Krajevi godina idealne su prilike za svođenje računa s godinama koje upravo prolaze. Ispisuju se liste onih najboljih, rijetko se spominju najgori događaji, navode se osobni i kolektivni dobitci i zaboravlja se kako bi se upravo oni mogli, u toj novoj, željno očekivanoj godini, aktivirati u gubitke. Glasa se za najbolju knjigu, film, predstavu, izložbu…., navode se brojna dostignuća u tehnologiji, znanosti ili umjetnosti, financijski se zbrajaju profiti, a politički pribrajaju oni uspjesi koji će povećati broj glasova na skorim izborima. Sve se te rang liste ili popisi, upravo zbog datuma kada su sastavljene, čine konačnima kao što se čini da ih više ništa ne može promijeniti.

Posljednja će se godina zasigurno više pamtiti po nastavku jednog i početku novog rata, po mnogobrojnim korupcijskim skandalima, postpandemijskim krizama, učincima inflacije i uvođenju eura, olujama i naglim klimatskim promjenama, po našim osobnim uspjesima ili nesrećama, mnogo manje po knjigama, filmovima i predstavama što su nas tijekom proteklih 365 dana uspjeli zadiviti. Učinci najrazličitijih katastrofa brže i temeljitije mijenjaju naše živote, nego što se to događalo u bližoj ili daljoj prošlosti. Sve je postalo dinamičnije, sve postaje promjenjivijim i sve nas je lakše iznenaditi neočekivanim događajima za koje donedavno nismo mogli niti zamisliti da bi se mogli dogoditi.

No, i unatoč uvijek dvojbenoj objektivnosti autora tih naizgled zanimljivih godišnjih lista koje nas upućuje na nešto što je obilježilo jedan period i naših života, preostaje nam ipak neki bazični osjećaj da smo se prošle godine, i ne samo što se kulture tiče, još malo više udaljili od Europe. Na samom kraju te godine možda i najveće iznenađenje bio je broj posjetitelja zagrebačke Arene na koncertima popularne srpske pop folk pjevačice, dok su na terasama u samom centru Zagreba na Badnjak i Silvestrovo treštali songovi glazbenika koje smo u mojoj mladosti s prezirom zvali „narodnjacima“ (ili još pogrdnije 'cajkama'), dok danas oni predstavljaju zvijezde mladima bliskih izvedenica popularno prozvane turbo-folk glazbe. I ne baš po principu „slušam sve“, na terasama se gotovo nije mogla čuti ništa drugo do takozvanih „narodnjačkih“ songova.

Ne pripadam onima kojima žal za prošlošću briše realan pogled u sadašnjost ili budućnost i čini ih simpatičnim ostarjelim nostalgičarima, dapače, smiješni su mi moji vršnjaci koji se pozivaju na to kako je u njihovoj mladosti sve bilo najbolje i time dokazuju koliko zapravo zaziru od promjena. Ali Zagreb iz 80-ih godina i blagdanski Zagreb s kraja 2023. godine, kao da ne pripadaju istom kulturološkom podneblju. Nešto se u međuvremenu dogodilo, čemu na sreću ili na žalost nisam svjedočila, što je izmijenilo ne samo kulturološku, nego i sociološku sliku grada. Jer zakoni tržišta, pa i oni lokalni sa zagrebačkih terasa, diktiraju očito svoja pravila i promoviraju onu glazbu i one trendove koji kako se čini danas ponajbolje prolaze.

Koliko se sjećam u godini koja je upravo prošla, ako ne računamo Tjedan suvremenog plesa, Festival lutaka i pokoje plesno gostovanje, Zagreb nije posjetilo niti jedno veliko europsko ili svjetsko kazalište, niti smo imali prilike upoznati se s novim trendovima u svijetu teatra. I izložbe koje oduševljavaju posjetitelje europskih kulturnih metropola nama su strane i sve ih manje možemo pogledati u našim muzejima i galerijama. Napokon, tijekom ovih božićnih i novogodišnjih praznika sam shvatila da knjige kod mojih prijatelja nisu baš dobrodošli pokloni, dok se sve više osjećam kao dinosaur i to pretenciozan, kada pričam o predstavama, koncertima ili izložbama koje sam slušala ili gledala po Europi.

Iako je kroz povijest riječ provincija označavala područje udaljeno od grada, danas je ona sve samo ne geografski pojam. Postaje kulturološkom činjenicom koja očito niti one koji kulturu promišljaju, ni one koji je konzumiraju pretjerano ne zabrinjava. U sve većoj želji da budemo Europom, u posljednje vrijeme osvjedočeni da to jesmo, sve se više zapravo od nje udaljavamo. Zaboravili smo ili potisnuli u daleko pamćenje kako smo nakon traumatičnih 90-ih panično prizivali Europu i pozivali europske umjetnike kod nas te kako smo se istodobno nestrpljivo željeli predstaviti i biti prisutni u europskom okružju. Danas uvodimo neka svoja pravila i ne obaziremo se na europske trendove, jer u nekim umjetničkim segmentima nismo niti u prilici da ih upoznamo. Globalizacija, napose ona čiji privid nude društvene mreže, ne znači nužno da smo informirani o onom što se u svijetu događa, dapače društvene nas mreže često upravo lišavaju osobnog pristupa svijetu koji je mnogo uzbudljiviji od onog koji se nudi na zaslonima mobitela ili tableta. Tako suženog pogleda, bez izravnog (uživo dostupnog) uvida u recentna dostignuća europske kulture i naše nazočnosti u europskom kulturnom krugu pristajemo na provincijalizam koji nam je nametnut i koji u 80-im godina prošlog stoljeća ili čak početkom 21. stoljeća svakako nije bio imanentan našem kulturološkom prostoru