Izlazak “Gušterova repa” poslužio je kao povod razgovoru s ovom nagrađivanom kratkopričašicom, književnicom, majkom dviju školarki i gimnazijskom profesoricom koja je, očito je već i samo uz letimičan pogled na njezinu biografiju, u književnost beznadno zaljubljena i u nju cjeloživotno uronjena.

BestBook: U svojem prošlom ostvarenju, romanu ‘Eksperiment Irene Tot’, dotaknuli ste se, iako pomalo sramežljivo, tema o kojima se u društvu ne progovara rado. Otvornom pričom ‘Gušterova repa’ također zadirete u prostor kontroverze, umjetne oplodnje i sretnog razvoda. Što je, po vašem mišljenju, kontroverznije, društveno neprihvatljivije? Je li naše društvo spremno za otvaranje tako velikih tema i, još važnije, ispisivanje dugih narativnih niti oko njih ili su sigurnije ubačene u ovako ‘mala pakovanja’?
U romanu ‘Eksperiment Irene Tot’ teme za koje pretpostavljam da ih se još može (nažalost) smatrati kontroverznima bile su samo stanice na putu ka samospoznaji koje je ta tragikomična junakinja prolazila. Osobno ih ne smatram kontroverznima, stoga ih nudim likovima u paleti slobodnih izbora, no jasno mi je da o njima u našem društvu postoje  sukobljena mišljenja. Stoga se još možemo naći u skupini ljudi koja će smatrati da ima pravo preispitivati ili čak negirati nečiju odluku da pokuša dobiti dijete umjetnom oplodnjom ili da se razvede. I premda ne bih u takvome društvu provela ni par minuta, svjesna sam da će se u interpretaciju priče koja tematizira, recimo, sretan razvod učitati i njihova očekivanja, odnosno da će se od mene očekivati da se, makar ovako u intervjuu, borim s takvim čitateljima. Međutim, ja zaista ne mislim da je to moja  publika, stoga dok pišem spontano računam na čitatelje koji poštuju pravo drugoga čovjeka da odlučuje o svojemu životu, vodeći se zdravim razumom i vlastitom savješću. Među svim tim takozvanim kontroverzama, kao što je sretan razvod, umjetna oplodnja, poigravanje s vlastitom seksualnosti, izricanje kritike Crkvi ili državi, pretpostavljam da je ovo posljednje ono što je našem društvu najosjetljivija točka, zbog čega mogu u inbox dobiti od bijesnih čitatelja titulu ‘jugonostalgičarke’, iako sam rođena 1982. Ipak, moje je autorsko pravo da pišem o čemu hoću i kako hoću, a pravo je čitatelja da bira knjige koje čita ili od knjige odustane. Dok god ima onih koji smatraju da postoji tema o
kojoj se ne smije pisati fikcija, možemo reći da društvo nije spremno. Međutim, zašto čekati da to bude? Dužni smo braniti slobodu umjetničkog stvaranja, a ne trtariti pred masom. U kojoj ćemo formi pisati o tome, autorska je odluka. Ne mislim da se o velikim temama treba pisati samo dugom formom, pa nismo u vremenima epova da imamo zacrtane stvaralačke postupke. Dobra lirska pjesma može udariti jače od 1000 stranica romana.

BestBook: Naslov vaše prve zbirke ‘Nema se što učiniti’ odzvanjao je isprikom, izgovorom za nesposobnost pojedinca da se pokrene i nešto doista učini. No što ćemo sad? Postoji li u današnjem trenutku nešto što možemo učiniti ili smo doista dostigli trenutak kad se više - nema što?
U ovom je trenutku za većinu nečinjenje bilo činjenje. Oni koji su odlučili da usred svjetske pandemije neće ići u posjete, pokazali su nečinjenjem svijest i empatiju. Oni koji su pomagali, razgovarali, slušali - činili su nešto važno. Sad možda nije vrijeme za bunt i otpor, ali jest za solidarnost i strpljenje. Naravno da u tome ima nešto čemu se možemo idealistički nadati - možemo pamtiti narod koji unutar par sati pomaže onima koji ostaju bez krova nad glavama i zapitati se zašto smo toliko empatičniji, brži i efikasniji od onih koje smo birali na izborima. Možemo, u konačnici, zapamtiti i da smo ništa spram prirode i da pred njom trebamo biti ponizniji. No sigurna sam da još nije kraj čovječanstva, i ne da se ‘nemamo što’, nego se neizmjerno divim zdravstvenim radnicima i znanstvenicima koji su činili baš sve.

BestBook: Proživjeli smo, dijelom još i živimo, razdoblje izolacije. Je li ono doista pogodovalo osjećaju otuđenosti i je li nam on doista prirođen? Čitajući vaše priče, naime, stječem dojam kako otuđenost uvijek promatramo izvana i radije o njoj govorimo, nego što je doista proživljavamo. Imaju li ljudi tendenciju naginjanja jedni prema drugima, a ako se bore, onda je to protiv sustava?
Ako mislite na novu otuđenost koja je nastala zbog straha od zaraze, ne gledam na to kao na pravu, trajnu otuđenost. Istina, i samu me u početku šokiralo ako bih se uhvatila kako nekoga izbjegavam na cesti, ali mislim da se radilo o strahu od nepoznatog, a ne od čovjeka samog. Ono što čini ljude zaista otuđenima ima korijen u nemogućnosti komunikacije. Ljudi kao društvena bića naravno da žele dokinuti svoju samoću i ne mislim da je otuđenost ikome urođena. Međutim, ‘otuđiti se’ znači i postati tuđ, odvojiti se od nekoga ili nečega. Bilo bi lijepo da se u zajedničkoj borbi koju spominjete možemo otuđiti od načina razmišljanja koji dovodi do tvorbe sustava kojim nismo zadovoljni.

 

BestBook: Koliko je, također, takvo stanje pogodovalo piscima? S jedne se strane često ističe njihova introvertiranost, no s druge, kako ističe jedan od vaših protagonista, pisac, ‘za fikciju je potrebna stvarnost’.
Da, prisutna je ta ideja kako su pisci zanesenjaci koji jedva čekaju sami danima čamiti u sobici pred praznim papirom, bez da itko propitkuje jesu li pri zdravom razumu. Ne poznajem nijednoga kolegu/icu za kojeg mogu reći da mu je pogodovalo, da je uživao u kreativnom procesu dok su mu bližnjima prijetili virusi, potresi ili neimaština. Osobno nisam mjesecima ni čitala ni pisala - ništa. Ako ne prekapaju po prošlim iskustvima, piscima trebaju ljudi i vanjski život o kojemu će, u samoći, pisati. Naravno, znam da ima onih su se okušali u opisivanju ove stvarnosti koju smo proživjeli, no ja nisam među njima. Možda zato što uopće nisam introvert, moja kreativnost proizlazi iz sudara sa  svijetom.

BestBook: U svojim pričama otvarate pitanje virtualnog prostora, koliko nam je bitno kakav virtualni trag ostavljamo, s kolikom lakoćom na temelju viđenog u virtualnom donosimo zaključke o nekome ili nečemu? Živimo li u simulakrumu i gdje mu je izvornik? Također, koliko je to otkrivanje u svijetu virtualnog slično autorskom otkrivanju na stranicama knjige?

Virtualni svijet pruža nam naizgled mogućnost uljepšavanja vlastitih identiteta: kakvi smo, što nas zanima, kako živimo. Naravno da je ta mogućnost neodoljiva, peglamo se čak i kad mislimo da to ne činimo. Svjesni smo toga i kad čitamo tuđe profile, kao što čini pripovjedačica u priči ‘Jaje’, ali svejedno oblikujemo mišljenje o tim ljudima. Problematično postaje kad virtualno druženje zaista prihvatimo kao jednakovrijednu stvarnost, pomislimo da smo dobri koliko nas lajkaju, da su nam friends prijatelji, te da cijelo društvo dijeli stavove šačice ljudi koji nam iskaču na feedu. Jednako zabrinjavajuće: dozvoljavamo da nam se otima vrijeme, misleći da ga, ako poželimo, ipak možemo kontrolirati. Virtualni profili i autorske knjige mislim da nemaju ništa zajedničkoga. U virtualnom svijetu nisam svjesna autorica, samo iluzionist, zabavljač ili komentator koji viče s ugla ulice. Ako razmišljam o čitateljskom iskustvu, oni statusi koji su lijepi, zanimljivi, duboki, na Facebooku gube od svoje potencijalne literarne moći - tekst čitamo u buci komentatora, autor je prisutan, njegova zelena točkica svijetli i prešutno očekuje gotovo istovremeno odobravanje.

BestBook: Protagonisti vaših priča često su uhvaćeni u trenutku nekakve tragedije. No umjesto da se s njom suoče, stoje kao na kakvom bolnom pijedestalu. Zašto je tome tako? Što je to u boli tako privlačno da nam se od nje teško odlijepiti? 

Sve se priče bave vremenom poslije tragedije ili neke vrste traume, dakle oporavkom. Bilo mi je zanimljivo promatrati likove kao one koji, poput guštera kojem izrasta novi rep, grade nove živote, ali i one koji se koprcaju u boli i očaju, kao što se koprca odbačeni gušterov rep.Ove druge razumjela sam kao ljude koji nemaju snage započeti novi život naprosto zato što se boje kamo bi ih mogao odvesti. U boli koju proživljavaju sve je poznato, zna se tko su krivci za njihovo stanje. Ako krenu dalje, oproste ili zaborave, dozvole si zacijeliti, ponovno će biti slobodni, dakle odgovorni za vlastite živote. To je, naravno, teži izbor.

BestBook: Dotičete se i problema ‘njihovih’ i ‘naših’, i ma koliko se privlačnim činilo proglasiti ga problemom nekih ‘malih’ i ‘ne toliko urbanih’ sredina, čini mi se da niti veće cjeline nisu na njega imune. Možda je posljednji slučaj Banije i Banovine dobar primjer. Živimo li još u vremenu poraća? Jesmo li ga se uspjeli otarasiti i nadići ga ili s njim postupamo kao s nacionalnim ‘gušterovim repom’?
Nažalost, svako se malo dogodi ne štošto nam jasno ukaže da zaista još živimo u vremenu poraća i da je čitavom narodu, kao i likovima iz poneke moje priče, pogled više uperen u prošlost nego u budućnost. Velika je odgovornost na političarima i medijima da teme koje perpetuiraju društvene podjele ne naglašavaju, no čini se da nimalo ne osjećaju tu odgovornost. Najvi še me brine što opsesija prelazi na mlade generacije. Svi moji učenici rođeni su u ovom stoljeću, a žargon im vrvi anglizmima. Ipak, što se jezika tiče, najčešće pitanje koje mi postavljaju kad radimo leksikologiju je: ‘Je li to srpski?’. 

BestBook: U priči ‘Čistačica’ bavite se nedavno ponovno aktualiziranom temom u prošlosti proživljenog seksualnog nasilja. No svršetak vaše priče i počinitelju određuje mnogo nasilniji kraj. Završavaju li tako dugo potiskivane traume, što donosi rasterećenje?
Rasterećenje je riječ koja je dovoljno jaka da bude odgovor ovom pitanju. Pratim aktualni regionalni Me Too pokret i priznajem da ni u jednom trenu nisam pomislila na nasilnike niti me zapravo zanimala težina kazne koju će dobiti. Neprestano mi se vrti u glavi mješavina užasa, tuge i sreće što je postojao netko dovoljno hrabar da učini prvi korak pa da sad toliko žena i djevojaka, i pokoji muškarac, osjeća kako smije izreći ono o čemu su šutjele, nadići sram, strah i usamljenost u tom iskustvu. Konačno nisu same. Ono što ‘Čistačica’ pripovijeda naravno da je hiperbolizirano zatvaranje priče i nije mi intencija zagovaranje novoga nasilja. Kao podloga takvom kraju bila je činjenica da nasilnici prečesto izbjegnu pravdu, oni ostaju moćne uvažene muškarčine što slavodobitno pišu memoare. U tom slučaju, kad pravda i država zakažu, dozvolila sam žrtvi da simbolički kresne upaljačem.

BestBook: U jednoj od priča kažete kako se ne trebamo bojati smrti jer smo ‘svi samo ljudi i što se tu može’. Koliko takav defetistički stav poma že u prolasku kroz ovakve životne situacije?
Rečenica koju izdvajate u kontekstu majke koja tješi preplašenu kćer svakako je neočekivana i neugodna, ali je istinita, a istini nije stalo do toga da pomaže ili ne pomaže, ona samo jest. Činjenica da smo smrtni je nepobitna, jedina je svoje vrste i kao takva jedinstveno pomaže u sasvim suprotnome - životu. Točka koju ne vidimo, ali znamo sa sigurnošću da će uslijediti, daje važnost svemu što do življavamo. Nikako ne bih rekla da je defetistički priznati da se protiv smrti ne može puno, defetistički bi bilo leći i čekati smrt, odnosno ne živjeti.

BestBook: Kriza pred čijim se vratima nalazimo nije, u moralnom niti ekonomskom smislu, prva s kojom se kao društvo suočavamo u posljednjih dvadesetak godina. S obzirom na iskustva prethodnih, kakve će po vašem sudu biti posljedice ove krize?
Bojim se da nemam dovoljno znanja ni iskustva da bih odgovorila na ovo pitanje. Što se mojeg iskustva tiče, ono mi je pomoglo tijekom potresa, dok su moje kćeri plakale stisnute ispod nosive grede, nakon što su zbog mojeg pozitivnog nalaza gotovo mjesec dana sjedile u svojoj sobi. Tad sam pomislila: kad je bio rat u Zadru, imala sam godina koliko i one sad, i skoro sam sve zaboravila, a čini mi se i da sam dobro. To je jedino čemu se nadam: da u novoj situaciji budemo toliko prilagodljivi da možemo reći da smo dobro, da vidimo budućnost i znamo svoj smjer. Osim ove nade, ono što predosjećam je da svijet i život više nikad neće biti isti. Ako se riješimo nostalgije, možda ga ugledamo i kao boljega. 

BestBook: Vrlo ste angažirani po pitanju poticanja čitanja. Kao gimnazijska profesorica, vidite li smisao u donošenju dokumenata poput Nacionalne strategije poticanja čitanja i koje je popratne aktivnosti potrebno provesti kako bi on zaživio? Je li borba za povratak čitanja u fokus djece i mladih unaprijed izgubljena bitka?
Ono što je unaprijed izgubljena bitka jest pisanje projekta za koji nije zapravo osiguran novac ili se taj novac negdje izgubio. To je jedino objašnjenje koje mogu dokučiti, jer oko Nacionalne strategije za poticanje čitanja nisam nikad bila konkretno angažirana niti sam u njoj službeno sudjelovala. Naravno da sam bila presretna kad je 2017. taj dokument objavljen, zvučalo je krasno, no sad je 2021., projekt je zamišljen u trajanju do 2022. i ne znam jesam li jedina koja ne vidi ni provedbu ni rezultate. Projekt ‘Pisci u školskim klupama’, koji sam autorski osmislila i provodila s Edijem Matićem, financiran je unutar Ruksaka punog kulture. Sve ostalo što čini, u skladu je s mojom ulogom gimnazijske nastavnice koja možda malo više energije troši upravo na poticanje i učenje čitanja, obrazujem se sama, čitam stručne knjige na tu temu, a čitam i cijelo čudo suvremene proze za mlade koju selektiram i predlažem svojim učenicima. Taj uloženi trud uvijek se isplati i moji učenici ne zaziru od čitanja. No to nije nikakva nacionalna strategija, nego moja osobna: razvijanje čitalačke pismenosti učenika kao nastavnica jezika i književnosti smatram svojom primarnom zadaćom. Ako me pitate za čitanje obveznih lektirnih naslova, za to su učenici i dalje jednako nezainteresirani kao prije. Zašto bi bilo drukčije, pa ništa se nije promijenilo. Kanonski naslovi i dalje su rijetko oni koji bude ljubav prema knjizi, a za obradu slobodne lektire i dalje imamo jedva nešto vremena. Da skratim, nije bilo prave obrazovne reforme na koju je Strategija računala i na kojoj velikim dijelom počiva, nije se napravilo ništa jer je teoriji nedostajalo konkretizacije, nije bilo hrabrosti za zaista nove i svježe tekstove ni metode, izostala je ciljana obuka nastavnika i odgojitelja, u školama i dalje nema primjerice poticanja i financiranja susreta mladih i pisaca, nema organiziranih književnih klubova za mlade. Ništa se nije dogodilo, mada se i dalje povremeno nešto pokušava - ali samo zahvaljujući ponekim strastvenim nastavnicima i knjižničarima. Sad sam dovoljno skeptična da sam, kad je godina 2021. prozvana Godinom čitanja, pomislila kako će sad opet neko vrijeme mudrovati kako je čitati važno i lijepo.

BestBook: Kao profesorica hrvatskog jezika, svake godine radite s djecom na prijelazu u mladenaštvo i svake godine s novom. Koliko se njihova djetinjstva razlikuju od onoga koje ste vi proživjeli? Kakva su djetinjstva danas i što će biti s tom djecom kad odrastu?
Mladi danas žive drukčije jer se način života nevjerojatno promijenio u vrlo kratkom vremenu i niti si ne utvaram da mogu usporediti naš doživljaj adolescencije. Naravno da su jednako zbunjeni, preplašeni, jednako se bore sa samopouzdanjem i traže svoje mjesto, ali prisutnost novih načina komunikacije i prezentiranja identiteta čini nas vrlo različitima. Puno mladih teško se snalazi, gube se pod pritiscima koji idu od obitelji, društva pa do vlastite slike koju moraju neprestano održavati u virtualnom svijetu. U isto vrijeme jako sam osjetljiva kad netko generaciju Z omalovažava. Oni su ujedno izrazito aktivistički nastrojeni, ekološki su osviješteni, spremni su raspravljati o mnogim temama, informatička znanja su im gotovo instinktivna. Što će biti s njima kad odrastu? Zavisi kakav će svijet od nas naslijediti. 

BestBook: Od sredine prošlog polugodišta suočavate se s online nastavom. Ima li prednosti pred tradicionalnim metodama nastave, koji su nedostaci? Razgovarali smo ranije o pitanju postojanja u virtualnom svijetu, no odražava li se upravo u ovakvim izmještenim situacijama naša spremnost ili nespremnost za život u virtuali?
Iako se mogu izvući neke prednosti, primjerice nastava u bilo kojem trenutku i bilo gdje - treba li nam to? Puno nastavnika i učenika od ožujka do lipnja upravo je zato radila za školu 10-12 sati dnevno, neprestano odgovarajući na pitanja i pišući ili ispravljajući zadaće. Sad radimo u realnom vremenu i puno je poštenije prema objema stranama. Kad koristite termin ‘tradicionalna’ nastava kao oprečan ‘online’ nastavi, moram se malo usprotiviti. Tijekom online nastave puno je više predavanja ex cathedra, samo katedra drukčije izgleda, učenici nemaju sposobnost prave interakcije, a njihove aktivnosti u nastavnom procesu znatno su osiromašene. Nastava u školi dinamičnija je, reakcije uživo su brze i jasne, mogućnosti oblikovanja nastavnog sata su mnoge, a uključuju i upotrebu IKT tehnologije. Spremnost za život u virtuali? Preživljavanje - na to smo spremni, uvježbali smo, funkcioniramo. No život je ono što trebamo.