Pisanje kao ozbiljno svjedočanstvo naših života jedan je od provodnih motiva sačuvane korespondencije Čehova sa suvremenicima. Izmješten, ne pretjerano zainteresiran za zamjenu jednih mitova drugima na prijelazu stoljeća te pomalo imun na velike parole i stavove kao pisac itekako razumije moderno društvo. Ponekad i ismijava njegovu slijepu vjeru u napredak, slobodu i osobni moral. Zagledavši se u ono sitno, jedva opipljivo u tišinama, poput rutinskog mjerenja pulsa osluškuje naše svakodnevne pukotine te uspijeva u svako lice upisati onoliko razumijevanja koliko smo mu u ograničenom shvaćanju spremni dati. Posljednja drama ‘’Višnjik’’ (1903.-1904.) ujedno je i parabola krize u kojoj se sukobljavaju stare i nove vrijednosti, no nimalo plošno. Sentimentalizam prema stvarima, prašina koja se nakuplja u svakom kutku veleposjeda, pa i posljedični nemar te nerazumijevanje naspram budućnosti koja neumitno gazi sve pred sobom u potpunoj su suprotnosti s radom, onim koji obogaćuje možda materijalno, no nema finu uglađenost niti vremena za nju. Džem od suhih višanja tek je mrtvi kapital kad dolazi pruga. Nema mjesta iluziji. Napredak se ne može zaustaviti. A odnosi se ni u ime prošle nježnosti ne mogu skrpati.
555
prikaza
'Višnjik' u ZeKaeMu: Lomovi i prašina, puknuta žica i sjena
1/5
U nizu recentnih površnih pristupa ‘Višnjik’ Ivana Popovskog upućuje na svu težinu nijansiranja ljudskih stanja, ali i na povratak onom tipu publike koja je željna klasike
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
