"Ne vidim ovo kako prostoriju punu leševa ili kao dvoranu smrti. Ova izložba stvara most koji čovjeka vodi natrag prema njegovom tijelu. Kada netko pogleda modele, može prepoznati samog sebe kao pripadnika ljudske vrste. Njegova ljudskost postane jasnija."

Tim je riječima Gunther von Hagens, njemački profesor anatomije i tvorac kontroverzne izložbe "Body Worlds", temeljene na principu plastinacije, opisao jednu svoju izložbu u razgovoru za The New York Times 1998. godine.

Poznat i kao "Doctor Death", Gunther von Hagens rođen je kao Gunther Gerhard Liebchen 10. siječnja 1945. godine u tada još okupiranoj Poljskoj. Odrastao je u Istočnoj Njemačkoj te je sudjelovao u brojnim protestima protiv sovjetskih vlasti, a 1969. godine pokušao je pobjeći u Austriju, no nije uspio prijeći granicu te je bio uhićen i osuđen na dvije godine zatvora. Ipak, 1970. godine vlasti Zapadne Njemačke platile su 43.000 njemačkih maraka za njegovo oslobođenje, kao i za oslobođenje još nekoliko političkih zatvorenika. Upravo je na zapadu upoznao svoju prvu suprugu Corneliu von Hagens te je preuzeo njezino prezime, koje mu se svidjelo zbog konotacija s plemstvom.

Krajem 1970-ih, dok je radio na Institutu za patologiju i anatomiju Sveučilišta u Heidelbergu, proučavao je uzorke tkiva ugrađene u glomazne blokove plastike, što ga je potaknulo na razmišljanje o boljem načinu očuvanja uzoraka koji bi pomogao u učenju i omogućio bolji pogled na građu tkiva. Bila je to revolucionarna ideja i označila je početak plastinacije, metode trajnog očuvanja tijela ili dijelova tijela zamjenom vode i masti posebnim polimerima. Nakon brojnih testiranja Gunther von Hagens postao je čovjek u čijim se rukama našao prvi plastinat na svijetu. Svoj izum patentirao je 1978. godine, nakon čega je uslijedilo još 13 godina usavršavanja dok naposljetku nije stvorio najveći svjetski pogon za plastinaciju te počeo isporučivati plastinate brojnim školama, fakultetima i sveučilištima diljem svijeta.

"Moj interes prema medicini pojavio se u ranoj dobi. Hospitaliziran sam sa sedam godina nakon što sam zbog ozljede obilno krvario te mi je tada dijagnosticirana hemofilija. Iako mi je iskustvo promijenilo život, nije bilo potpuno negativno, stekao sam nešto što je još uvijek ukorijenjeno u meni - duboko poštovanje i divljenje prema zdravstvenim djelatnicima. Oni su bili i nastavljaju biti moji heroji", istaknuo je jednom prilikom te naglasio kako ga je oduvijek motivirala upravo želja za poboljšanjem medicinskog obrazovanja.

Svoje je plastinate od 1995. godine počeo izlagati na putujućim izložbama, a uzorci su kod publike istovremeno izazivali divljenje i gađenje. Bilo je tu izrezanih tijela na kojima se vide unutarnji organi, neka su pozirala kao da igraju šah, vježbaju ili čak imaju intimne odnose. Izložbi je nadjenuo naziv "Body Worlds", a sve se ubrzo pretvorilo u globalni fenomen te je izložbu posjećivalo više od 50 milijuna posjetitelja iz cijelog svijeta. Izložbu je kurirao zajedno sa svojom drugom suprugom Angelinom Whalley, koja je dobila nadimak "Frankensteinova nevjesta" te je redovito isticao kako ih motivira želja za "demokratizacijom anatomije" i razbijanjem tabua oko smrti. Upravo je zbog te izložbe u medijima postao poznat kao "Doctor Death".

Svojim radom von Hagens je redovito brisao granice između znanosti i makabričnog. Na nekim su se izložbama tako, primjerice, mogli pronaći plastinati mrtve trudnice s fetusom u maternici i muškarca koji je počinio samoubojstvo udarivši u drvo na mjestu gdje je prethodno preminula njegova supruga. Sva su tijela pritom došla od suglasnih donora te ih je von Hagens izložio tako da je simulirao okolnosti koje su uzrokovale njihovu smrt.

Njegove izložbe izazvale su podijeljene reakcije. Dok ga je dio kritičara s jedne strane neprestano hvalio kao emancipatora ljudskog tijela i čovjeka koji je svijetu "pomogao shvatiti anatomsku eleganciju ljudske vrste" te ga čak nazivao modernim Frankensteinom, drugi su smatrali da njegove izložbe narušavaju ljudsko dostojanstvo. Crkve u njegovoj rodnoj Njemačkoj održavale su mise zadušnice za leševe, a osudili su ga i brojni sekularni kritičari. Nobelovac Günter Grass navodno ga je usporedio s nacističkim eugeničarom Josefom Mengeleom, optuživali su ga da tijela koja koristi dolaze iz sumnjivih izvora, odnosno od ubijenih kineskih i ruskih zatvorenika, te ga se često prozivalo zbog nemorala, konstantne želje da šokira publiku i komercijalnog profitiranja od ljudske smrti. Njegova sklonost teatralnosti, dodatno naglašena stalnim nošenjem fedora šešira (čime je aludirao na Rembrandtov "Sat anatomije"), dodatno je poticala neke kritičare da nastave sa svojim prozivkama. Novinar Jasper Gerard iznio je oštre kritike u svojem članku u Sunday Timesu 2002. godine te je naglasio kako "moralni problem ne leži u tome kako von Hagens postupa s mrtvima, već u tome što njegova izložba govori o njegovom pogledu na žive". Kontroverze su se dodatno povećale kada je von Hagens iste godine održao prvu javnu obdukciju u Ujedinjenom Kraljevstvu još od 1830-ih u londonskoj umjetničkoj galeriji Atlantis, a djelomično se prenosila i na javnoj televiziji.

Von Hagens je pak na sve kritike odgovarao vrlo staloženo, a u razgovoru za The Guardian povodom izložbe u Londonu 2002. godine istaknuo je kako mu ne smeta senzacionalizam u kritikama jer to samo znači da će više ljudi naposljetku doći pogledati izložbu te kako je počašćen zbog toga što izaziva tolike rasprave: "Čast mi je izazivati ove kontroverze. Da, neke je uzorke teško gledati, ali sve to pomoglo je ljudima da pronađu novu razinu poštovanja prema vlastitom tijelu."

Fenomen je, kako se ispostavilo, ipak bio veći od zgražanja i kritika. Izložbu su posjećivali milijuni ljudi te je čak bila prikazana u filmu "Casino Royale" o Jamesu Bondu 2006. godine, u kojem je von Hagens imao cameo ulogu. Također se procjenjuje da mu je do danas više od 20.000 ljudi obećalo donirati svoja tijela za plastinaciju. Jedan od njegovih najvećih ciljeva bio je osnivanje "Muzeja čovjeka", u kojem je planirao izložiti sve svoje plastinate u stalnom postavu. Kasnije tijekom života većinu je vremena provodio u Berlinu i Gubenu, gradu na granici s Poljskom gdje je osnovao svoj laboratorij za plastinaciju. Medicina i anatomija bile su njegove glavne preokupacije, a uživao je i u sviranju violine.

Njegovo zdravlje s vremenom se počelo narušavati. U siječnju 2011. godine objavio je da boluje od Parkinsonove bolesti, s kojom se nosio 15 godina. Preminuo je 24. srpnja 2026. godine od posljedica moždanog krvarenja. Nekoliko godina ranije istaknuo je kako mu je želja da se i njegovo tijelo pretvori u plastinat i postane dio izložbe "Body Worlds" na način da se postavi na ulaz s jednom rukom podignutom u pozdrav posjetiteljima. Raspravljajući jednom prilikom o tome što se, prema njegovom mišljenju, događa s dušom nakon smrti, von Hagens je 2018. godine zapisao:

"Ne mislim da postoji neki kontinuum nakon smrti. Svako mrtvo tijelo koje sam vidio pokazalo mi je odsutnost duše. Ne vjerujem da išta ostane od nas nakon što umremo."

U kojoj je mjeri bio u pravu s ovom tvrdnjom, nitko ne može znati, no svakako se može uočiti nešto poetično u činjenici da je ovaj vrhunski znanstvenik, koji sam nije vjerovao u zagrobni život, svojim radom stvorio djelo koje će svakako nastaviti živjeti i stvarati most između života i smrti, podsjećajući sve ljude na ono što će jednog dana postati.