Renomirani kazališni i filmski glumac Leon Lučev i glumica Jelena Graovac Lučev već više od mjesec dana oduševljavaju publiku multimedijalnom predstavom”Zakopana čuda”, koja spaja punk i poeziju te slavi ljubav. Predstavu je režirala Nina Violić u žestokom ritmu, a izvodi se u Centru za kulturu Trešnjevka u Zagrebu i Kući umjetnosti Arsen u Šibeniku. U njoj glumački i bračni par Lučev stvaraju začudni svijet u kojem Zauvijek Dječak i Zauvijek Djevojčica prolaze cijeli svoj život, od prvog susreta do konačnog odlaska. Taj poetični kazališni manifest ljubavi za Lučeva je zanimljivi odmak od filmske karijere. Naime, Lučev je ostvario više od 80 projekata, najviše ratne ili poratne tematike, u kojima se razotkrivala istina te progovaralo o teškim i zahtjevnim pitanjima, kao što su “Svjedoci” Vinka Brešana, “Grbavica” i “Na putu” Jasmile Žbanić te “Teret” Ognjena Glavonića. Uz to, kao nekadašnji branitelj, dobrovoljac Domovinskog rata, nikad se nije libio reći što misli te stati u obranu slobode govora i demokratskih vrijednosti. Zato predstavu “Zakopana čuda” možemo čitati u ovo doba sulude trumpizacije svijeta i kao društveni apel para Lučev: “Volite se!”.
Express: Zašto ste odlučili u ovo vrijeme ratova, trumpizacije i putinizacije svijeta raditi kazališnu predstavu “Zakopana čuda” prema vrlo poetičnom tekstu Monike Herceg, koji zapravo slavi ljubav?
Jelena i ja već četiri godine vodimo radionice glumačkog rada na poeziji u sklopu festivala Škure u Šibeniku. U tom radu istraživali smo s polaznicima koje izvođačke potencijale poezija skriva u sebi, koliko je ona uzbudljiva i koliko može biti razigrana, živa, direktna i bezobrazna. To je za mene bio neki podsvjesni početak ove predstave. U potrazi za prvim projektom Umjetničke organizacije Taht pročitali smo mnogo predivnih tekstova, ali jednostavno nisu bili naši. Onda nam je Monika Herceg poslala svoju dramu “Zakopana čuda” i oboje smo zaključili: “To je super!”. Odlučili smo raditi taj tekst, zatim je u taj prostor ušla Nina Violić da režira i nakon nje se polako počela okupljati ekipa “Zakopanih čuda”. Ekipa ljudi koji su imali potrebu baviti se ljubavlju u vremenu mržnje, ratova i boli. Ljubav koja nam je najbliža, najpotrebnija, najuzbudljivija, a nekad djeluje zastrašujuća. Ivanka Mazurkijević, Damir Martinović Mrle, Andrea Bistričić, Toni Soprano, Roza Jurić i Boris Poljak.
Express: Tekst Monike Herceg je vrlo poetičan i liričan, ali istodobno i višeslojan jer zahvaća puno tema i problema vezanih za partnerske odnose o kojima se u kazalištu manje govori. Kako ste se nosili kao bračni partneri s tim intimnim temama?
Kad smo Jelena i ja osnivali Umjetničku organizaciju Taht, odlučili smo da će projekti - koje ćemo realizirati, istraživati, govoriti, njegovati - slaviti ljubav. “Zakopana čuda” su predstava koja govori o ljubavi, strahovima, boli, usamljenosti, gubitku... Pojedini monolozi koje Jelena govori na sceni rijetki su u literaturi u svojoj direktnosti komunikacije problema, usamljenosti, nerazumijevanja s kojima se žena susreće u trenucima trudnoće, ranog majčinstva. Radili smo predstavu s pauzama od oko osam mjeseci, i to vrijeme nam je dalo prostor da pounutrimo te poetske tekstove, da budu naši, da ih osjećamo i uživamo u njima. Poezija u radu otvara divne prostore unutar tebe samoga dok je dijeliš. Kad smo radili radionice poezije na Međunarodnom festivalu suvremene književnosti Šibenske književne ure - Škure, uvijek smo od ljudi tražili esenciju izgovorenog, pomiješanu s njihovom autentičnošću. U našem procesu Nina je to isto tražila od nas s Monikinim tekstom.
Express: Uspjehu predstave “Zakopano čudo” uvelike je pridonijela redateljica Nina Violić, koja je poetski tekst Monike Herceg postavila u žestokom pankerskom ključu kao spoj punka, poezije i multimedije.
Predivna mi je poezija koja je pankerska, direktna, žestoka. Kad likovi jedan drugome jebu majku, i to može biti poetično! Čim smo pročitali taj tekst, odmah smo oboje shvatili da je u njegovoj suštini punk. A kako i Nina kuži punk, Monika piše iz punka, a i mi smo u svojoj esenciji pankeri, Mrle i Ivanka vole punk, Andrea kroji punk... napravili smo punk predstavu.
Express: Također, igrate u hit predstavi “Nigdje, niotkuda” riječkog HNK Ivana pl. Zajca u kojoj redatelj Ivica Buljan donosi, osim priče o Bekimu Serjanoviću, svojevrsnoj ikoni riječke punk scene, i suptilnu kritiku političke Rijeke početkom devedesetih, koja je onemogućila Serjanoviću nastavak studija i ostanak u Rijeci. Kako ste se nosili s izazovima kompleksnog lika Bekima Serjanovića?
Poznavao sam Bekima, jednom davno trebali smo raditi film po njegovoj knjizi, ali to se, nažalost, nije dogodilo. Dvoumio sam se hoću li prihvatiti tu ulogu ili ne, osjećao sam to neko ludilo u sebi, jer Bekim užasno korespondira s nekim od mojih unutarnjih prostora. A onda me Ivica Buljan dosta nježno vratio u kazalište, na čemu sam mu zahvalan. Radio sam neku svoju viziju Bekimovih unutarnjih prostora, koje sam osjećao kroz njegovu literaturu. Kad mi ljudi kažu da je Bekim bio puno topliji i više light, odgovaram im da je to OK, ali ih također pitam čitaš li ti njegove knjige, je l’ znaš o čemu on piše? Jedno je kakav je čovjek na van, a kakav je unutra. Za tu predstavu je važno još nešto, naime, Ivica nam je rekao prije premijere: “Ekipa, ovo je working progress!”, dakle, to nije završena predstava, ona će se razvijati. Naša predstava danas i ona koju smo izveli na premijeri nije ista. Ona je strukturalno čvrsta, ali mi smo zaigraniji, slobodniji, kompaktniji, emotivniji... Ta predstava je užasno precizna, ima puno detalja, a opet je pankerska i možeš emotivno improvizirati koliko hoćeš. U trenutku kad smo mi osjetili sigurnost dok je igramo, kad smo bili kao tim predstave sigurni u svaki detalj, tad je i predstava dobila krila. Jučer smo imali predivnu izvedbu u Kranju, došli su kolege s klase Tarika Žižka, koji glumi mladoga Bekima, Oni su gledali premijeru, pa zatim ovu izvedbu u Kranju i pitali su Tarika jesmo li skratili predstavu? Nismo, ali mi je igramo s većim guštom i to mijenja osjećaj kod publike.
Express: Vi ste Šibenčanin, predstava “Zakopana čuda” praizvedena je u prosincu u Kući umjetnosti Arsen u Šibeniku, gradu koji se zadnjih godina, zahvaljujući obnovi i atraktivnim programima u tvrđavama te festivalima Fališ i Škure, pretvorio u jedno od kulturnih središta Hrvatske. Kako ste doživjeli njegovu preobrazbu iz grada mrtvih u grad atrakcija?
Šibenik je danas zanimljivo kulturno središte, koje ima nevjerojatne potencijale. Primjerice, šibenski Advent je ludilo! Izborom adventskog programa, posebno bendova, pojedinaca koji nastupaju za Novu godinu poput Morcheebe, kreira se vrlo nježna atmosfera u gradu koja privlači puno ljudi koji imaju potrebu biti u Šibeniku za blagdane. Također, Tvrđava kulture Šibenik radi čuda organizirajući odlične koncerte te stavlja Šibenik na svjetsku mapu koncerata. Kuća umjetnosti Arsen ima repertoar najkvalitetnijih europskih i svjetskih filmova, također zanimljiva glazbena gostovanja. U Klubu Azimut održava se 200 koncerata godišnje te je odgojio i odgaja predivne generacije mladih Šibenčana. Šibenik ima ideju razvoja grada, a to je ideja kulturnog održivog turizma. Jedina institucija koja ne prati ovaj Šibenski kulturni potencijal je Šibensko kazalište, koje je zadnjih godina pasivno, ne pokazuje nikakav potencijal i svodi se na loše predstave. Šibenskom kazalištu trebaju nova energija, zamah i novi ljudi. Jedini kazališni potencijal je nevjerojatan rad Oriane Kunčić sa šibenskom djecom i njihova produkcija koja tematski komunicira s gradom. Iskreno se nadam da je ona sljedeća ravnateljica šibenskog kazališta. Vjerujem da bi šibensko kazalište s energijom i znanjem Oriane Kunčić tad bilo u skladu s Tvrđavom, Arsenom i Azimutom.
Express: Vrlo rijetko govorite o svojem ratnom putu. U rat ste krenuli s 19 godina, kao dobrovoljac, odmah nakon završenog vojnog roka u JNA u Sarajevu te se pridružili 113. šibenskoj brigadi. Na koji način su rat i blizina smrti utjecali na vas i vaš identitet? Muče li vas ratne traume?
Ono što je meni bilo zajebano u ratu je da svoju ljudskost moraš staviti sa strane da bi psihički preživio. Javlja ti se neki animalni mod preživljavanja. Drugo, vidiš previše stvari koje ne bi želio vidjeti i emotivno pucaš na stvari koje su neočekivane. Kad izađeš iz rata, misliš da je sve gotovo, a onda shvatiš da tad sve počinje. Stvar nije u prepričavanju anegdota, zajebanih stvari i suludih situacija, nego je pitanje kako nastaviti normalno živjeti s iskustvom rata i ratnih trauma? Negdje potkraj devedesetih, dok sam radio predstavu “Bez glume, molim”, kroz proces psihodrame osvijestio sam traume te došao do potisnutih sjećanja i misli iz tog trenutka. Također, snimio sam film “Muškarci ne plaču”, u kojem se branitelji suočavaju s ratnim traumama i proživljenim strahotama na psihodramskim radionicama. Danas mogu s mojom generacijom, ljudima s kojima sam bio u ratu, pričati o zajebanim stvarima koje smo prošli. Sad im se možemo smijati. To je neki dio mene koji sam ostavio negdje iza sebe. Jedno vrijeme sam proučavao samoubojstva branitelja, jer sam htio snimiti dokumentarac o toj temi. Prikupljao sam dokumentaciju i pokazalo se da se nakon rata svaki treći dan ubio jedan branitelj. Razmišljao sam o tome kako ljudi s ratnim traumama koji su imali gubitke ili su nanijeli gubitke mogu s tim iskustvom nastaviti živjeti? Tko im pritom pomaže i daje podršku da ozdrave? Koliko je potrebno da se prekine to evoluiranje boli i krene putem izlječenja kako bi ti ljudi mogli nastaviti normalno živjeti? Jebote, trebamo imati zdravo društvo!
Express: Kako tumačite da neki branitelji ili braniteljske udruge koriste svoj braniteljski staž za napredovanje u društvu ili promoviranje određenih ultradesnih i nacionalističkih stavova? Odnosno, kao mjeru hrvatstva te postavljaju ono pitanje: “A gdje si bio ‘91.?”.
A gdje ti je premijer bio ‘91.? Nemojte me jebat, gdje je puno ljudi bilo ‘91.? Uostalom, koga boli kurac gdje je tko bio ‘91.? Što se tiče udruga, treba uzeti u obzir da postoje različite udruge, na primjer Udruga veterana Domovinskog rata i antifašista VeDRA ili udruga SDP-ovih veterana iz Samobora, kao i neke druge udruge koje dobro i mudro rade. Negdje sam pročitao zanimljivu informaciju: u braniteljskim udrugama Republike Hrvatske, prema posljednjem popisu, nastalom na temelju plaćenih članarina, nalazi se samo 20 posto branitelja.
Dakle, 80 posto su slobodni strijelci. To nam govori da te braniteljske udruge ne iznose mišljenje kompletne braniteljske populacije, nego samo jednog dijela, koji je u manjini. I zašto Registar branitelja više nije javan? Kad je bio javan, točno se znalo tko je branitelj i koliko je tko bio u ratu.
Express: Vi ste dva puta javno istupili, prvi put u obranu HAVC-a prije desetak godina, a prošle jeseni protiv zabranitelja, kad ste stali u obranu šibenskog Festivala alternative i ljevice Fališ. Koje ste vrijednosti htjeli podržati?
Stajem uz stvari u koje vjerujem i koje donose nešto dobro u ovom trenutku. Podržao sam Fališ jer vjerujem da je taj festival prostor slobode i demokratskih vrijednosti. Moja reakcija je bila užasno iskrena i proizašla je iz potrebe da kažem da nisu svi branitelji isti. Brate, svi smo mi drugačiji, imamo svoja mišljenja, svoje ideale i svoje razloge. Napad na HAVC je bio napad na slobodu, na slobodnu misao, a u stvari je bio pokušaj dolaska do novca. Jer HAVC dijeli novac filmovima koji moraju proći itekako rigorozne natječaje, dakle tu nema pola eura koji nije opravdan. Mislim da je to tad nekoga smetalo.
Express: Glumili ste u više od 80 filmova u regiji, od prvog “Kako je počeo rat na mom otoku” Vinka Brešana, preko suradnji s Lukasom Nolom, Jasmilom Žbanić, Zrinkom Ogrestom i Angelinom Jolie, pa sve do posljednje slovensko-austrijske koprodukcije “Mila/Marija”. Među tim filmovima ističu se oni s ratnom tematikom poput “Tereta” i “Krugova”, u kojima se razotkrivala istina, koju je politički establišment pokušao zataškati. S obzirom na to da se to događa i danas, na više razina, kako komentirate te konstantne pokušaje prikrivanja ili prekrajanja istine?
Sve ove države nakon raspada Jugoslavije potpiruju nacionalizam i to ne rade slučajno. Nacionalizam je način vladanja koji se koristi kako ne bismo došli do ozbiljnih pitanja. Kako ćemo ekonomski preživjeti? Zašto nemamo veće plaće? Gdje je naša privreda? Lakše je mahati zastavama, dijeliti se i svađati nego tražiti odgovore na ta pitanja. Nisam političar, ali samim tim što govorim i imam javnu percepciju, ja sam političan i iza svojih stavova stojim imenom i prezimenom. No vratimo se filmu. U zemljama regije, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj, snimio sam jako puno snažnih filmova u kojima smo uvijek tražili perspektivu istine o ratu i traumama koje smo doživjeli. Brešanov film “Svjedoci” jedan je od najvažnijih i najjačih hrvatskih filmova koji je otvorio priču o obitelji Zec, filmovi Jasmile Žbanić “Grbavica” i “Na putu” progovorili su o silovanim ženama i vehabijama, a moćni Glavonićev “Teret” bavi se leševima Albanaca, ubijenima na Kosovu, koji se prevoze u šleperu do Beograda. Kad sam na Sarajevo Film Festivalu dobio Srce Sarajeva za ulogu vozača Vlade u “Teretu”, rekao sam da dvadeset godina govorimo o istini, no imam osjećaj da se sve više udaljavamo od nje. Na jednom podcastu, meni užasno bitnom, bivši ministar obrazovanja Republike Slovenije, koji je sproveo reformu obrazovanja, rekao je sljedeće: “Nas je dva milijuna i ne budemo li uložili u znanje i podigli kvalitetu obrazovanje na europsku razinu, ljudi će otići iz Slovenije i više nitko neće ovdje živjeti”. Obrazovanje je jedna od najbitnijih stvari koje moramo napraviti kako bismo imali vlastite mozgove s potencijalom, a ne da budemo roblje i uslužna djelatnost te odmor za države Europske unije. Jebote, k’o da smo slijepo crijevo Europske unije!
Express: Kaže se da smo se pretvorili u zemlju konobara, pizza majstora i iznajmljivača apartmana...
Mi nismo ni to, nažalost. Mi smo nekad imali jako kvalitetnu turističku djelatnost, ali dogodila se turistička pohlepa i prestalo se ulagati u ljude, a reagiralo se tek onda kad je ta generacija ljudi otišla i rekla: “Tko vas jebe, nećemo raditi za siću!”, pa sad u zlatu plaćamo turističke radnike. Zajebana je ta pohlepa! Ja sam rođeni optimist i gledam stvari iz perspektive potencijala, ali trenutačni uzori su zajebani. To je korumpirana vlast koja nema nikakvu odgovornost, ali zato huška ljude jedne protiv drugih. Imam osjećaj da ova generacija političara nije došla stvarati i graditi ovu zemlju, nego je pokrasti i uništiti.
Express: Nedavno se dogodio svojevrsni državni udar, kad je Vlada RH prekoračila ovlasti i protivno odluci Grada Zagreba i protivno Ustavu organizirala doček brončanih rukometaša na Trgu bana Jelačića s Thompsonom kao glavnom zvijezdom. Ima li takva Vlada legitimitet?
Nema legitimitet! Ako Vlada radi protiv Ustava i protiv zakona, onda ne može imati legitimitet da vodi jednu državu, čija su okviri zakoni i Ustav. Ako nemamo zakona i Ustava, onda Hrvatska postaje Divlji zapad. Ako ćemo živjeti na Divljem zapadu, onda vladaju drukčija pravila, ne samo za nas, nego i za vas. Mislim da mi ne smijemo doći do te faze. Nakon Drugog svjetskog rata države su se ipak uspjele dogovoriti o pravilima, zakonima i načinu funkcioniranja svijeta, premda to nije bilo lako. Današnja svjetska politička i ekonomska elita nalazi se u Epsteinovim dosjeima i postavlja se pitanje: “Tko će njih ispitati i osuditi?”.
Express: Hrvatska Vlada sve više pretvara Thompsona u normu hrvatskog domoljublja, a tako legitimira pozdrav “ZDS” i rehabilitira ustaštvo. U čemu je problem?
Problem je u sljedećem: premijer Plenković govori da nije fašist, međutim on nije ni antifašist, a čini mi se da nije ni Europejac, što nekako kazuje da on - nije ništa. I to je već problem, kad nisi ništa, a pokušavaš se svima uvući u šupak. Međutim, to je pokušao Vučić i opekao se. A vladavina Plenkovića sve više podsjeća na vladavinu Vučića jer vuče slične poteze. Uz to, on nam stalno maše BDP postocima te nas uvjerava da on i njegovi žive dobro. Super, a što ćemo mi ostali? Među prvima smo po stopi inflacije u EU. Ljudi žive sve lošije, zdravstvo se konstantno uništava, tvornice, hoteli i banke su rasprodani, poljoprivreda nestaje, a brodogradnja je ugašena. Što, kako i kuda dalje? S čime? Možda je Plenković u prvom mandatu nešto i pokušavao, ali onda kao da ga je netko uhvatio nježno za jaja i okreće ih, a to mi se čini da je jako bolno.
Express: Jednom ste zapisali na FB-u da se vaša generacija borila za slobodu i da ta borba nikad nije prestala. Što mi kao obični građani možemo učiniti?
Za početak trebamo maknuti vlast koja je korumpirana i koja ne poštuje zakone. Drugo, treba napraviti reformu obrazovanja od početka do kraja, bez političkih upliva. I onda se možemo nadati da će se društvo za dvije generacije početi mijenjati. A što će do tada biti, tko to zna.
