Hrvatska je čudesna zemlja, bilo mi je tako teško otputovati iz nje – tako je našu zemju opisao Philippe Cousteau, unuk najvećeg svjetskog istraživača života u oceanima, legendarnog Jacquesa Cousteaua. Unuk Cousteau Hrvatsku je posjetio krajem 2014., kad je snimao 12. epizodu svoje serije “Xploration awsome planet”. Tada je posjetio Plitvice, Plavu špilju i Brač. - Pučišća na Braču su naprosto prekrasna – tako je zapamtio ugođaj jadranskih otoka Philippe, koji je u Hrvatskoj kročio praktično stopama svog čuvenog djeda. Zapravo, Cousteauovima je hrvatska strana Jadrana nezaobilazno mjesto u životima. Biografski avanturistički film “Odiseja” o Jacquesu Cousteau, kojemu je svjetska premijera najavljena za listopad, nekoliko mjeseci uoči dvadesete godišnjice njegove smrti, prošle se godine snimao na Hvaru, Visu i Biševu, kao i na Antarktiku, Bahamima i u Južnoafričkoj Republici. A redatelj? - Jérôme Salle je izvrstan redatelj i veliki prijatelj – kaže Philippe.

Dan kad je JRM ispratila Calypso do Visa

Dalmatinski otoci u filmu glume divote mora i nedirnute prirode francuske obale kakva je bila prije cijelog stoljeća, dok je na njoj između dva svjetska rata mali Jacques Cousteau učio prve korake u ronjenju i istraživanju mora. Puno godina poslije, u 1970-ima, stari morski vuk Cousteau sa svojim je Calypsom posjetio i Jadran. “Najčišće i najbistrije more na Zemlji ... duboke plave boje, poput safira”, tako je Jacques Cousteau opisao ovaj dio Mediterana nakon što je 1974. s posadom prvi put zaplovio oko Visa, čvrsto riješen da roni i istražuje podmorje oko najvažnije vojne baze u Jugoslaviji. Nije imao baš nikakve dozvole, pa je još i dobro prošao kad ga je patrolni brod Jugoslavenske ratne mornarice samo ispratio iz Jadrana.

Istraživao je zagađenje Jadranskog mora

Povlašten tretman nesumnjivo je imao samo zato što je i u Jugoslaviji, kao i po cijelom svijetu, bio popularan poput pop zvijezde zahvaljujući svojim dokumentarcima iz ciklusa “Podmorski svijet Jacquesa Cousteaua”. U Jadran se ponovo zaputio u studenom 1977., kada je napokon dobio dopuštenje za ronjenje oko Visa u sklopu istraživanja opasnosti od zagađenja Jadrana. U jednom je trenutku, međutim, zatražio da tijekom ronjenja svi brodovi moraju biti, navodno, miljama udaljeni od “Calypsa”, što mu JRM nije ispunila. Tako je propala i ta njegova prilika za istraživanje Jadrana. Svašta se pričalo, čak i da je naumio istraživati nekakvo područje na morskom dnu kod Visa gdje zbog specifičnih magnetskih anomalija ne može prodrijeti nikakvo osmatranje uređajima za određivanje lokacije. Tek pred sam početak rata u Hrvatskoj, stari je Cousteau u miru istraživao Plitvička jezera, Savu i Dunav.

23 nuklearne eksplozije, a život bez ljudi procvjetao

- Poznavati mog djeda uvijek je bilo nevjerojatno iskustvo. Prvih sedamnaest godina života, sve do njegov smrti, odrastao sam uz njegove priče o pustolovinama, uz njegove dokumentarce, putovanja, uz njegovu vjeru da smo dužni čuvati i štititi sva ta predivna mjesta kako bi i drugi uživali u njima. To me je učinilo ovakvim kakav sam danas još u djetinjstvu i to ne bih mijenjao nizašto na svijetu – rekao nam je Philippe, koji i sam žestoko radi na očuvanju oceana i koji je u svojih 36 godina života snimio ili surađivao već na stotinjak dokumentaraca. On je, zapravo, Philippe Cousteau mlađi. Njegov otac Philippe poginuo je u avionskoj nesreći 1979., čak pola godine prije nego što mu se rodio sin, Cousteau zaljubljenik u oceane treće generacije. Danas, u 37. godini života, godišnje na putovanjima provodi oko 200 dana. Osnovao je nekoliko organizacija za zaštitu mora, držao je predavanja i u UN-u i na Harvardu. Praktično ga ima posvuda. Najdraže od svega mu je, međutim, snimanje dokumentaraca o prirodi. Jedan takav, “Nuklearni morski psi”, bio je povod da nam ekipa s Discoveryja s njime organizira ekskluzivni intervju. Riječ je o dokumentarcu o otkriću nevjerojatno oporavljene populacije morskih pasa oko pacifičkog atola Bikini, unatoč tome što je na tom mjestu SAD izveo 23 nuklearna pokusa i što je atol neopisivo zatrovan radijacijom. - Ispalo je da je priroda toliko moćna da je bilo dovoljno 60 godina da je ostavimo na miru, a ona se čak i na jednom takvom mjestu uspjela oporaviti – kazao nam je Philippe što ga je inspiriralo na snimanje dokumentarca u kojem ima i nuklearnih bombi i jata morskih pasa i svega neophodnog za nuklearnu epizodu “Shark weeka” koja će kod nas biti na kanalu Discoveryja krajem kolovoza. Dokumentarac je posvećen i očuvanju morskih pasa, čijih je mnoštvo vrsta danas opasno ugroženo. Istodobno se filmska industrija i dalje zabavlja suludim raspaljivanjem fobije u stilu legendarnih “Ralja”. - Naši “Nuklearni psi” su na neki način šaka u oko Hollywoodu i senzacionalističkom tisku koji ističu svaki ugriz morskog psa, prebrojava se svaki pojedini napad na ljude koji se u milijunima kupaju diljem svijeta u okruženju koje je prirodno za morske pse, a ne za ljude. Mi smo plivali okruženi stotinama njih i nikome nije bilo ništa. A znate li da su prošle godine u cijelom svijetu morski psi ubili samo šest ljudi? Manje nego što su prošle godine samo u SAD-u ljudi pobili aparati za slatkiše, grickalice, čips, takve stvari. Ispada da su takvi aparati opasniji od morskih pasa. Znate li da je prošle godine najmanje 12 ljudi poginulo pri snimanju selfieja mobitelom? A od morskih pasa samo šest – isporučio nam je Philippe pregršt zanimljivih brojki. Istodobno, prema Greenpeaceu, čovječanstvo svake godine izlovi najmanje 100 milijuna morskih pasa i tako teško narušava prirodnu ravnotežu. A ako nema prirodne ravnoteže u morima, onda nema ni riba, ni hrane iz mora.

Mediteran je danas uglavnom mrtvo more

- Govorimo o izvoru proteina za jednu milijardu ljudi. Ljudima naprosto treba objasniti da ne moraju biti bezumni ubojice. Posvuda se primjenjuju takve vrste ribarenja koje pričinjaju ogromne štete. Primjerice, mreže kojima se love škampi, na svaki kilogram škampa ulove još pedeset kilograma drugih stvorenja koja uginu i bacaju se u more. Ribe, rakovi, dupini, morske kornjače – upoznao nas je i s time. Sve što je potrebno jest da ljudi konačno počnu izlovljavati ribu na održivi način. - To možda zvuči paradoksalno. Što budemo više lovili ribe održivim metodama, to ćemo više ribe imati. Jednostavno zato što ćemo pritom praviti manju štetu. Morski psi su pritom jako važni. Neopisivo važni. Oni su čistači oceana i svojim životom, lovom, osiguravaju da oceani ostaju zdravi - kazao nam je. Rekao nam je i to da je Mediteran danas uglavnom mrtvo more, sasvim drugačije od onoga kakvo je prije toliko godina intenzivno počinjao istraživati Jacques Cousteau. Kao i to da je zagađenje oceana plastikom poprimilo takve razmjere da će do polovice stoljeća uz ovakve trendove u morima biti po volumenu isto onoliko plastike koliko i riba. U svakom slučaju, on u velikoj mjeri nalik na djeda neprestano jurca po morima kako bi barem popratio gdje sve čovječanstvo pričinja štetu. A vrlo je sklon i organizacijama poput Sea Shepherda koja se svojim snažnim brodovima po oceanima doslovno tuče protiv ilegalnih kitolovaca i piratskih ribara. Za Calypso, brod njegova djeda koji je u havariji u luci u Singapuru 1996. tako teško oštećen da do danas nije popravljen, Philippe kaže da je druga supruga njegovog djeda, Jan, uspjela prikupiti neka sredstva, te da bi “Calypso” lako moguće uskoro mogao ponovo zaploviti. A to nas je opet podsjetilo na romantične dokumentarce o oceanskim pustolovinama “Calypsa” uz kakve smo odrastali, pa nas je zanimalo što je Jacques Cousteau smatrao najvažnijim artiklom za plovidbu koji se nipošto nije smjelo zaboraviti.

Život na moru ovisi o soli, čokoladi i, naravno, vinu

- Govorimo o izvoru proteina za jednu milijardu ljudi. Ljudima naprosto treba objasniti da ne moraju biti bezumni ubojice. Posvuda se primjenjuju takve vrste ribarenja koje pričinjaju ogromne štete. Primjerice, mreže kojima se love škampi, na svaki kilogram škampa ulove još pedeset kilograma drugih stvorenja koja uginu i bacaju se u more. Ribe, rakovi, dupini, morske kornjače – upoznao nas je i s time. Sve što je potrebno jest da ljudi konačno počnu izlovljavati ribu na održivi način.

- To možda zvuči paradoksalno. Što budemo više lovili ribe održivim metodama, to ćemo više ribe imati. Jednostavno zato što ćemo pritom praviti manju štetu. Morski psi su pritom jako važni. Neopisivo važni. Oni su čistači oceana i svojim životom, lovom, osiguravaju da oceani ostaju zdravi - kazao nam je. Rekao nam je i to da je Mediteran danas uglavnom mrtvo more, sasvim drugačije od onoga kakvo je prije toliko godina intenzivno počinjao istraživati Jacques Cousteau. Kao i to da je zagađenje oceana plastikom poprimilo takve razmjere da će do polovice stoljeća uz ovakve trendove u morima biti po volumenu isto onoliko plastike koliko i riba. U svakom slučaju, on u velikoj mjeri nalik na djeda neprestano jurca po morima kako bi barem popratio gdje sve čovječanstvo pričinja štetu. A vrlo je sklon i organizacijama poput Sea Shepherda koja se svojim snažnim brodovima po oceanima doslovno tuče protiv ilegalnih kitolovaca i piratskih ribara. Za Calypso, brod njegova djeda koji je u havariji u luci u Singapuru 1996. tako teško oštećen da do danas nije popravljen, Philippe kaže da je druga supruga njegovog djeda, Jan, uspjela prikupiti neka sredstva, te da bi “Calypso” lako moguće uskoro mogao ponovo zaploviti. A to nas je opet podsjetilo na romantične dokumentarce o oceanskim pustolovinama “Calypsa” uz kakve smo odrastali, pa nas je zanimalo što je Jacques Cousteau smatrao najvažnijim artiklom za plovidbu koji se nipošto nije smjelo zaboraviti.