Kad je prije mjesec dana preminuo Luko Paljetak, u nekrolozima i sjećanjima na dubrovačkog pjesnika, prevoditelja i pisca slabo se spominjalo njegovo djelo za koje je prije dvadesetak godina dobio možda i najvažnija priznanja za svoj literarni rad, nagrade Nazor, Ksaver Šandor Gjalski i Kiklopa. Djelo je to koje u mnogočemu sublimira sve ono čime je Paljetkovo pisanje i prevođenje desetljećima isijavalo: to je bio odjek davno iščezlih slika i riječi, odraz zauvijek izgubljene prošlosti kojoj se Paljetak - najviše u svojim prijevodima - znao približavati metafizičkom vještinom kakva vremeplovca.

Grozdana Cvitan, kritičarka i pjesnikinja, opisala je to djelo kao knjigu "koju smo dočekali kako bismo joj se mogli nadati", dometnuvši da Paljetak "s Cvijetom Zuzorić kao zatočenicom života/vrta ispisuje jednu od najstarijih knjiga hrvatske književnosti, ostvarujući simbol i stvarajući prohodno mjesto u kojem se stabla miču". "Skroviti vrt: dnevnik Cvijete Zuzorić, plemkinje dubrovačke" fiktivna je autobiografska proza renesansne ljepotice, Dubrovkinje koja je očaravala renesansne pjesnike, muze kojoj su djela posvećivali Torquato Tasso i Dominko Zlatarić, Miho Monaldi i Miho Bunić Babulinov, Marin Battitore, Cesare Simoneti da Fano, Gianbattista Boccabianca... Dakle, dočekali smo tad izmaštani dnevnik Cvijete Zuzorić, ali mogućnost da postoje takvi memoarski zapisi koji bi razriješili mnoge misterije oko te mitske žene samo su razbudili nadu kako bi nešto slično i autentično jednog dana moglo biti pronađeno.

Sam Luko Paljetak u jednom će svom kratkom eseju o Cvijeti Zuzorić, zapravo o gubitku nade da će njezina poezija možda jednom ipak biti pronađena, napisao: "I nesretna i sretna to je okolnost - Cvijeta je neusporedivo jača upravo mjestom svoga nepostojanja. Ona je, kako kaže Zlatarić, 'rad', 'nauk' s kojim se ide 'od tamnijeh ponaprijed'. Slučaj Cvijete Zuzorić nije slučajan, on je slučajevit".

O fiktivnom dnevniku koji je Cvijeta Zuzorić pisala od 1567. do 1648. - od svoje 15. pa do svoje 96. godine - pisao je prije dvadesetak godina i Neven Jovanović, profesor na Odsjeku za klasičnu filologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. On je posvetio pažnju teško dokučivim "vrtoglavim 'filozofskim' pasažima koji su interpunkcija standardnom pripovijedanju, uobičajenom i razgovijetnom toku radnje" pa je, citirajući odabrane autorefleksivne dijelove dnevnika, zaključio:

"Luko Paljetak usuđuje se, ovim nerazumljivim, neuhvatljivim pasažima, gdje se poezija maskira u filozofiju kao što se čitav roman maskira u znanstveno priređeno izdanje, pokazati upravo tu našu nemoć. Podsjetiti koliko bi nam toga ostalo skriveno i da posjedujemo sve pjesme, skladbe, zapise i pisma Cvijete Zuzorić (podsjećajući, ujedno, koliko nam jest skriveno za sve one 'velikane nacionalne kulture' čije tekstualne, vizualne i tonske tragove posjedujemo). Podsjetiti da su ljudi prošlosti radili iste stvari kao i mi danas, razmišljajući o njima drukčije - i obratno, da mi i ljudi prošlosti radimo posve drukčije stvari misleći o njima isto - i, napokon, da je i u prošlosti (jednako kao i u sadašnjosti) ono izrecivo, zamislivo i uhvatljivo nerazmrsivo isprepleteno s neizrecivim, nezamislivim, neuhvatljivim. Aspektu prošlosti koji dotiče Skroviti vrt danas se može približiti samo zec umjetnosti. Neuhvatljivo i neizrecivo dalek su i opasan kraj do kojega kornjača 'znanstvene misli' rijetko stiže - u ironičnom obratu, tapkajući za znanošću-avangardom našeg doba, i sama umjetnost - u najmanju ruku ona 'popularna', poput 'historijskih romana' - odviše se često koncentrira na dohvatljive strane prošlosti, olakšavajući nam da zanemarimo one nedohvatljive. Protiv ove struje idu Luko Paljetak, Cvijeta Zuzorić i Skroviti vrt - rezultat je obavezna lektira za svakoga tko misli i govori o prošlosti", napisao je Jovanović, a objavljeno je u Zarezu 2005.

Ukratko, on smatra kako su nerazumljivi, "ili izluđujuće polurazumljivi, pasaži" bitan doprinos Luke Paljetka prošlosti općenito: "Ovo je naše dodirivanje točaka i poljâ u kojima nam je prošlost tuđa".

Jovanović vrlo izravno govori o ovom djelu kao o antipodu kakva povijesnog dokumenta. Paljetak piše posve izmaštano ali "znanstveno izdanje dnevnika Cvijete Zuzorić", knjiga počinje bilješkom priređivača o tome gdje je pronađen rukopis, kako izgleda, što sadrži (posljednja rečenica bilješke savršen je pastiš iritantnih znanstvenih understatement fraziranja: "Vjerujem da će ovo neobično otkriće baciti više svjetla na lik najzagonetnije i najprimamljivije žene našega podneblja, pogotovo stoga što dnevnik sadržava i nekoliko njezinih, vjerujemo, izvornih pjesama: jedan sonet na talijanskom, tri-četiri pjesme na hrvatskom jeziku i početak triju skladbi"). Sam je tekst dnevnika opremljen fusnotama i ritmički ispresijecan upozorenjima što zapravo piše u izvornom rukopisu - mi se, znači, igramo da čitamo hrvatski prijevod talijanskog izvornika, pa na u jednom trenutku priznaje: "...dok čitam detalje o lokaciji i signaturi firentinskog rukopisnog kodeksa kojeg bi dio trebao biti dnevnik Cvijete Zuzorić, i protiv svoje volje mislim: 'A možda ipak...?' A možda taj rukopis ipak postoji? Tu sam tako poput Pavlovljeva psa. Godinama utuvljivan refleks tjera me da, zbog odgovarajućih podražaja slinim na stvarnost čak i onda kad dobro znam da čitam djelo mašte. Tolik je među znanstvenicima autoritet znanstvenog opisa. (Stoga se ne treba čuditi jednom teatrologu koji je pred nekoliko godina za knjigu koju je sam napisao pomislio da je pravo izgubljeno djelo Marina Držića.)".

O životu Cvijete Zuzorić malo je pouzdanih i nedvojbenih spoznaja. Dugo se vjerovalo da je umrla vrlo mlada, danas se mnogi slažu kako je doživjela duboku starost. Ta je kći bogatog dubrovačkog trgovca u Anconi upoznala budućeg supruga Firentinca Bartolomeja Pescionija. Vjenčali su se 1570. (ta godina uzima se kao točna, jer je potvrđena u dokumentima, dok se prijašnja 1577. godina u potpunosti odbacila), a u Dubrovnik dolaze 6. studenoga, po Pescioni tamo postaje firentinskim konzulom, a svoju službu obavlja u ime "firentinskog naroda" (Marković, 1970, 68). Osim što je bio konzul, kao i Cvijetin otac, bavio se trgovinom i bankarstvom. Pescioni se u Dubrovniku silno zadužio, 1577. odlazi u stečaj i napušta grad. Dotad omiljenu i obožavanu Cvijetu društvo odbacuje, postaje žrtvom najgorih kleveta. O njezinu društvenom životu u Anconi nema nikakvih podataka ni izvora koji bi svjedočili o društvenim okupljanjima u njihovoj palači, o književnim ili elitnim kružocima toga doba. Nema ni zapisa o njezinim vezama s dvorom Medicija, gdje je ona bila rado primana, prema navodima nekih biografa. Cvijeta se tijekom života više nije vraćala u Dubrovnik. Muž joj umire 18. lipnja 1593. godine, a ona mnogo kasnije, u 96. godini. Taj podatak o njenoj smrti u poodmakloj dobi temelji se na prijepisu iz knjige mrtvih grada Ancone. Veliki je upitnik i nad zapisima o poeziji Cvijete Zuzorić.

"Cvijeta je svojim fizičkim ulaskom u Dubrovnik unijela nešto novo, drukčije, i u njegov fizički i u njegov pravni i moralni prostor. To je njezin slučaj. Osoba je postala grad. Pojam vladanja, kao prisile pojedinca da se u svakom trenutku podvrgne pravilima koja ga kolektivno vode do ne uvijek jasno vidljivih ciljeva, izmijenila je Cvijeta svojom pojavom. Obliti privatorum postalo je curate privatorum, prisila je postala - udvaranje. To je postalo nesnosnim. Takvim je uvijek i bilo, i to ne samo u Dubrovniku, u koji je Cvijeta, došavši u nj, 'sa svom raskoši svoje ljepote i mladosti kao žena uglednog stranca, plemića i konzula firentinskog, i svojom, kako se čini fascinirajući lijepom pojavom, i svojim duhom, i obrazovanošću stečenom u Italiji te svojim sigurnim i slobodnim vladanjem unijela novi duh. (...) Uzbibala je dubrovački, ponešto već ustajali zrak i elektrizirala (rekli bismo aromatizirala, L. P.) njegovu duhovnu atmosferu prikazavši se očima Dubrovčana kao neko novo biće, nova pojava' (Zdenka Marković, Pjesnikinje starog Dubrovnika, Zagreb, 1970). Potres je nastao i na muškoj, vlastodržačkoj strani Grada. Izazvavši državni udar Ljepotom, Cvijeta je mogla samo pobjeći. Stečaj njezina muža bio je samo popratni prethodni povod", zapisao je Luko Paljetak u eseju objavljenom u Vijencu 2001. nagađajući pritom da je stihove Cvijete Zuzorić zapravo uništila tadašnja dubrovačka vlast.

Skroviti vrt, naravno, nije samo djelo o slučaju Cvijete Zuzorić, to je doista slojevita knjiga, na trenutke i vrlo duhovita, ispunjena i intrigantnim erotskim slikama. Razgovarajući s mužem o Turcima koji opsjedaju Hvar i Stari Grad, pa spominjući nesretnu zarobljenu djecu, Cvijeta se prisjeća i svojih žudnji: "Govoreći mi to gledao me sjetno i nekako prijekorno. Znala sam što mi time želi reći. Kao da sam ja kriva. Isprobali smo razne načine i mnoga sredstva. Pila sam natašte čak i ono odvratno zečje sirište (u rkp. abomaso), samo da ga zadovoljim. Možda bi onaj pogled morao uputiti i sebi. Razlika, čini se, ima velikih u ljubavnom skladu. Oplodi jedan ovakvu, a drugi lakše onakvu. Jedna lakše zanese od jednog, a druga od drugog. Otkako je pročitao Titusove (Tit Lukrecije Kar, op. L. P.) tvrdnje, neprestano od mene traži onaj položak, 'na način životinja divljih, četveronožnih', kako piše isti"...

I potonja slika potvrđuje misao spomenutog Jovanićeva eseja koji slavi ovo Paljetkovo djelo i u kojem kaže: "S mnogo su strana ljudi prošlosti isti kao mi današnji. Bol, užitak, ljubav, seks, moć, bogatstvo, siromaštvo, bijes, odrastanje, starost, smrt, politika, priroda, grad – temeljni je koordinatni sustav oko 1600. identičan onome oko 2000, kao i onome oko 200. ili 200. prije nove ere. Nadalje, jedan život iz prošlosti Evrope - dapače, južne Evrope, s obala Jadranskog mora - još nam je bliži: dijelimo ne samo generalije ljudskog postojanja, nego i prostor, tradicije, civilizaciju... Napokon, život jedne hrvatske Dubrovčanke - mada je u hrvatskom Dubrovniku provela tek 13 godina, između svoje 18. i 31. godine - ta to smo Mi! Što bi tu moglo biti tuđe?".