Pisanje kao ozbiljno svjedočanstvo naših života jedan je od provodnih motiva sačuvane korespondencije Čehova sa suvremenicima. Izmješten, ne pretjerano zainteresiran za zamjenu jednih mitova drugima na prijelazu stoljeća te pomalo imun na velike parole i stavove kao pisac itekako razumije moderno društvo. Ponekad i ismijava njegovu slijepu vjeru u napredak, slobodu i osobni moral. Zagledavši se u ono sitno, jedva opipljivo u tišinama, poput rutinskog mjerenja pulsa osluškuje naše svakodnevne pukotine te uspijeva u svako lice upisati onoliko razumijevanja koliko smo mu u ograničenom shvaćanju spremni dati. Posljednja drama ‘’Višnjik’’ (1903.-1904.) ujedno je i parabola krize u kojoj se sukobljavaju stare i nove vrijednosti, no nimalo plošno. Sentimentalizam prema stvarima, prašina koja se nakuplja u svakom kutku veleposjeda, pa i posljedični nemar te nerazumijevanje naspram budućnosti koja neumitno gazi sve pred sobom u potpunoj su suprotnosti s radom, onim koji obogaćuje možda materijalno, no nema finu uglađenost niti vremena za nju. Džem od suhih višanja tek je mrtvi kapital kad dolazi pruga. Nema mjesta iluziji. Napredak se ne može zaustaviti. A odnosi se ni u ime prošle nježnosti ne mogu skrpati.

Makedonski redatelj Ivan Popovski u Zagrebačkom kazalištu mladih prvi put radi Čehova. Izrastao na radionicama Pjotra Fomenka čvrsto je uglavljen u rusku tradiciju epskih razvedenih scena kojima će po potrebi dodavati pomaknute geste groteskno te postupno gradeći napetost. Dubina riječi ispreplitat će se s emotivnošću i scenskim minimalizmom koji smo imali prilike vidjeti prije deset godina u istom kazalištu kad je postavljao ‘’Idiota’’. Bijele plahte, mlakost pa i sporost su tu da se zgušnjavaju te rezultiraju punokrvnom nabijenošću u kojoj detalji nisu tek nasumično nabacani ni slučajni. Tu su da zavrte puni krug od prvog do zadnjeg prizora. Popovski ‘’Višnjika’’ izgrađuje na donekle sličnim, a opet različitim elementima. Odgode sad dolaze u drugom dijelu predstave gdje je prisutna magija strogo po pravilima zanata, kad se Šarlota Ivanovna poigrava s kartaškim trikovima i zezancijom u ‘’voli, ne voli me’’. Padat će poslije i snijeg ne bi li ublažio konačni rastanak. Minijature kao važan dio razumijevanja Čehova brižljivo su razrađene, dok lomovi protagonista ne sadrže uvijek potrebnu snagu.

A počinje u sjenama. Pozornica je prekrivena plastičnim, prozirnkastim bijelim zastorima unutar kojih se će nalaziti stari maleni salon, klavir te po potrebi drvena splav (Nina Bačun iz Oaze i Ivan Popovski). Lakaj Firs (Amir Bukvić) poput duha razmiče i zatvara zastor. Stari svijet odanosti, odricanja, nježnosti, onog jednostavnog načela da su seljaci uvijek uz gospodu, ne nailazi na razumijevanje kod gospodarice Ranjevske (Katarina Bistrović Darvaš), a ni kod nove generacije lakaja poput Jaše (Vedran Živolić). Za jedne star, jedva živ, nešto čega se treba prisjetiti, a za druge dosadan. Bukvić upisuje u lice tu nevidljivost, neprolaznost vremena. Sporo uzmicanje, nestajanje na put i smireno prihvaćanje, suvremena je metafora starosti i iskustva koje se u žurbi poput nepotrebne odjeće tek treba otarasiti. Sidrište drame između Ranjevske (Katarina Bistrović Darvaš) i Lopahina (Ugo Korani) nešto je površnije shvaćeno. Kad ona imperativno izgovara: ‘’Treba voljeti’’, kao da prešutno i hladno pristaje na premisu ‘’Ujaka Vanje’’ da ljubavi nema nigdje. A ipak je naivno, kockarski promašeno traži u Parizu. Istinu ne može podnijeti ni iz Trofimovih (Rakan Rushaidat) usta. Zabluda je njezina krutost, ujedno i propast.

S druge je strane Lopahin Uga Koranija izgubljen u galami, pretjeranoj gesti i pokretu (Petra Hrašćanec) nakon koja se nema više ni što čuti ni što reći. Shvaćen kao tipični kapitalist koji ima vremena za zezanciju, ali ne i za prosidbu Varje (Natalija Manojlović), u potpunoj je suprotnosti s mogućim čitanjima tog uistinu kompleksnog lica. Lopahin nije samo šaka dolara. Primivši prve životne udarce, nosi tugu i ranjivost u sebi, ali i čovječnost te toplinu. Svjestan vremena u kojem živi smatra da treba spasiti ono što se još može, no sveden na mlataranje rukama, kupovanje lošeg pjenušca i nesigurnost, mirno se ubacuje u ladicu sapuničarskih skorojevića kojoj zapravo ne pripada. Kad Piščik (Pjer Meničanin) izgovara: ‘’Sve je propalo, svašta se još može dogoditi’’, postaju jasniji promašaji svih lica - od brata Gajeva (Filip Nola), koji će vrlo lako kockati, filozofirati o stogodišnjem ormaru i pragmatično se prilagoditi novim okolnostima, do Anje (Tina Orlandini), koja će iz paperjastoga gnijezda zasukati rukave. Humorne minijature trokuta Jaša (Vedran Živolić), Dunjaša (Petra Svrtan) i Jepihodova (Frano Mašković) dobrodošao su predah nakon egzistencijalnih tjeskoba. Zaigranost i okrutnost, glupost i gramzivost, manipulacije i naivnost koju upisuju kao da su pomalo izvan zadanog, artificijelnog koda.

Pitanje koje nam Popovski stalno i iznova postavlja jest naoko jednostavno - što znači posjeći višnjik - a ono se ne iscrpljuje u ekonomskoj terminologiji, a ni u standardno napetom sukobu starog i novog svijeta. Okvir u koji smješta predstavu pun je puknuća i prašine. Bitan mu je svaki zvuk (od ptičica u prvom dijelu do buke i dima u drugom) koji oblikuje s Ivanom Đula. Puknuta žica putujućeg benda, ali i maleni, tihi klavir u čije tipke udara vjerni Firs. Bitna mu je i svaka rečenica. No ono u čemu ne uspijeva sadržano je u pogađanju senzibiliteta ovog prostora i vremena u kojem Čehov, iako se doduše igra tek sporadično, konkretno s ‘’Višnjikom’’ zauzima nemali prostor naše još ne ni kazališne povijesti (spomenut ću samo Zoom projekt Bobe Jelčića, Dražena Ferenčinu u Gavelli i HNK Osijek i Aleksandra Ogarjova u HNK Split), nerijetko zapne na prilično monotonim linijama. S druge pak strane, u nizu recentnih površnih pristupa, bilo da je riječ o komedijama ili nagrađivanim dramskim tekstovima, i takav ‘’Višnjik’’ s glumačkim oscilacijama i pomalo anakronim pristupom sceni upućuje na svu težinu nijansiranja ljudskih stanja, ali i na povratak onom tipu publike koja je željna klasike bez autorskih škara.