U samo nekoliko dana prošloga tjedna Zagrepčanima je ponuđeno nekoliko vrhunskih kulturnih događaja na kojima bi im pozavidjeli stanovnici puno većih europskih metropola. U četvrtak je u Klovićevim dvorima otvorena Izložba “Korijeni i krila. Vlaho Bukovac u Zagrebu, Cavtatu i Beču, 1893. - 1903.”, koja u godini obilježavanja stote obljetnice smrti velikog slikara u kronološkom nizu rekonstruira vrijeme i prilike koje su odredile njegovo stvaralaštvo. Izložba je to koja stavlja upravo Zagreb u središte slikareva interesa, ali i cjelokupnih likovnih zbivanja te po mnogo čemu iznimno zanimljive epohe.

Dva dana kasnije u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog zabilježeno je jedno od svakako najznačajnijih glazbenih gostovanja na koje se čekalo desetljećima, ono Berlinske filharmonije, i to u godini kad ona slavi 140. godišnjicu postojanja. Svirali su u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu 1941., pod ravnanjem Hansa Knappertsbuscha i Lovre pl. Matačića, dok je njihov posljednji nastup u Zagrebu bio 1943. godine pod ravnanjem Hermanna Abendrotha. U subotu su na programu bila djela skladatelja 20. stoljeća Bernda Aloisa Zimmermana i Witolda Lutosławskog, koja nisu često dijelom koncertnih programa, napose ne u Hrvatskoj te Simfonija br. 2 Johannesa Brahmsa, dok je orkestrom ravnao ruski dirigent i današnji umjetnički ravnatelj te šef dirigent Berlinske filharmonije Kirill Petrenko, sigurno jedan od najvećih dirigenata mlađe generacije na svijetu. Iste večeri na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu premijerno je izvedena “Giselle”, jedan od najočekivanijih baleta ove sezone, čija se premijera zbog pandemije pomicala više od dvije godine. U novoj produkciji te romantične plesne priče Theophila Gautiera, uz glazbu Adolphea Adama, koju potpisuje španjolski koreograf i redatelj José Carlos Martínez, čak šest plesačica plešu naslovnu ulogu, čime dokazuju iznimnu spremnost ansambla da odgovori na najzahtjevnije baletne izazove.

Večer nakon, na istoj pozornici u programu Filozofskog teatra nastupio je Milo Rau, jedan od danas najatraktivnijih europskih mislioca teatra. Novinar, kazališni redatelj i aktivist, umjetnički ravnatelj NT Gent teatra i Instituta političkog umorstva, autor šokantnih kazališnih produkcija “Pet lakih komada” i “Obitelj”, koje je na Festivalu svjetskog kazališta vidjela i zagrebačka publika, te autor filmova “Montana, grad promjena”, “Moskovska suđenja”, “Građanski ratovi /Mračne godine” i “Sud u Kongu”, govorio je o trenutku u kojem živimo i koliko se taj trenutak doista može reproducirati na sceni ili filmskom platnu. Referirao se i na svoju knjigu znakovita naslova “Zašto kazalište?” i uputio gledatelje na važnost kazališta koje promišlja svijet iz perspektive angažiranosti, i to one u kojoj odgovornost prelazi s umjetnika na publiku ne ostavljajući prostor pasivnosti ili ravnodušnosti.

Nisu li se samo po nekom neobičnom kronološkom redu povezali iznimno značajni, ali zapravo nepovezivi umjetnički doživljaji koji su Zagreb postavili nesvjesno u središte europskih kulturnih zbivanja? Mogu li si u tako sažetom periodu i po kulturnim rasporedima značajniji europski gradovi priuštiti tako vrijedan i raznolik kulturni program i je li riječ o slučaju ili nekoj ne posve vidljivoj strategiji? I imamo li mi infrastrukturu te unutarnjih kapaciteta za produkciju i promociju najatraktivnijih europskih ili svjetskih kulturnih događaja koji bi Zagreb postavili na mapu nezaobilaznih kulturnih destinacija?

Svojedobno, prije nekih desetak godina, moja engleska prijateljica posjećivala me redovito nekoliko puta godišnje i čudila se koliko se kulturnih programa nudi u Zagrebu čak u istom danu. Bilo joj je prilično neobično da se takvi programi kod nas organiziraju tijekom cijele godine te da se preklapaju mnogobrojni specijalizirani festivali, kao što su festival izraelskog filma, pa retrospektiva češke kinematografije, tjedan suvremenog korejskog filma, festival animiranog filma, festival filma jednog kadra, festival dokumentarnog filma, festival novog kazališta, tjedan suvremenog plesa, festival svjetskog kazališta, nekoliko festivala knjiga, najrazličitiji glazbeni programi..., i govorila je o raskoši izbora, tvrdeći kako u nekim mjesecima tako bogatu kulturnu ponudu ne bilježi ni London. Činilo mi se tad da je njezina perspektiva gledanja manje dvojbena od naše jer ponekad ni ne primjećujemo što nas okružuje ili što nam se sve nudi.

Nakon traumatičnih ratnih 90-ih, kad nismo postojali na europskoj karti kulturnih zbivanja, a sva velika događanja, kao što su bila kazališna gostovanja, koncerti poznatih svjetskih ansambala, pa čak i filmske projekcije kultnih filmova, uz ne odveć razvijenu tehnologiju tog vremena, nam nisu bila dostupna, u novo tisućljeće ušli smo s mnogo raznovrsnijim kulturnim sadržajima. Nisu nas više zaobilazili vrhunski europski i svjetski umjetnici, a naši gradovi postojali su sve poznatiji u umjetničkim krugovima izvan naših granica. Iz prvotne euforije ušli smo u proces navikavanja i postalo nam je nekako normalno da predstave Thomasa Ostermeiera često gostuju po našim kazalištima, da pjevačke zvijezde srećemo na našim ulicama, da su nam izložbe kultnih dizajnera preko puta ulice u kojoj živimo ili da rock ikona kao što je The Cure nastupa na Jarunu.

Količina sadržaja bila je tad gotovo puno veća nego što bi je grad poput Zagreba, koji ne broji milijune stanovnika, mogao konzumirati. U svojoj brojnosti ti su se sadržaji pomalo i izgubili i nije postojao nitko tko bi ih zapravo pobrojao i sustavno prezentirao kao kulturnu ponudu grada koji je tad već bio i formalno europska metropola. Gubili smo se tako u raznolikosti tih sadržaja, bez pravog putokaza koji bi nas uputio prema onom što nas zanima i što je doista vrijedno u svjetskim kulturnim rasporedima. Događaji su se nerijetko preklapali i njihova brojnost kao da je poništavala njihovu vidljivost te krajnji cilj univerzalne dostupnosti najrazličitijih sadržaja.

U nekoj bliskoj budućnosti, u želji da se definira ili barem redefinira pozicija kulture u našim gradovima, trebalo bi, prije svega, napraviti analizu postojećih kulturnih sadržaja te cijele infrastrukture zauzete tim sadržajima. Potrebno bi bilo sabrati informacije o svim kulturnim događanjima, kao i o svim modelima kulturnih organizacija. Te iako grad Zagreb danas po svojim raznorodnim kulturnim sadržajima (od kazališnih, glazbenih, filmskih festivala, književnih sajmova, tribina, promocija...) konkurira mnogim europskim metropolama, zajedničke informacije o svim tim sadržajima često nisu dostupne ni na pravi način prezentirane građanima. Studija o tome, katalog svih događanja tijekom cijele godine, ponudila bi i drugačiju, mnogo bogatiju i atraktivniju sliku Zagreba kao kulturne metropole. Takav uvid u kulturne indikatore razvoja omogućio bi i nadopunu programa, onim sadržajima koji nedostaju ili nisu dostatno zastupljeni, kao i mogućnost boljeg organiziranja sadržaja po godišnjem kalendaru kako bi se izbjegla preklapanja ili pak mjeseci kad je kulturna ponuda svedena na tek nekoliko događanja.

Unutar takve studije nužno bi bilo napraviti analizu publike te strategiju njezina razvoja, mogućnosti širenja publike u svim dijelovima grada s obzirom na njezine specifične potrebe i očekivanja. Upravo su potrebe i očekivanja građana ono što određuje kulturnu ponudu, a njezino bogatstvo svjedoči o ambiciji grada. Stoga za učvršćivanje izgleda kulture u gradu i grada u kulturi treba ponajprije reafirmirati misiju i ulogu kulture, znati ispričati kome se ona obraća i za koga ona postoji. Kod svih koji su okupljeni oko tog pojma (umjetnici, kulturni djelatnici i građani, odnosno publika) treba osnažiti ideju da nisu samo konzumenti, nego aktivni kreatori slike grada koju neprestance treba iznova promišljati u svjetlu društva koje se ubrzano mijenja i kojeg kultura ne smije samo pratiti, nego mu je dužna zadavati poseban, estetski ritam. Četiri velika kulturna događaja tako nikako ne bi trebali biti slučajem, nego uobičajenom praksom u gradu koji ako već nije, onda svakako želi što prije biti europskom kulturnom metropolom.