetih živite u inozemstvu, s trenutnom adresom u Švedskoj i Beču. Kakav je sentiment Šveđana u 2020. prema strancima?

Moram vas ispraviti, jer iako od devedesetih živim i u inozemstvu, najveći dio godine provodim u Istri, koja, koliko znam, još nije inozemstvo. U vezi odnosa Šveđana prema strancima, treba reći da je to zemlja koja je i do sada pokazivala nevjerojatnu solidarnost. Sjetimo se koliko je desetaka tisuća izbjeglica primila u vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji, uglavnom iz Bosne i Hercegovine. I na tom se primjeru vidi razlika između tih i novih izbjeglica.

Za bosanske izbjeglice se smatra da su se odlično integrirali u švedsko društvo . Za nove izbjeglice, pristigle u izbjegličkom valu 2016/2017., od kojih je Švedska primila najveći broj izbjeglica po glavi stanovnika, njih 165.000, postoji bojazan da integracija neće ići tako lako. Njihovo prihvaćanje stvorilo je veliki financijski pritisak na socijalnu pomoć i druge državne institucije i u posljednjih par godina polako raste nezadovoljstvo, koje se prvo manifestiralo u ispitivanjima javnog mnijenja, a zatim i u politici. Pa je tako desna, anti-imigrantska stranka Švedski demokrati postajala sve popularnija i sada predstavlja ozbiljnu snagu. To je, dakako, opasno, a takva se tendencija primjećuje i u drugim zemljama - recimo porast popularnosti AfD-a u Njemačkoj.

 

Express: Veliki broj ljudi iz zemalja bivše Jugoslavije, mahom mlađih, ima cilj otići odavde. A ako im to i ne uspije, smatraju da su osuđeni ili pak sami pristali na neuspjeh. Što je dobitna situacija u cijeloj priči i ima li je: ostati u ovakvoj državi ili graditi negdje život ispočetka? Tko su ljudi koji odlaze, a tko su ljudi koji ostaju?

Nije za utjehu, ali identičan se proces depopulacije odvija u svim zemljama bivšeg socijalizma, i to u daleko većim postotcima od Hrvatske, iako je Hrvatska pri vrhu. Najgore je što u ovom egzodusu prvi puta odlaze mladi i obrazovani ljudi, pa se može govoriti o ‘“odljevu mozgova’”. Rumunjska je tako skoro ostala bez liječnika i medicinskih sestara. Ostaju oni koji se sa svojom profesijom ne mogu vani zaposliti, prije svega mislim na humanističke znanosti - osim ako nisu voljni raditi druge poslove. Nitko zapravo ne želi napustiti svoju obitelj, prijatelje, grad, osim ako mu život ne postane na neki način nepodnošljiv. Ispitivanja pokazuju da se ne radi samo o nalaženju posla ili boljoj zaradi nego, već i o atmosferi u društvu kojim vlada korupcija. Nema drugog rješenja nego ljudima pružiti uvjete da ostanu, a bojim se da je osnivanje ministarstva demografije maksimum koji je Vvlada napravila.

Express: Iza vas je bogata prošlost., Rradili ste važne stvari, posebno na polju književnosti, novinarstva i feminizma. Obuzmu li vas nostalgična sjećanja kad mislite o prošlosti? Jeste li jedna od onih osoba koje gledaju unatrag, koje se prepuštaju sjećanjima?

Sjećanja mogu biti izvrstan materijal za literaturu. Inače nemam vremena za nostalgiju.

Express: Jedna ste od pet žena na koje je bila hajka u Globusu devedesetih, čega se dobro sjećaju malo starije generacije. Ima li u vama ogorčenosti zbog toga što se dogodilo?

Evo u Frakturi upravo izlazi ponovljeno i prošireno izdanje moje knjige ‘„Smrtni grijesi feminizma’“ iz 1984., koje donosi i izbor mojih kasnijih tekstova o ženskim temama, a u knjigu sam uvrstila i tekst američke spisateljice Meredith Tax, koja analizira taj napad na tzv. “vještice” u jednom tekstu objavljenom u političkom tjedniku The Nation u svibnju 1993. Učinilo mi se kakoda je dobro da mlađe generacije o tome događaju, ili bolje rečeno o jednoj od sramnijih epizoda hrvatskog novinarstva, saznaju od nekoga tko to gleda sa strane.