Nakon Bilbaa, Canberre, Rotterdama, Liègea, Lyona i Bruxellesa, gdje je postigla veliki uspjeh, putujuća izložba "Hiperrealizam. Ovo nije tijelo" (Ceci n'est pas un corps) ovoga je proljeća predstavljena u pariškome Muzeju Maillol, koji nerijetko iznenađuje svoje vjerne posjetitelje, rekla bih gotovo, nepredvidivim izložbama i svakako inovativnim postavama. Podnaslov izložbe referira se na poznato djelo Renéa Magrittea "Ovo nije lula" (Ceci n'est pas une pipe), kako bi se već isprva pojasnilo da je tema uvijek iznova uzbudljiv i nikad do kraja istražen suodnos između stvarnosti i umjetnosti. "Čuvena lula. Kako su mi ljudi zamjerali taj naslov! Pa ipak, možeš li mi napuniti lulu? Nemoguće, jer je to samo prikaz, zar ne? Dakle, da sam na slici napisao 'Ovo je lula', lagao bih!", pojašnjavao je Magritte 30-ih godina prošlog stoljeća.

Trideset godina nakon Magritteove slavne lule, pojavio se u Sjedinjenim Američkim Državama umjetnički pravac pod nazivom hiperrealizam, koji su pokrenuli Duane Hanson, John DeAndrea i George Segal, a čije su tehnike od tada istraživali mnogi suvremeni umjetnici. Glavno mu je obilježje, po enciklopedijskim navodima, "krajnja vjerodostojnost prikazanoga motiva (slikari kopiraju fotografije, a kipari se služe otiskom živoga modela), a predstavlja pokušaj utvrđivanja odnosa između percepcije realnosti i mogućnosti objektivnog prikazivanja te realnosti u umjetnim i iluzionističkim granicama slikarstva i kiparstva. Naziva se još i superrealizam ili fotorealizam i mnogo je polemika izrečeno i ispisano upravo o ovom stilu. Neki su ga kritičari isključivo vezali uz fotografske pristupe, pa su smatrali da je na neki način beskoristan, jer fotografije već izražavaju stvarnost kakva jest i, shodno tome, hiperrealistična slika je nepotrebna interpretacija nečega što je već umjetnički zabilježeno. Drugi su pak nekritički veličali taj pristup smatrajući upravo suprotno da je hiperrealnost način komunikacije ili izražavanja nečega iz perspektive koja nadilazi samu stvarnost".

Pariška izložba predstavila je niz skulptura koje uznemiruju, a time i propituju naše poimanje umjetnosti te pokazuju univerzalnost, ali i današnju aktualnost hiperrealističkog postava. "Stvarnost, umjetnost ili kopija? Hiperrealistički umjetnik okreće leđa apstrakciji i nastoji postići minuciozan prikaz prirode do te mjere da se gledatelji ponekad pitaju jesu li ispred njih živa tijela. Izloženi radovi stoga stvaraju osjećaj neobičnosti, ali su uvijek svrhovito racionalni...", zapisano je u katalogu uz poruku na samom ulazu u Muzej Maillol: "Uronite u uznemirujući svemir hiperrealizma!". Ideja izložbe je istražiti granice umjetnosti i stvarnosti, a na putu kroz taj "svemir" realističkog privida postavljeno je više od 40 skulptura vodećih hiperrealističkih umjetnika među kojima su: George Segal, Ron Mueck, Maurizio Cattelan, Berlinde De Bruyckere, Duane Hanson, Carole A. Feuerman, John DeAndrea...

U šest segmenata, poredanih u šest galerijskih prostora, izložba većinom tematizira tijelo u hiperrealističkim interpretacijama svjedočeći kako se izmjenom perspektiva i pogleda mijenjaju i njihova hiperrealistička značenja. Izbor radova nudi sažet, ali iznimno ambiciozan pregled putanje hiperrealizma i otkriva u kojoj je mjeri prikaz ljudskog oblika bio podložan stalnim promjenama. Neki umjetnici nastoje ljudskom tijelu dati što vjerniji i životniji prikaz, dok drugi, naprotiv, propituju poimanje stvarnosti kroz nove tehnologije, izokrenute popularne prikaze, deformacije... I upravo u suodnosu stvarnosti i umjetnosti viđenom u prostorima muzeja koji nosi ime velikog francuskog Aristidea Maillola te ispisanom vještinom i nadahnućem hiperrealističkih umjetnika moguće je otkriti uzbudljivost pravca koji se na izravan ili neizravan način nije zaustavio samo u prostoru vizualnih umjetnosti.

Francuski filozof Jean Baudrillard predstavio je koncept hiperrealnosti u knjizi "Simulakrumi i simulacija" (1981.) koristeći analogiju karte kako bi objasnio koncept po kojemu se suvremeno društvo oslanja na karte i vodiče kako bi se moglo orijentirali u svijetu u kojem je trajno izgubljen dodir sa stvarnom, izvornom verzijom prema kojoj je karta napravljena. I kako je, po Baudrillardu, prava stvarnost izgubljena u reprezentaciji, ona je zamijenjena kopijama u svojoj slici. Hiperrealnost je stoga "poput objekta koji je toliko puta dupliciran da trenutačna verzija nimalo ne sliči izvorniku". Talijanski pisac, filozof i kritičar Umberto Eco predložio je pomalo kontrastnu ideju hiperrealnosti u kojoj bi kopija realnog preuzela primat nad mjestom realnog u kulturi.

U književnosti se hiperrealizam iščitava kao konkretan, ali istodobno i apstraktno hladan umjetnički pravac koji je orijentiran na otkrivanje stvari svijeta u njihovoj otvorenosti, očitosti, onakvima kakvima ih autor vidi i percipira. Od tehnika hiperrealizma svojstvenih različitim vrstama umjetnosti izdvajaju se optički efekti, inzistiranje na detaljima, krupnim planovima, autorski storyboard, sve što predočava živopisnu i nedvojbenu iluziju stvarnosti. Pretjerana koncentracija na obične pojave i događaje određuje stil pisanja u hiperrealističkoj maniri. I dok umjetnici prikazuju arhitektonske strukture u najsitnijim detaljima, ljudsko je tijelo predočeno u onom obliku koje ga gotovo u izgledu približava prirodnom. Svrha takve demonstracije je predstaviti individualnost objekta bez ikakvih emocionalnih dodataka, učiniti ga autentično razumljivim. Kao jedan od egzaktnih primjera takvog pisma spominje se opus u jednom razdoblju iznimno popularnog američkog književnika Raymonda Cavera koji je imao veliki utjecaj i na suvremenu hrvatsku književnost. Nazivan "Čehovom našeg vremena" Carver je u svojim pripovijetkama gotovo hiperrealistički tematizirao obiteljske i financijske probleme sredovječnih ljudi, nesposobnih suočiti se s vlastitom tjeskobom. Junaci njegovih pripovijedaka neurotični su supružnici suočeni s bračnim brodolomima, žene zagubljene u ispraznosti života, zaglibile u alkoholu, nezadovoljenih seksualnih potreba, zaustavljene negdje u stvarnosti koju su već unaprijed potrošile. Svi su oni sanjali neki bolji život, a ovaj detaljistički prikazan u Carverovoj prozi odavno im već ne odgovara.

Što se hiperrealizma u filmu tiče, mnogi autori upravo svjedoče da je i film nastao iz hiperrealističkih pobuda te se vraćaju u godinu 1895., kad su braća Lumiere u Parizu prikazali "Ulazak vlaka u stanicu", tijekom čije su projekcije ljudi iskakali iz kina, vjerujući kako će vlak iz kadra ući u kino dvoranu. Taj se događaj bilježi u povijesti svjetske umjetnosti kao rođenje kinematografije, dok su braća Lumiere ucrtali temelje budućim filmskim novostima, vijestima, televiziji i dokumentarnom filmu. Nedavno završen ZagrebDox, koji već godinama kod nas predstavlja najbolje od svjetske dokumentarne produkcije, i ove godine iznimno velikim brojem gledatelja pokazao je naš interes za pouzdana svjedočanstva, autentične snimke zbiljskih događaja, dokumente iz stvarnog života s ljudima koji izgovaraju svoje, a ne tuđe rečenice. Iz godine u godine čini se da upravo takav pristup, a gužve na festivalskim blagajnama ZagrebDoxa najbolje o tome svjedoče, privlači publiku različitih generacija koja uživa u onom dokumentarizmu kojim se ne lažira stvarnost, nego ona izravno upućuje ili nas informira o svijetu u kojemu živimo.

I u kazalištu hiperrealističkim pristupom publiku se nastoji što više približiti stvarnosti, i to nizom različitih tehnika, od naturalističke glume, korištenja detaljističke scenografije i kostimografije, pa čak i do rušenje četvrtog zida. Hiperrealističko kazalište može se koristiti za istraživanje društvenih i političkih pitanja ili jednostavno da bi se ispričale priče na realističniji način. Danas jedan od najznačajnijih predstavnika takvog teatra i teatra koji uz to izravno i polemizira sa stvarnošću je švicarsko-belgijski umjetnik Milo Rau, odnedavno ravnatelj jednog od najprestižnijih europskih kazališnih festivala Wiener Festwochena. Od 2009. godine, kad je u "The Last Days of the Ceausescus" ponovno prikazao video suđenja rumunjskim diktatorima Nicolaeu i Eleni Ceausescu, Rau se uhvatio u koštac sa svim temama našeg vremena: genocidom (Ruanda), masovnim ubojstvima (Norvežanin Anders Behring Breivik), pedofilijom (Belgijac Marc Dutroux) preko desetak kazališnih produkcija, filmova, knjiga i događaja - u suradnji s "Međunarodnim institutom za politička ubojstva" (IIPM), koji je osnovao godine 2007. Rau. U svom Manifestu iz 2018., koji bi se u nekim segmentima mogao zvati i manifestom dekumentarističko/hipperealističkog teatra, naložio je: "Od sada je važno ne samo opisati Svijet, važno ga je promijeniti. Cilj nije prikazati stvarno, nego učiniti samu sliku stvarnošću. Kazalište nije proizvod, nego proces stvaranja. Istraživanje, odabir izvođača, pokusi i naknadne rasprave trebaju biti otvoreni za javnost. Pitanja autorstva rješavaju neposredni sudionici pokusa i predstava, bez obzira na njihovu ulogu. Samo oni i nitko drugi. Zabranjena je doslovna adaptacija klasika na pozornici. Ako je fiksni tekst - knjiga, film ili predstava - dostupan na početku pokusa, on ne smije premašiti 20 posto trajanja izvedbe".

Kod nas teatar čije je nastojanje izbrisati jasne granice između fikcije i stvarnosti već godinama iznimno uspješno i ustrajno promovira Bobo Jelčić trudeći se u svojim predstavama da svijet na pozornici bude nalik onom u životu. Istražujući u teatru prvenstveno život koji živimo, a potom pozicije umjetnika, gledatelja, pozicije vremena, prostora... i napokon pozicije teatra dopušta svakome tko ulazi u njegov projekt da postane kreatorom kazališta koje se koristi ovim vremenom i nama u njemu. Potencijalni je to materijal za iscrtavanja obrisa onog utopijskog kazališta koje nam dokazuje da je hiperrealistička stvarnost manje uvjerljiva od one koju trenutačno živimo.