Rođen u Karlovcu 1967. godine, Goran Gerovac nagrađivani je novinar, urednik i kolumnist Večernjeg lista. Dosad je objavio zbirku priča “Galerija”, zbirku novinskih kolumni “Nikad robom” te romane “Pajo, ti si Srbin”, “Razbijeni” i “Sjever je mjesto tame”. “Satanaelovo evanđelje” njegov je prvi kriminalistički roman, premda bi ga preciznije bilo opisati kao “esejističko-filozofsko-sociološki krimić”: pročitajte zašto!

Express: Vi ste prije svega novinar, no iza sebe imate objavljenu jednu zbirku priča i četiri romana. Što vas je uopće potaknulo na pisanje beletristike? Što vam omogućuje pisanje fikcije, a što ne možete dobiti od novinarstva?

Balašević je u jednoj od posljednje napisanih pjesama imao stihove “geni su staro čokoće, u meni slutnja cvokoće pred svakom srećom...”, pa zato i ja s velikom dozom opreza odgovaram na ovo vaše pitanje budući da sam uspio u životu ono što uspijeva rijetkima – raditi ono što vole i živjeti od toga što rade. Pisanje je, da zazvuči monumentalno, moja sudbina i ispada da ju je samo trebalo imati upornosti i strpljenja slijediti. Sudbinu nije uvijek lako prepoznati. Ima, jasno, ponešto tu i vlastitog odabira, kao i žrtve, i strahova, i neizvjesnosti, i taštine, koja nas istodobno tjera naprijed i “bremza” na oprez. Sve je to pisanje. Sve je to i život. Moja je želja oduvijek bila zapisivati ga. Zapisivanje života. U toj sublimnoj samozadaći beletristika i novinarstvo nisu previše udaljeni, pogotovo danas, kad je i novinarstvo, u onom esencijalnom, civilizacijskom smislu, postalo gotovo pa fikcija. Što je sad stvarnost, a što je plod autorove mašte, isprepliće se u hodu vremena koje pokazuje kako nije linearno nego je sklono vrtnji u krug. Jer ponovno je literarnost svedena na pola rečenice, od čega su pola kratice, ponovno je razmišljanje svedeno na dogmatsku molitvenu seansu vjernika istomišljenika, ponovno je znanje krenulo biti zatvarano u kule posvećenih prvosvećenika moći. Vjerujem da ste i vi znali osjetiti nemoć, ili da kažem blaže - nedovoljnu moć pisane riječi i, premda se to može činiti obeshrabrujuće točno, značenje poštenog pisanja u cilju očuvanja civiliziranosti nikad nije bilo veće.

Express: Koja je vaša glavna literarna motivacija?

Vjerojatno je u svemu tome srž moje motivacije, iskrene namjere da se sebi ne dozvoli odustajanje. Uostalom, mislim da na njega nemam pravo, kao ni nitko od onih kojima se pružila prilika i otvorio prostor javnog djelovanja. To je moja odgovornost prema budućnosti, bez obzira na to koliko moj osobni slobodni teritorij bio uzak, opkoljen i premrežen “domaćim izdajicama”, nemam pravo predati ga bez borbe. Nastojim da ona bude civilizirana, argumentirana i principijelna, ali primitivizam je – a on je danas okosnica hrvatskog društva – pristojnost i dobrotu uvijek shvaćao kao slabost. Zato ga ponekad treba pogoditi direktom u glavu. Jer paradoks je vremena u kojem oportunisti, kukavice, kalkulanti i ordinarni lopovi slove za društvene uzdanice, a oni koji kritiziraju jer im je stalo, riskirajući pritom samu egzistenciju, slove kao izdajice. I da završim s njim, s Balaševićem, ovo pitanje kroz citat “ispadoše akademci veći zlotvori neg Nemci...” može biti rješenje jednadžbe s puno nepoznanica gdje su nestali pamet, savjest, mudrost i snaga ovog društva - u kolaboracionizmu s najgorima.

Express: U svom posljednjem romanu, “Satanaelovo evanđelje” otvarate niz aktualnih društvenih tema: svećeničku pedofiliju, korumpiranost medija, spregu politike, obavještajne zajednice i Crkve... Vaš prethodni roman, “Sjever je mjesto tame”, mogao bi se svrstati u postapokaliptično-distopijsku književnost. Zašto ste se sad odlučili za kriminalistički žanr?

Slučajno je tako ispalo. Krenuo sam s idejom napisati portret Hrvatske u samo naizgled izvanrednom stanju, budući da je ono što je do jučer bilo skaradno postalo dijelom uobičajene svakodnevice. Čitatelji, a tu ubrajam i kolege književne kritičare, odlučili su sve moje prethodne, pa tako i ovu knjigu, žanrovski svrstati, i njihov iskren i dobronamjeran napor doista poštujem. Tako sam pisao stvarnosnu prozu, pa postapokaliptičnu distopiju i sad krimić. Ako bih sam sebi morao dati neko literarno prezime, onda bih ga pokušao nazvati antikolektivizmom. Moje pisanje, beletrističko i žurnalističko, okrenuto je i posvećeno pojedincu. Jasno, on postoji unutar kolektiva, zbir pojedinaca ga i čini, ali dijete sam jednog imperativnoga kolektivnog duha i mislio sam da ćemo ga se u konceptu pluralnog napokon riješiti. Međutim, radilo se samo o zamjeni, pri čemu je boljševičko postalo nacional-boljševičko, ideološki armirano religijskom ispraznom dogmatikom. Papagajski vulgariziran marksizam tako je doživio tranziciju u sate vjeronaučnog obrazovnog flagelanstva, pa izgleda da nam je najznačajnija obaveza sprati grijehe prošlog sistema čak i u onim elementima u kojima on nije bio loš.

Express: Gdje je tu nestao čovjek?

Čovjek u tom konceptu nije poželjan kao subjekt. On može biti ovdje da gine u ratovima, da kleči i moli na trgovima, da oduševljeno kliče na stranačkim skupovima, da pokorno čeka milost kapitala u primanjima koja sve više podsjećaju na posmrtne pripomoći, ne na plaće, da se množi i rađa vojnike i podanike... Ali čovjek vlastite volje, oslobođen straha od sumnjivih autoriteta, čovjek koji ne kleči i ne moli nego uspravno stoji i zahtijeva ono što mu pripada, a to je pravda i pravo da bude, e to je okosnica svake moje knjige. Zbog toga mi je užasno važno da likovi budu živi, već od odabira imena, preko dijaloga, do motivacije, moraju postojati, biti stvarni, morate ih moći prepoznati kao ispravnost i neispravnost koja se i izvan korica omata oko vas.

Express: Napisali ste kriminalistički roman kojemu ipak nedostaje možda i ključni element žanra. Naime, na kraju ne saznamo tko je ubojica, što je prilično neuobičajeno. Koliko je dugo roman nastajao i jeste li od početka znali tko je ubojica, odnosno jeste li znali da nećemo doznati tko je ubojica?

U svakom romanu koji se svrsta u klasičan kriminalistički žanr, u kojem se sve vrti oko potrage za krivcem, na kraju je ubojica – pisac. On odlučuje tko će ubiti, a tko biti ubijen. Pomalo božanska uloga, poigravanje sa životom kao jedno od temeljnih božjih prava, kako nas uvjeravaju, zar ne. Ako je Isus doista postojao i ako je zaista rekao neke od rečenica koje mu se pripisuju, onda bih se složio s onom “pusti mrtve da sahranjuju svoje mrtve”. Kršćanska civilizacija toliko se grčevito trudi sačuvati svoj način života, ma što on značio, a ispada da ne shvaća najaforističnije poruke svog utemeljitelja, pa umjesto da smrt prihvaća dostojanstveno konačnom, mi u prekapanju po grobovima i prevrtanjem kostiju nastavljamo ratove živih. Zato mislim da je najmanje važno tko je ubojica u ovoj knjizi. Bilo tko od njih da je na kraju eksplicitno naveden, ja bih bio taj egzekutor. Što ne znači da bježim od sudbine svojih likova. Upravo suprotno. Svi su u knjizi na neki način i ubojice i žrtve, ali razlikuje ih što neki te pozicije uspijevaju naplatiti, a drugi ne. Sudbina će na kraju biti jednaka, bez obzira na moju namjeru kroz onu “Mors; victrix et nivellatrix”.

Express: Što vam je to omogućilo?

Ovako čitatelj može biti oslobođen jednostavne, da ne kažem banalne usredotočenosti u potrazi za jednim, a mogao bi se upustiti u kompleksno traganje za većinom onoga što mu je promaknulo u razaznavanju stvarnosti, za koju ima sve manje vremena. Zato je roman i nastajao malo dulje, malo dulje je i “odležao” naoko gotov.

Express: “Satanaelovo evanđelje” počinje prizorom ritualnog ubojstva svećenika. Čini se, međutim, da u današnje vrijeme nikog više ne može uznemiriti, a kamoli šokirati priča o ubojstvu svećenika osumnjičenog za zlostavljanje maloljetnika. Postoje li uopće literarne teme koje mogu šokirati javnost? Kakva je u tom smislu odgovornost književnosti? Osjećate li kao pisac odgovornost prema društvu?

Kad vrijeme postane šokantnije od literature. onda je zadatak pisca to dokumentirati. Bilo bi skandalozno pogrešno pisati bilo što s namjerom izazivanja šoka. To je jeftina senzacija koja može izgledati uspješna na prvu, ali s protokom vremena ona blijedi u banalnu neminovnost. Ljudi su nekad zbog poljupca na javnome mjestu završavali u zatvoru, homoseksualnost je bivala zakonom zabranjena, danas ih još “samo” prebijaju na ulicama, žene u hlačama su izazivale sablazan, čovjek koji bi tvrdio da je mesija završio bi razapet... Sve je to bilo šokantno i sve je to postalo normalno, da bi opet postalo šokantno i tako u krug. Držati korak sa stanjem šoka odvelo bi literaturu u šok sobu iz koje je ništa živu ne bi izvuklo. Jedino šokantan za mene je čovjekov strah od slobode, situacija u kojoj odbijamo svjesno preuzimati odgovornost za vlastito činjenje, da se ne moramo skrivati iza ovo i onosvjetovnih božanstava i unaprijed, s predumišljajem, planirati otkup grijeha koje se tek spremamo počiniti.

Express: Mora li pisac biti hrabar? Jeste li vi hrabri?

Često sam slušao formulacije kako je netko nešto hrabro napisao. Nikad to nisam shvaćao. Kako pisanje može biti “nehrabro”? Ako je pisanje kukavičluk, onda nije pisanje. Onda je apologetika. Sama rečenična struktura otkrit će vam značaj teksta i veličinu autora. Ako gledate žurnalistički i beletristički, rečenica Mirka Galića, Miljenka Jergovića, Jurice Pavičića, Borisa Dežulovića, Sanje Modrić, da nabrojim samo neke, jednostavno je sjajno strukturirana i iz nje neminovno proizlazi kvalitetan tekst. No mi smo upravo rečenicu izdevalvirali u tviteraški kanibalizam, požderavši joj i tijelo i dušu. Prema današnjim shvaćanjima, bilo bi dovoljno da sam roman sveo na jednu rečenicu – ubojica je taj i taj! A priča tu tek počinje jer onda smo svi ostali žrtve.

Express: Koji su vam omiljeni pisci krimića?

Pa omiljeni pisci krimića su mi stupovi hrvatskog društva. Volim pripovijetke Gabrijele Žalac, eseje Josipe Rimac, klupske rukoveti Dragana Kovačevića, političku esejistiku Ivice Todorića, Tolušićevu dionizijsku himniku, Plenković-Milanovićevo ganganje, lovčeve zapise Nadana Vidoševića, saborsku šlageristiku “O Njonjo, Njonjo, Njonjo, dobri moj Njonjo...”, ZF Borg grupe, kratke kazamatske priče hrvatskih ministara... Sve su to kvalitetni autori koji su duboko utjecali ne samo na moju fikciju nego i na hrvatsku funkciju. Neke smo pročitali, neke smo pročitali prekasno, neke smo mislili da smo ih pročitali, a neke još nismo ni uzeli u ruke. Jacques Futrelle bi, prije svoje tragične sudbine, zbog njih ponovno morao osmisliti suvremenog Augustusa S. F. X. van Dusena iliti “Mehaničkog Mozga” da pronikne u psihopatološki konstrukt nastao zbog infekcije moći. No javnost je odmah sve spomenute i one nespomenute proglasila krivima, ali ja to ne mislim. Oni su za mene žrtve tragičnih okolnosti državotvornog vandalizma, premda sam sve uvjereniji zagovornik presumpcije krivnje.

Express: Jesu li oni utjecali na pisanje “Satanaelova evanđelja”?

”Satanaelovo evanđelje” nije osveta nego posveta svima koji su samoprijegorom nacionalne pokvarenosti stvorili materijalan svijet satkan od nepovjerenja i straha i ono za što je u bogumilskoj tradiciji optužen Satanael, u hrvatskoj tradiciji stvorili su naša braća i sestre, ljudi koji su se kleli u domovinu i u sve hrvatsko pod uvjetom da im stoji na raspolaganju.

Express: Doista, Hrvatska je u vašem romanu prilično mračno, turobno mjesto, kao da ju je osmislio sam pobunjeni anđeo Satanael. Premijer Andrej Plenković nas, međutim, uvjerava da je zemlja s uvođenjem eura i ulaskom u Schengen ispunila gotovo sve strateške ciljeve i da je na pragu sveopćeg blagostanja. Koja je prava slika današnje Hrvatske? Koje je evanđelje bliže istini? Živimo li u “Satanaelovu” ili u “Plenkovićevu” evanđelju?

Ako smo ispunili sve ciljeve, onda ova država više nema smisla. Prava slika današnje Hrvatske počiva u pitanju – koji su doista njeni strateški ciljevi. Biti gladan u NATO-u i EU. Biti graničar na “bliskom istoku” Europe. Biti neizvjesna posljedica turističke sezone. Biti polazni peron za putovanja bez povratka svojih građana. Biti ideja koja se nikad neće realizirati u kvalitetu. Biti poligon za ratne igre poraženih vojski što pod stijeg kataklizme zazivaju buduće mrtvace. Svatko od nas mora prepoznati svoju sliku Hrvatske. Pristati na iluziju može se činiti lukrativno i mudro, ali je opasno. “Plenkovićevo evanđelje” nije, nažalost, novost nego repriza. Znate, mnogo je sličnosti između HDZ-a i kršćanstva. Oboje su pokreti, nikad restrukturirani u moderne političke stranke. Oboje su za vođe imali osobe s kraljevskim ovlastima, zatvarane i prezirane od mase, pa od te iste mase slavljeni. I jedan i drugi vođa danas se veličaju bez propitivanja, i sljedbi služe kao alibi-paravani i otkupitelji grijeha. Znadete dobro da je na kraju kršćanstvo, nakon žestoke cenzure, u optjecaju ostavilo tek četiri evanđelja. Ostala su izbačena. HDZ je učinio isto. Izbačeno je i nestalo Sanaderovo, Kosoričino i Karamarkovo i sad se kao jedino, od svete stranačke komisije za nauk vjere i nevjere odobreno za uporabu, dozvoljava Plenkovićevo evanđelje. S Tuđmanom su bili prisiljeni napraviti kompromis; da su ga izbacili, ne bi se imali u čiju sjenu skrivati, pa su ga radije bacili u proces beatifikacije. Nema nikakve sumnje da će, kad svetu stranačku stolicu prepusti nekom drugom, i Plenkovićevo evanđelje doći pred sud svetog sinoda stranačkih duhovnika i da će biti retuširan u apokrifnim stranačkim monografijama.