Imajući nagradu Kiklop u kategoriji publicistička knjiga godine, Igor Mandić je rekao da je, zapravo, riječ o priznanju, a ne o nagradi, jer njih, nagrade, osim plakete, potvrde, diplome, tako več nečega na debelom i sjajnom papiru, te skulpture, čini i stanoviti novčani iznos. 

Bilo je to 2006. godine, Kiklop je dodjeljivan tek treći put, a već je smatran, ako ništa, najdemokratskijom književnom nagradom u Hrvatskoj: pobjednike je, naime, birala takozvana struka - urednici, nakladnici, članovi književnih udruženja... Svi oni koji ove, 2015., neće trošiti vrijeme na glasanje, jer Kiklopa više nema. 

Osim ako ne mislimo isključivo na roman pokojnog Ranka Marinkovića.

Mandić, naravno, nije odbio priznanje nezadovoljan što se iz Pule u Zagreb vraća tek s kiparskim radom teškim nekoliko kilograma i pisanim dokazom uspjeha autobiografskih, dnevničkih zapisa naslovljenih sa “Sebi pod kožu”, nego je upozorio na ono o čemu će se, kao i obično sa zakašnjenjem, početi govoriti kasnije - o položaju pisaca u Hrvatskoj i vrednovanju njihova rada na koji se najčešće gleda kao na hobi, na nešto poput pravljenja Eiffelovih tornjeva od šibica ili skupljanja značaka, samo s trajnijom vrijednošću i, ipak, većom društvenom koristi.

Dvije godine nakon Mandićeva performansa, Kiklopa je u kategoriji hit godine dobila po zanimanju poznata Nives Celzijus.

Pola desetljeća kasnije joj je i uručen za, recimo tako, formalno knjigu “Gola istina” - i to nakon sudskog spora uz koji je tvrdnja da tržišni rezultat može biti potvrda svega osim književne vrijednosti nekoga teksta postala aksiom.

Nakon te epizode iz 2008. i pratećih posljedica bilo je jasno - ma bilo je i prije, samo je ignorirano - da je famozno natjecanje na tom i takozvanom otvorenom tržištu zapravo sprint ka općoj propasti u kojoj se knjige ne vrednuju onim što u njima piše, nego brojem onih koji su ih kupili iz, najčešće, i njima samima nejasnih razloga, među kojima nema niti intelektualne potrebe niti ovisnosti o užitku čitanja.

"Kad smo 2004. osnovali i osmislili knjišku nagradu koju će u više kategorija dodjeljivati struka, nismo mogli ni sanjati u što će se ona razviti i što će tijekom sljedećih deset godina značiti piscima, prevoditeljima, urednicima, nakladnicima, ilustratorima i svima onima kojih se knjige i književnost tiču jer su, naprosto, čitatelji. Tako je bilo i u svih sedam godina ekonomske krize, koja se u nakladništvu više osjetila nego i u jednom drugom segmentu hrvatske kulture. Ali nakon što je godišnja knjiška produkcija desetkovana i nakon što su mnogi nekad veliki i slavni izdavači gotovo prestali izdavati knjige ili su se, kako bi opstali, preorijentirali na prijevode lake bestseller literature, Kiklopa nije moguće dodijeliti, a da se ne naruši izvorni smisao nagrade", priopćili su nedavno iz Udruge Sa(n)jam knjige u Istri.

Storija o prestanku dodjeljivanja Kiklopa, uvodu u posljednji čin kolapsa nakladništva u nas, slična je djeci namijenjenoj priči, a ostalima poučnoj, o dječaku i vuku. 

Dječak je, je li, seljane lažno uzbunjivao da dolazi vuk koji će im pojesti ovce, a kad je konačno vuk došao, na pozive u pomoć više nitko nije reagirao.

Sustav u kojem su autori bili među posljednjima u hranidbenom lancu, a pravila velikih tržišta primjenjivana u zemlji s manje stanovnika od Münchena je očito kolabirao.

Nekadašnja izdavačka djelatnost, na kojoj se Hrvatskoj zavidjelo barem u najbližem susjedstvu, nije službeno mrtva jer nema nikoga da izda smrtni list. To što se još i pišu i nekako objavljuju (i) dobre, vrijedne i važne knjige, već se godinama, sedam najmanje po pulskoj računici, događa unatoč bilo kakvom sustavu.

Veliki nakladnici su ili propali ili su na najboljem putu u propast, manji, ako još postoje, dalekom budućnošću smatraju sljedeću godinu, mladi pisci mogu debitirati samo ako dobiju državnu potporu ili sami nađu sponzore, knjige etabliranih autora prodaju se u tiraži koja se nekad smatrala prihvatljivim brojem neprodanih primjeraka u prvom ciklusu distribucije, dok se nova, publicistička djela uglavnom mogu razvrstati u dvije grupe: globalno, gotovo dnevno aktualne te radove na one teme koje u Hrvatskoj - valjda posljednjoj državi u kojoj će se Drugi svjetski rat, ako bude sreće, završiti do Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru - još izazivaju sukobe u kojima nema poginulih samo zato što su verbalni plotuni, ipak, manje smrtonosni od artiljerijskih plotuna.

Hrvatsku i književnost u Hrvatskoj danas održavaju nakladnici čije je poslovanje bliže mađioničarskom nego tržišnom i na nju, točnije na njih, podsjećaju festivali koji, koliko god kvalitetni bili, više supstituiraju postojanje knjiške djelatnosti, nego što prikazuju presjek produkcije te omogućuju povezivanje domaćih i inozemnih autora, što međusobno, što s publikom, te njihovo predstavljanje čitateljima u neposrednom kontaktu.

Da su neke godine bile zlatne, shvati se uglavnom tek kad prođu. Na tu činjenicu i na kraj kratkog doba u kojem nije bilo sjajno, ali se iz današnje perspektive čini kako je bilo bolje od idealnog, dva puta je indirektno upozoreno iz Istre, iz Pule, s, nazovimo ga i tako, najautorskijeg i najmanje veleprodajnog sajma u ovom dijelu svijeta. 

I kako glasi naslov filma Antonia Nuića, sve džaba. Tko misli da će posljednje, a prvo direktno priznanje zajedničkog kraha značiti nešto više od najave konačnog završetka kronike najavljene smrti, morao bi otići po uputnicu, pa pred liječnički konzilij.