U "Glumici", najnovijoj premijeri Hrvatskog narodnog kazališta, ulogu ostarjelog Glumca, redatelja, profesora i mecene, igra veteran Dušan Gojić, koji je u to kazalište došao prije 42 godine, odigrao u njemu tisuće uloga i surađivao s velikim redateljima, kao što su Kosta Spajić, Mladen Škiljan, Petar Šarčević, Georgij Paro i Ivica Kunčević. Gojić se zadnjih nekoliko godina vrlo uspješno upušta u istraživačke, avangardne predstave, poput autorskog projekta Matije Ferlina "Mi smo kraljevi, a ne ljudi", gdje je bio izvrstan i zasluženo dobio Nagradu "Mila Dimitrijević".

Gojić je podrijetlom iz Vinkovaca, širokih glumačkih interesa, čije se uloge rastežu od Jakova u Čehovljevu "Galebu" preko Stjepana Lackovića u "Kletvi" i Montecchija u "Romeu i Juliji" do Gospona Bajsa u "Tko pjeva zlo ne misli", elokventan i zanimljiv kao pripovjedač, te fin u manirima - riječju - gospodin glumac.

Predstava 'Glumica' najavljuje se kao posveta velikoj gumačkoj divi koja je prerano preminula te da u njoj vlada atmosfera kraja svijeta. Znači li to da je predstava pesimistična?

Ja je nisam tako doživio. Nikad ne doživljavam stvari pesimistično, čak i u najcrnjim varijantama nalazim nešto optimistično što je zapravo čudno. Naš kolega Božidar Orešković napisao je u ich formi nevjerojatno snažan roman 'Sedmi dan', u kojem je opisao umiranje svoje majke. To razdoblje on je intenzivno proživljavao, a kad mu je majka umrla, zapao je u neko čudno raspoloženje i odlazio u neka nemoguća vremena na njezin grob sve dok te osjećaje nije istisnuo iz sebe. Tad je prestala njegova muka. U tom njegovu pisanju ima nekog optimizma i vedrine što pokazuje da i u najcrnijim stvarima možemo naći optimizam. Pascal Rambert je ovaj tekst napisao kao posvetu svojoj prijateljici glumici koja se razboljela i umrla u tri mjeseca. Mislim da je i on, kao i Božo, imao taj čir koji je morao pisanjem izbaciti iz sebe.

Pascal Rambert je poznat po golemim količinama teksta kojim se na neki način ratuje na sceni što se potvrdilo prije nekoliko godina u ZKM-u gdje je uprizorio 'Zatvaranje ljubavi'. Ima li i u ovoj predstavi sličan pristup?

Tekst je predivan, slojevit, tako da smo se svi mi koji smo u podjeli zaljubili u njega. No nema kratkih dijaloga, nego su sve dugačke replike. On nam je još u lipnju na čitačim probama objasnio da želi da se taj njegov tekst brzo govori i vjerujem da će sad još raditi na tempu tako da će glumci, koji još sporije govore, morati ubrzati ritam govora. Rambertov tekst u svakom slučaju ne spada u komercijalu i lagane note, i malo se bojim kako će ga publika doživjeti. No kako se predstava sve više zaokružuje i glumci sve više proživljavaju tekst, sve dobiva drugu dimenziju i mislim da će se moći s lakoćom pratiti.

Nakon brojnih uloga koje ste od 1976. godine do danas odigrali u HNK, sad ste dobili priliku igrati lik Glumca. Je li to prvi put da glumite predstavnika svoje profesije?

Ovo je moja zadnja premijera prije mirovine. U svojoj dugačkoj glumačkoj karijeri - deset godina amaterskog i 45 godina profesionalnoga glumačkog staža - odigrao sam brojne uloge, pa tako i lik Glumca. Od Jogurta, Medvjeda, Skakavca preko zadnjih debila i kretena do nobelovaca i cara Franje Josipa na Dubrovačkim ljetnim igrama. Pascala Ramberta poznajem otprije jer smo prije otprilike tri godine u HNK počeli raditi 'Operu za tri groša'. U podjeli je bila i moja supruga, prvakinja Opere Sofia Ameli Gojić. Radili smo nekih mjesec dana, a onda je zbog ekonomskih i organizacijskih razloga naslov skinut s repertoara. Kad je sad ponovno došao u HNK, tražio je da igram lik staroga Glumca, koji je njezin mecena i profesor. On je nju zapazio kao mladu djevojku od 17 godina i doveo je na svoju glumačku akademiju te uveo u sve tajne glumačkog zanata. On je ujedno i vrlo cijenjeni režiser, kao što je recimo bio Branko Pleše ili Mustafa Nadarević, ili kao što sad radi Rene Medvešek. On je njezin kazališni, umjetnički otac. On jedini ne želi prihvatiti njezin odlazak, nego se nada njezinu ozdravljenju.

Tijekom te 42 godine u HNK surađivali ste s najvećim hrvatskim kazališnim redateljima, od Koste Spaića, kod kojega ste glumili u njegovu kultnom 'Kiklopu', zatim sa Škiljanom, Šarčevićem, Kunčevićem, Juvančićem, Violićem, pa sve do Pascala Ramberta. Tko vas je od tih velikana režije najviše oblikovao? Kakav su način rada imali?

Mi glumci moramo se znati prilagoditi redatelju. Moramo znati što oni traže od nas i kako ih možemo zadovoljiti. Jako sam puno radio sa Spaićem, Škiljanom i Šarčevićem, čak sam zatekao Dina Radojevića u dubrovačkom 'Hamletu' i Vladimira Habuneka. Na Akademiji dramskih umjetnosti od osam semestara, pet sam bio kod Joška Juvančića, koji je tamo ostavio na mene najveći pečat, a i igrao sam u mnogo njegovih predstava u HNK. Od svakog od njih može se puno naučiti. Recimo, Kosta Spajić nije puštao da glumac prijeđe preko nekog teksta dok ga nije savršeno razumio. On bi ga zaustavio i rekao mu: 'Čekaj, čekaj, ništ' te ne razmem, kaj si to rekel?'. Govorio je da je to stvar pristojnosti, a ne talenta, jer gledatelj kad kupi kartu mora razumjeti što glumac govori. Ako ga ne razumije, to znači da je glumac nepristojan. Zato smo mi jako inzistirali na čistoći i razumljivosti teksta. No to se s godinama malo pomalo gubilo, a tome su pridonijeli i krivi akcenti, kojima se iskrivljuje smisao teksta. Škiljan je pak dolazio na probu odlično pripremljen, sa stotinjak figurica, pomoću kojih nam je pokazivao što i kako trebamo raditi. Kosta Spajić je dolazio s osnovnim kosturom, koji je onda nadopunjavao na sceni. Znao je napraviti sjajnu predstavu s 50 ljudi što je vrlo teško. Zato je taj njegov 'Kiklop' tako velik jer je on znao sve uglaviti. I Matija Ferlin je jako dobro znao što hoće, no morao je zajedno s nama proći cijeli proces kako bi došao do finalnog rezultata.

Igrali ste i u hit predstavi 'Što je muškarac bez brkova' u KNAP-u, koja je bila vrlo gledana. Koja je razlika između filma i predstave?

Film je odličan, a Zrinka Cvitešić je fantastična. Kad sam ga gledao, nasmijao sam se nekoliko puta, no u našoj predstavi publika se doslovno od prve do zadnje sekunde valjala od smijeha.

Zadnjih nekoliko godina ušli ste u vode istraživačkog kazališta, gdje ste prvo surađivali s Oljom Lozicom, zatim s Matijom Ferlinom i sad s Pascalom Rambertom. Je li vam bilo teško prešaltati se u tu novu kazališnu poetiku, koja se razlikuje od standardne?

Počelo je s Ozrenom Prohićem, kad smo 2004. godine radili 'Heraklo Alkestidu', gdje smo radili puno improvizacija, a onda je redatelj od njih izabrao jednu ili dvije stvari od ponuđenih. S Oljom Lozicom sam radio 'U znaku vage' po motivima novela Ranka Marinkovića, s Matijom Ferlinom 'Mi smo kraljevi, a ne ljudi', a s Goranom Sergejem Pristašom 'Ispravci ritma'. Svaka predstava ima svoj određeni kod. Ti ga moraš pronaći i uklopiti se u to. No pitanje je koliko se glumac želi prilgoditi i koliko je motiviran za to. Matija Ferlin mi je otvorio potpuno nove horizonte, koji su funkionirali. Ja sam bio najdiscipliniraniji i slušao sam ga jako pažljivo, trudeći se da izvedem točno ono što je tražio od nas - potpunu neutralnost. Nije mi dopustio ni da podignem obrvu, a kamoli da se nasmijem krajičkom usana! U 'Glumici' izgovaram rečenicu 'Volio bih gledatelju prepustiti da radi umjesto mene'. Slično smo radili s Ferlinom, koji je znao reći da ne trebamo sve pokazati nego minimum, tako da gledatelju prepuštamo vlastiti doživljaj. Ako mu damo kompletni doživljaj, onda smo mu uskratili njegovu dogradnju. Kad je jednom Ivi Mihalić objašnjavao neku scenu, šapnuo joj je nešto na uho i onda se njeno lice odjednom otvorilo. Pitali smo je što joj je šapnuo, a ona je odgovorila da joj je rekao da 'zategne uši'. I kad je ona zategnula uši, njeno lice je bljesnulo kao puni Mjesec.

Uz kazalište, glumili ste u mnogim TV serijama, između ostalih u 'Nepokorenom gradu', 'Ponosu Ratkajevih' i 'Počivali u miru', te u filmovima kao što su 'Visoki napon' i 'Samo jednom se ljubi'. Dakle, radili ste s velikim redateljima, od Veljka Bulajića do Rajka Grlića, ali kao da su vas glavne uloge nekako zaobilazile. Je li to bilo pitanje sreće? Jeste li se zbog toga osjećali zakinuto?

Imao sam glavnu ulogu u TV drami od dva dijela 'Zamke' Berislava Makarovića, koja je snimljena prema stvarnoj akciji – hvatanju ustaša, među njima i Ljube Miloša. Ja sam zapravo vrlo malo radio na filmu, svega na pet-šest filmova. Dobro se sjećam tih snimanja, posebno 'Visokog napona' i 'Male pljačke vlaka', jedino mi je u magli ostao taj 'Nepokoreni grad'. Sjećam se scene s Mustafom Nadarevićem i Borisom Buzančićem, ali se ne sjećam detalja niti gdje smo tu scenu snimali. A što se tiče uloga, danas je najvažnije pojaviti se u sapunicama na televiziji, inače nisi glumac. Kad se rade ankete o tome tko je najveći glumac u Hrvatskoj, redovito su među najboljim filmski glumci poput Borisa Dvornika, Ive Gregurevića itd. Na vrhu nikad nisu predivni kazališni glumci kao što Pero Kvrgić, Drago Krča ili Božidar Boban, koji su ostvarili iznimne uloge, osim Vanje Dracha i Fabijana Šovagovića, koji su glumili, uz kazalište, i u puno filmova. Dogodilo mi se jednom ili dva puta u životu da me je netko zaustavio na ulici i rekao mi da me je gledao u kazalištu, 'Igrali ste Bokčila i bili ste jako dobri'...

Nastavak na sljedećoj stranici...

Koja je onda uloga kazališta u današnjem vremenu?

Kazalište je puno starije od filma i televizije i ima puno veći utjecaj od filma i televizije. Vjerujem da će se 99 posto glumaca složiti sa mnom i reći da je pravi glumački posao onaj u kazalištu. Ima i onih koji su se opredijelili za filmsku karijeru. Primjerice, kad netko uđe u modu, onda ga readatelji zovu iz filma u film. Slično je i sa sapunicama, gdje nije pitanje tko će igrati nego što će igrati onaj koji stalno igra u sapunicama. Dakle, to je pitanje redatelja i producenata, ali i mode, izgleda...

Što vas je privuklo glumi?

Rođen sam u Vinkovcima. Kad sam i??ao u četvrti razred osnovne škole, došli su k nama ljudi iz vinkovačkoga kazališta koji su htjeli raditi bajku 'Biberče', o malom dječaku koji postaje princ. Tražili su sitnijeg, ali zrelijeg dječaka koji bi to mogao igrati. Za tu glavnu ulogu izabrali su mog dobrog prijatelja Zlatka Juranovića, koji je stanovao u istoj kući kao ja, a mene, koji sam bio krupniji, nisu uopće gledali. Oni su imali probe nakon nastave i ja sam ga čekao kako bismo zajedno išli kući. Među tim malim glumcima bio je jedan stariji dječak, kojem njegova uloga nikako nije išla. Onda se Ljubomir Stanković obratio meni u zadnjem redu, rekavši mi: 'Ajde, mali, ti probaj!' I kad sam ja probao, rekao mi je da ću ja igrati tu ulogu. Onda sam krenuo u dramsku grupu, a poslije u vinkovačko amatersko kazalište, koje je u to vrijeme bilo jako dobro. Tu sam upoznao i Ivu Gregurevića, i s njim sam igrao u nekoliko predstava. Bio sam talentiran za crtanje i puno drugih stvari, međutim, u tome si sam i možeš odustati. Međutim, u kazalištu si uvijek s drugima, prema kojima sam uvijek imao odgovornost, i ne možeš tako lako odustati. I tako sam krenuo na Akademiju dramskih umjetnosti, a od 1976. postao sam član ansambla zagrebačkog HNK.

Vaše rodne Vinkovce zovu panonskim Dubrovnikom i rasadnikom glumaca, no istodobno taj grad je utvrda desnice, gdje su Zlatka Hasanbegovića, kad je bio ministar kulture, dočekivali kao rock zvijezdu. Kako to komentirate?

Vinkovce poznajem iz šezdesetih i sedamdesetih godina, kad je to bio sasvim drugi grad. Ja volim doći u svoj rodni grad, tu sam odrastao i saznao što je važno i lijepo, a što nevažno, tu sam napravio prve glumačke korake i gledao gimnazijalca Radu Šerbedžiju kao glumca amatera. Vinkovci su danas postali nešto drugo. Na web stranici vinkovačkoga kazališta postoji popis svih glumaca koji su krenuli odande osim mog imena. Ja sam im se javio i rekao im da sam igrao od Amerike do Rusije te ih pitao ne zaslužuje li moja biografija da budem na popisu glumaca. Oni su mi se ispričali, ali me nisu stavili na popis glumaca. Također, više me ne zovu niti na Vinkovačke jeseni, premda su me zvali dok sam bio student.

Kako to tumačite?

Ne znam je li problem u mojem imenu i prezimenu, ali je činjenica da su me oni na neki način udaljili. To nisam nikad osjetio u Zagrebu, gdje živim gotovo 50 godina, gdje radim u HNK od 1976., i gdje sam prihvaćen. Nekako me Vinkovci guraju u stranu, iako sam bio dobrovoljac Domovinskog rata u Umjetničkoj bojni. To, čini se, nije bitno. Bitno je kakvo imaš ime.

Bili ste jedan od 22 glumca HNK koji su potpisali peticiju u kojoj ste izrazili negodovanje protiv sudjelovanja Hasanbegovića u Kazališnom vijeću. Što ste mu najviše zamjerali?

Svatko ima pravo na svoje političko stajalište i iluzorno je bilo koga mijenjati u tom smislu. Meni se njegovi desni stavovi ne sviđaju, ali to nije presudno. Ja sam potpisao tu peticiju zato što mislim da taj čovjek o kazalištu ne zna ništa, a i po pravilniku, u Kazališno vijeće treba se izabrati netko iz umjetničkih krugova, a on to nije. Njegovi motivi uopće me ne zanimaju, ali da on ne zna ništa o prirodi i povijesti kazališta, to me zanima. On sigurno ne zna, recimo, tko je bio Ljudevit Lujo Galic! Kad se 1953. godine odvojio dio ansambla HNK i otišao u Gavellu, ovdje je nastala velika praznina. Tad je Galic režirao predstave i vodio ovo kazalište dok nisu došli Bojan i Mira Stupica, kad je HNK ponovno doživio uzlet. Zato je Galic zaslužan za 150-godišnji kontinuitet HNK. To je vrlo važno. Mislim da je on zalutao u politiku, a pogotovo u kuću koja je nositelj kulturne tradicije ovoga grada.

Je li se politika više miješala u kulturu i kazalište u socijalizmu ili danas u liberalnom kapitalizmu?

Kad sam počinjao raditi u HNK, u najboljoj mjeri zaživjelo je samoupravljanje: svaki ansambl je imao Umjetnički savjet i još jedan na nivou HNK, gdje smo mi birali sedam naših kolega, koje je u dogovoru s ravnateljem donosilo odluke o repertoaru, podjelama i angažmanima. Dakle, to je bio kolektivni čin. Imali smo i stimulacije, kojima smo nagrađivali dobre izvedbe, a glumcima pred mirovinu povećavali smo plaće kako bi imali veće mirovine te smo im dopuštali da igraju još neko vrijeme kako bi popravili kućni budžet. Danas je sva vlast u rukama ravnatelja.

Spomenuli ste da idete u mirovinu, i to baš u trenutku u kojem intenzivno radite i na televiziji i u avangardnim te dječjim kazališnim predstavama. Osjećate li zamor?

Trenutačno sam najstariji u ansamblu, pa volim reći da u HNK nema nikoga od onih koje sam ja zatekao, a da nitko nije u kazalištu koji nije mene zatekao. Jedino je jedna garderobijerka došla u kazalište iste godine kad i ja. Glumački posao je šarolik i ne podcjenjujem niti jedan vid glumačkog posla. Gluma u sapunicama je vrlo krvav posao, pogotovo onima koji imaju glavne uloge, sinkronizacija crtanih filmova također je težak i zahtjevan posao. Dakle, svaki posao treba raditi s maksimalnom pažnjom. Odlazak u mirovinu prisiljava me da podvučem crtu i da vidim što sam sve radio, a ja se mentalno i fizički osjećam jako dobro, bez obzira na godine, i da mogu raditi jednako dobro kao i prije deset godina. Evo, na Dubrovačkim ljetnim igrama glumio sam u predstavi 'Pod balkonima', samo u prosincu sam odigrao 37 predstava, doduše, većinom su to bile predstave 'Božićni djedomobil', o Djedu Mrazu, te 'Bukovac i Cabanel' Petre Radin u Umjetničkom paviljonu, dakle kratke, ali vrlo intenzivne predstave. Doduše, ja sam bridž igrač, a kaže se da bridž jako bilda moždane vijuge.