Plodna stihotvorka koja je već prvom zbirkom "Zore i vihori" (urednik Gustav Krklec, nakladnik Društvo književnika Hrvatske, naklada 2000 primjeraka) zaorala duboku brazdu u hrvatskoj literaturi, kasnije je pisala i prozu, eseje, kritike, drame, radio drame, satire, putopise, aforizme, epigrame, igrokaze, songove, šansone...

Prevodila je s bugarskog (dulje je bila jedina koja je prevodile bugarske autore na hrvatski jezik), njemačkog i slovenskog, a pisala na francuskom jeziku, pa je svojim stihovima oduševila sudionike bijenala Mitteleuropa održanog u jesen 1995. godine u Strasbourgu, kad još Hrvatska nije bila članica ni Vijeća Europe. S užitkom ju je i iskrenim čuđenjem tad slušao i čuveni poljski pjesnik Adam Zagajewski, baš kao i češki disident s francuskom adresom Antonin Liehm, osnivač prestižnog europskog časopisa Lettre International.

Vesnina pjesma "Ti koja imaš nevinije ruke" jedna je od najslavnijih pjesama hrvatske, a prije toga i jugoslavenske lirike. Ipak, u tom neobuzdanom, arkadijskom i fatumskom krdu pjesama svakako treba spomenuti i pjesme: "Kad bi se moglo otputovati", "Mati čovjekova", "Dom na cesti", "Kad ptica prestane voljeti", "Bila sam dječak", "Balada o prevarenom cvijeću", "Mimohod mrtvih mladića", "Da si blizu", "Usnuli mladić", "Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne", "Za sve su kriva djetinjstva naša", "Povratak stablu vremena", "Sonet o čistoći", "Kud će ta djeca", "Sat na Dolcu", "Čovjek", "Da nema tvojih očiju", "Broj jedanaest", "Progonstvo glazbe", "Na onom obećanom svijetu", "Zlarinski zapis", "Gdje je gorući grm?", "Arhetip", "Osamnaesti studenoga 2008.", "Resurrectio"...

Usputno je Vesna Parun i slikala, imala desetak samostalnih izložbi (jednu i u Grazu) te izlagala i na zagrebačkom Salonu, a ravnatelj Moderne galerije Igor Zidić otkupio je dvije njene slike i za tu uglednu instituciju.

Ali ono po čemu je bila iznimna dešavalo su u trenucima kad je u godinama nakon teškog pada na zagrebačkoj Opatovini, u prostorijama Studentskog kulturno umjetničkog društva "Ivan Goran Kovačić" uoči promocije svoje zbirke basni "Mozak u torbi" (naklada Štajer-graf) 3. siječnja 2002. godine navečer, postala sama sebi izdavač. I lektor. I korektor. I urednik. I promotor. I to doslovno iz bolničkog kreveta i iz invalidskih kolica.

Iako je i u prijašnim razdobljima znala objavljivati knjige u vlastitoj nakladi (led je tu probila grafički lijepo oblikovanom zbirkom pjesama "Ukleti dažd" iz 1969. godine, koju je tiskala u čakovečkom Zrinskom u čak 5000 primjeraka!?), ti su se samizdati počeli redati kao na traci tek kad je otišla na liječenje u Stubičke Toplice, usnulo zagorsko turističko mjesto s ljekovitom vodom, u kojem je 1976. godine susrela fatalnu stogodišnju prosjakinju Magdicu Kušan kako suši odjeću pored potoka. I posvetila joj niz soneta, ali i pjesničko-grafičku mapu koju je stvorila s odličnom fotografkinjom Zlatom Vucelić i lucidnom likovnom umjetnicom Zdenkom Pozaić.

U periodu od nesretnog pada na Opatovini početkom 2002. godine pa do smrti 25. listopada 2010. godine, Vesna Parun je u vlastitoj nakladi objavila čak 16 knjiga! U prosjeku dvije knjige na godinu. Pa to je doista pothvat vrijedan divljenja, pogotovo ako se zna da je tu bilo i knjiga poezije obogaćenih proznim sjećanjima, niz slikovnica za djecu (koje su uglavnom ilustrirala školska djeca iz Hrvatskog zagorja), ali i jedna prijevodna knjiga, "Viteški zamak" s Vesninim prepjevima poezije bugarskog pjesnika Hrista Jasenova, rođenog 1889. godine, a ubijenog 1925. godine.

"Ove u invalidskim kolicima dovršene prepjeve posvećujem bivšem suprugu Ljubenu Žekovu - ljubitelju planina i glazbe, raskošnoj poetesi Blagi Dimitrovoj, u kojoj sam našla sestru, neustrašivom majstoru satire Radoju Raljinu - mome uzoru i najiskrenijem prijatelju. Blagodarja im!", napisala je u posveti toj jedinstvenoj knjizi izašloj 2006. godine, tiskanoj u Zaboku.

Meni je knjigu poklonila 8. srpnja 2006. i u posveti napisala: "Denisu, mojem današnjem gostu u pravi čas - kad u ruke dobih i ovu knjigu. Prijateljska je odanost najveća božansko-ljudska vrlina, zar ne, viteže Večernjaka i svjedoče mog srušenog zamka? Zahvalna i osamljena Vesna Parun, Stubičke Toplice, bolnica, 8. 7. 2006.".

Godinu prije, a povodom pola stoljeća od objavljivanja zbirke "Crna maslina", koja joj je donijela i Nagradu grada Zagreba i poznanstvo s Većeslavom Holjevcem, ali i olimpsku pjesničku slavu, Vesna je objavila i reprint te zbirke koja je po mnogim njena ponajbolja knjiga pjesama. Zbirku je premijerno, baš kao i "Zore i vihore", objavilo Društvo književnika Hrvatske, a uredili su je Petar Šegedin i Stanislav Šimić. Šimić je i autor opsežnog pogovora u kojem upućeno zaključuje: "Dok je u knjizi 'Zore i vihori' poezija Vesne Parun čovjekoljubiva, i slobodoljubiva, i borboljubiva, i motivi joj različiti, gotovo sve pjesme u zbirci joj 'Crna maslina' ljubavne su tužaljke".

Iste te 2005. godine Vesna objavljuje gotovo nezapaženu i temeljito nepročitanu zbirku lirike "Na rtu kobi" s kratkim, prigodnim pogovorom kasnijeg akademika Jakše Fiamenga. Uostalom, i jedinog pisca od formata koji ju je ispratio na mjesnom groblju u Grohotama uoči Dana mrtvih 2010. godine. I nad grobom održao govor u ime Društva hrvatskih književnika.

Godine 2006. u Stubičkim Toplicama objavila je neobičnu knjigu "Topuzina", s, kako je napisala, "kupčekima zapisa protkanih aforizmima". U pogovoru piše da se o njoj dosta toga može saznati u školi. Dosta, ali ne i sve.

"Ni ova 'Topuzina' ne može vam reći sve. Sve je riječ nedostižna. Započinje u zbilji, razmnožava se u glavi, potomcima njenim ne zna se broja. Makar i krnja, ovo sam ipak ja, a u tom 'topuzu' što ovdje ženskoga je roda, moja je i vaša Parapovijest. Paracelsus bio je vidovnjak, povijest nažalost to nije. Povjesničare prozivljem. Parapsiholozima rasklimavam njihovu iscrvotočenu lesu. Nemam ni sponzora. Ni mentora. Ni cenzora. Obič je u bugarskom jeziku ljubav. U našem, hrvatskom, postoji samo kao običaj. Vjerna starom dobrom običaju govorenja, kojeg nema niti će ga biti bez ljubavi za one kojima govoriš."

Pred kraj životnoga puta, Vesna se je počastila i knjigama "Taj divni divlji kapitalizam 1" i "Taj divni divlji kapitalizam 2". Prvu je objavila 2009., a drugu 2010. godine. Riječ je o, kako je to sama formulirala, "dnevničko-satiričnom časoslovu u stihovima".

Pri tome je u pogovoru pisanom pred kraj travnja 2009. godine za knjigu broj 1 napisala da je prvu satiričnu knjigu objavila sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća u beogradskoj Prosveti. Riječ je o "Apokaliptičkim basnama" koju je, tvrdi Vesna, jedino hrvatska kritika prešutjela. A zdušno se, tvrdi ona, zameo trag i njenim kasnijim sličnim zbirkama, kao što su to "Salto mortale", "Tronožac koji hoda", "Pelin basne", "Političko Valentinovo", "Mozak u torbi", ali i knjigama iz vlastite naklade "Đoko i Đokonda", "Grijeh smrtni satira", "Vaš afrodizijak", "Topuzina" i "Blagoslov kukolja".

Drugi dio "Tog divnog divljeg kapitalizma" Vesna započinje proznim autobiografskim tekstom "Ne volim Mona Lisu", u kojemu se sjeća svog putovanja u Pariz 1973. godine, s delegacijom hrvatskih pisaca u kojoj su bili i Slavko Mihalić, Ivan Kušan... Hrvatski pjesnici u Pariz su putovali na poziv uglednog Pierrea Seghersa, urednika antologije suvremene hrvatske poezije, koju su u francuskoj prijestolnici naši pjesnici trebali predstaviti. Vesna piše i da je za put u Pariz odabrana od čelnika Društva književnika Hrvatske tek nakon oštrog protesta i intervencije hrvatskog pjesnika Drage Ivaniševića.

Nakon neveselog pariškog autobiografskog zapisa, prvotno objavljenog u Večernjem listu, koji je Vesna napisala u Topuskom za nedovršenu autobiografiju "Ja koja imam nevinije ruke", slijedi ciklus mahom satiričnih pjesama pod provokativnim nazivom "Ima li žena dušu?".

A nekako uoči Interlibera, u listopadu 2009. godine, naklada Zoro sa zagrebačko-sarajevskom adresom objavila je poveću knjigu izbora iz cijelog Vesnina opusa "Ja koja imam nevinije ruke" s podnaslovom - asinkroni odabir. Riječ je o podebljoj knjizi koja ima 541 stranicu. U njoj sam supotpisan s Vesnom kao urednik. A u knjizi piše i da je tekstove odabrala i za tisak priredila Vesna Parun. Za tu je knjigu napisala i potresni predgovor, ali je svoju literarnu oporuku ipak odlučila započeti pjesmom "Zov" iz 1938. godine. Ta je pjesma prvi put objavljena u listu splitske muške klasične gimnazije Sjeme, koji su uređivali Jure Kaštelan i Živko Jeličić. "Bila sam u tom listu uljez i jedino žensko ime. To mi ni do današnjih dana nije oprostio ni jedan okorjeli, tradicionalno frustriran Dalmatinac. Onaj priobalni još nekako. Ali bodul - nikako", napisala je u fusnoti uz tu pjesmu koja je uvrštena i u izbor "Bila sam dječak" iz 1963. godine.

"Godina 1938. nije ipak bila ona u kojoj se moje ime pojavilo prvi put. Bila je to, naime, godina 1931., kad sam iz Visa kao 'pučkoškolka' poslala u zagrebački mjesečnik Anđeo čuvar pjesmu 'Pramaljeće'. A nakon pjesme 'Zov', toga sam ljeta u tom istom Visu, u borovoj šumici na tvrđavi Batarija, napisala, jedva još imajući pojam o Petrarci, 'Susret u julu', prvi sonet u svom životu", također je otkrila u još jednoj fusnoti s kojima je napučila svoj asinkroni odabir. I labuđi pjev od vlastitog stvaralaštva.

Ipak, tom knjigom na kraju nije bila zadovoljna. Kako sam ja radio onaj prvi, grubi izbor iz njenih brojnih knjiga (nabrojio sam ih 89, ali u to su uračunati i dramski tekstovi, ali ne i knjige prijevoda i izbori iz poezije), lako sam došao do knjige koja bi imala barem tisuću stranica. A onda je još Vesna nadodavala neke važne pjesme i važne izvatke iz proznih i dramskih djela te slikovnica i knjiga za djecu po vlastitom izboru, pa se izdavač Zoran Filipović počeo hvatati za glavu.

Stoga smo morali ići na pragmatičnu redukciju. A to nije bio ni lak ni izvjestan posao. Razljutili smo Vesnu. Jer smo upotrijebili riječ "morati", koju je ona i prezirala te odbacivala od malih nogu. I nakon koje s njom više nije bilo ni razgovora ni dogovora. Ali nakon duljih "mirotvornih" pregovora po pitoresknom stubičkom lječilištu i oko njega, knjiga je ipak rođena. A Vesna je u predgovoru ipak jetko zapisala: "Da se vratim na moj strpljivo sačinjen Odabir. Tek na samome kraju, opredmetivši ga u zbiljski knjiški artefakt, duboko razočarana shvatih da je ovo samo školski iscrtan, djelomičan životopis mojih objavljenih knjiga. Ili točnije: proizvoljan 'koktel' iz bitnih sastojaka moga književnog opusa. Ne moja pod gomilom papira zatrpana životna priča. Karma. I kob. Ali ona se ne da tako lako iz svoje mračne rake iščupati".

A opširni predgovor nazvan "Od kroatozapadnjačke reakcionarke do jugobalkanske nostalgičarke", Vesna je završila i više nego poetskim riječima, čije su zadnje tri rečenice kao stvorene za epitaf: "Jedan me je novinar neki dan upitao što mi je u ovoj životnoj dobi najvažnije. Odgovorih mu: jezik. Jezik je moja duboka i strasna intima. I najveća moja baštinska identitetska obaveza. Moje su ruke nevine. Moja je prošlost čista. Kao bol".