U prostorima Hrvatskog državnog arhiva otvorena je izložba posvećena arhitektu tog vjerojatno najznačajnijeg ostvarenja zagrebačke secesijske, prvoklasnog primjera onoga što se naziva Gesamtkunstwerkom, u sjeni kojega ostaje itekako značajno djelovanje Rudolfa Lubynskog na području stambene arhitekture. Zagrebački Donji grad nastaje kao za to vrijeme karakteristična cjelina stambenih najamnih zgrada, omiljenog oblika stanovanja austrougarskog građanstva. Tradicija najamnog stanovanja i uloga investitora nasljeđe je koje dobro i pažljivo čuvamo do danas; promišljanje samih stambenih prostora i neodvojivost arhitekture od obrtništva, već pripada povijesti. Izložba ostvarena unutar projekta ARHZAG i u suradnji Instituta za povijest umjetnosti i Hrvatskog državnog arhiva naziva “Stambena arhitektura Rudolfa Lubynskog u zagrebačkom Donjem gradu – arhitekt, investitor, obrtnik” tako tematizira upravo cjelovitost arhitektonskog djelovanja, kao i kulturu stanovanja koja iz nje proizlazi. Okosnica je arhitekt Rudolf Lubynski, jedan od najzaslužnijih za taj građanski Zagreb s početka stoljeća, grad čija slika do danas ostaje neprežaljenim idealom male metropole. U razdoblju od 1909. do 1929. godine, Lubynski je projektirao 25 stambenih zgrada. Naručitelji su bili privatni investitori, ali i banke, te mirovinske i dobrotvorne zaklade, a u izgradnji su sudjelovali umjetnici, obrtnici i tvorničari mahom s ovog područja; danas gotovo nezamisliva samoodrživost.

Rudolf Lubynski rođen je 1873. u dobrostojećoj židovskoj obitelji Löwy. Nakon završene klasične gimnazije, školovanje nastavlja na Visokoj tehničkoj školi u Karlsruheu. U Zagreb se vraća 1907. godine. Nedugo nakon povratka s poduzetnikom Adolfom Müllerom pokreće građevinsko poduzetništvo, a od 1909. djelovao je samostalno kao arhitekt. Vrijeme je to graditeljskog zamaha i industrijalizacije, provedena je Regulatorna osnova prema kojoj je prostor Donjega grada podijeljen u karakteristične blokove oko parkovnog poteza Zelene potkove, na tadašnjoj periferiji rade tvornice koje osiguravaju potrebne sirovine za izgradnju, a u samom središtu cvjeta obrtništvo zahvaljujući dobroj vezi s majstorskim radionicama diljem Monarhije. Dobro vrijeme za mlade arhitekte.

Galerija Hram hrvatskog keša: Skriveni kutovi HNB-a

Početkom 20. stoljeća, broj stanovnika u Zagrebu naglo se povećava, pa 1910. godine iznosi gotovo 80.000, gotovo četverostruko više nego što ih je bilo prema popisu iz 1870. Razlog tomu je doseljavanje stanovnika iz drugih dijelova Monarhije koji šire svoja trgovačka poduzeća na dotad nerazvijeniju Hrvatsku ili se zapošljavaju u rastućim industrijskim pogonima. Stambeni standard slijedi društvena kretanja. Osim privatnih investitora, izgradnju velikog broja najamnih zgrada financira Hrvatska banka za promet nekretninama.

Nakon dugogodišnjih inicijativa od strane hrvatske Zemaljske vlade, 1892. godine osnovana je Hrvatsko-slavonsko zemaljska hipotekarna banka, te su siromašni hrvatski poljoprivrednici napokon mogli dobiti hipotekarne zajmove. Unatoč prvotnom negodovanju dijela javnosti, banka posluje vrlo uspješno, pa osniva i dvije podružnice, od kojih je jedna djelovanjem usmjerena upravo na poslovanje s nekretninama.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata (kojega Lubynski provodi prvo na bojišnici na Drini, zatim na Karpatima), Zagreb se razvija kao bankarsko, gospodarsko, industrijsko i kulturno regionalno središte. Poduzeća i industrijalci otkupljuju preostale prazne parcele u Donjem gradu, a kvadraturom raskošne stanove naseljava građanski sloj koji svoje životne oprema prema srednjoeuropskim uzorima. Građevni red propisuje izgradnju ugrađenih trokatnica, prevladavajućeg tipa na prostoru Donjeg grada. Uređenje interijera ima obilježja kasnog historicizma s tzv. Altdeutsch namještajem, te secesije. Namještaj je većinom domaće proizvodnje, iako se već tada pojavljuju trgovine s uvoznom robom. Na podove u stanovima se polaže hrastov parket, u hodnicima, kuhinjama i kupaonicama keramitne pločice – kad Lubynski projektira, keramiku dobavlja Armin Schreiner. U reprezentativnim salonima postavljene su keramičke peći, uglavnom tvornice Zagorka iz Bedekovčine. Tek krajem 19. i početkom 20. stoljeća kupaonica postaje dijelom stana – prvo se grade tek u stanovima imućnijih građana, dok se stanari manje kupovne moći i dalje koriste zajedničkim kupaonicama na katovima.

U slučaju zgrada Rudolfa Lubynskog jednosobni stanovi pazikuća, uglavnom smješteni u suterenima, opremljeni su samo zahodom.

Voda se zagrijavala u bakrenoj peći, a pranje i glačanje rublja stanari su obavljali kolektivno, u zajedničkoj prostoriji u podrumu ili na tavanu. Iako od 1910. godine počinje elektrifikacija na području grada, plinska se rasvjeta još uvijek koristi u pomoćnim prostorijama. Ukorak s napretkom, Lubynski u svoje zgrade ugrađuje električna zvonca i telefonske priključke.

Blato s još uvijek neasfaltiranih donjogradskih ulica građani su otirali na ugrađena ‘nožna strugala’ uz ulazna vrata; u dvorištima nekih blokova i dalje se moglo čuti kokodakanje, pijetlova i kokoši dakako.

Izgradnju stambenih najamnih zgrada u Donjem gradu, Hrvatska banka za promet nekretninama povjerava mahom mladim arhitektima - biroima Benedik & Baranyai, Kovačić & Ehrlich, Kalda & Štefan, te Rudolfu Lubynskom i Ottu Goldscheideru. Isplativost investicije oduvijek je funkcionirala po istom modelu – poželjno je bilo iskoristiti što veću površinu građevne čestice. Kako je to na pametan način radio Lubynski, vidljivo je na primjerima kuća u Prilazu Gjure Deželića, na brojevima 42, 44 i 46. Nekadašnje livade u vlasništvu Samostana sestara milosrdnica pretvaraju se u parcele za izgradnju, otkupljuje ih banka i povjerava Lubynskom projektiranje niza od tri ugrađene trokatnice. Tlocrtna dispozicija ponavlja ustaljenu osnovu s dva stana po etaži i središnjim stubištem, reprezentativnim sobama orijentiranima na ulicu i servisnim traktom prema dvorištima, no potez je dinamiziran (a i pokoji stambeni kvadrat dodan) izbacivanjem erkera na uličnim pročeljima, čije oblikovanje i izmjena poligonalnih i zakrivljenih linija, ukazuju na promišljanje o ulici u jednakoj mjeri kao i o isplativoj stambenoj površini. Oblikovanje pročelja nešto je u čemu bi se Rudolfa Lubynskog teško moglo usporediti sa suvremenicima, u njegovom je pristupu jedne slikarske vještine, zaigranosti, istovremeno i minucioznosti.

Osim banaka, Zagreb su izgradili uspješni poduzetnici, koji su svoj kapital odlučili uložiti u metropolu u razvoju. Za građevinskog poduzetnika čija je tvrtka među prvima izvodila radove od armiranog betona, Milana Eisnera, Lubynski projektira dvije najamne zgrade u Petrinjskoj ulici. Uglovnicu prema Trgu Franje Josipa (danas kralja Tomislava) Eisner povjerava Viktoru Kovačiću. Zavodljiv manevar zaobljenim erkerom vidljiv je na jednoj od kuća, kao i na onoj za Samuela i Kristinu Schumaher u Preradovićevoj 37. Uzgred rečeno, Samuel Schumaher upoznao je Lubynskog dok je ovaj radio projekt školske zgrade u sklopu kompleksa evangeličke crkvene općine, gdje je Schumaher bio zaposlen kao učitelj.

Nešto je manje elaboriranog oblikovanja, ali s prepoznatljivim potpisom, kuća za Kleinove u Kumičićevoj 6. Ipak, posebno je snalažljiv kada projektira kuću Schick u Amruševoj 7. Trokatnicu gradi za Lavoslava Schicka, odvjetnika i istaknutog člana, jedno vrijeme aktivnog i unutar predsjedništva židovske zajednice, koja mu je k tome bila i susjed. Osim vlastitog i stanova za iznajmljivanje, Schick je u zgradi imao i odvjetnički ured. Bečanin rođenjem, Schick je po dolasku u Zagreb bio marljiv na više polja, pa je tako uz odvjetnički rad bio članom predsjedništva bankarskih i trgovačkih ustanova, kao i građevinskih poduzeća. Često prisutan u javnosti, propagirao je cionizam, u čemu ga nisu spriječila ni uhićenja ni zatvaranja. Nakon uspostave NDH oduzeta mu je imovina, pa tako i trokatnica u Amruševoj, a Schick je interniran u Jasenovac, gdje je i ubijen 1942. godine. Zgrada je danas obnovljena, na Amruševu ulicu izlaze dva erkera na krajevima pročelja, u koje bi se dalo smjestiti omanju sobu, dok na posljednjoj etaži završavaju natkrivenim terasama s pogledom na sjever.

Od predratnih projekata, osim antologijske Nacionalne biblioteke (danas Državnog arhiva), ističe se svakako njegov Svećenički dom iz 1910., smješten na kraju istočne osi Europskog trga, koja završava u masivnoj kolonadi što se proteže kroz sve tri etaže središnjeg dijela zgrade. Dom je bio namijenjen stanovanju ostarjelih i onemoćalih svećenika.

Jednoj drugačijoj tržišnoj praksi pripada i Dobrotvorov dom u Haulikovoj 4, izgrađen na inicijativu samog Lubynskog i Velimira Deželića, koji je nakon smrti oca Gjure preuzeo predsjedanje društvom Dobrotvor. Prema njegovoj zamisli, prihodi od najma ovih stanova služili su za humanitarne svrhe, odnosno za školovanje građana nižeg socijalnog statusa. Kvaliteta izvedbe i materijala nije zbog toga odstupala – keramika je Schreinerova, kupaonice su opremljene suvremenom sanitarnom opremom i emajliranim kadama, ugrađeni su štednjaci u stanovima, a ni dekoracija ne zaostaje. Na kontekst upućuju tek reljefi na pročelju, nazvani “Mali bijednici” – sirotu djecu koja skupljaju plodove izveli su učenici Više škole za umjetnost i umjetni obrt.

Raspadom Austro-Ugarske i promjenom državne vlasti i sustava, mijenjaju se i društvene okolnosti. Otvaranjem tržišta i pojavom sve većeg broja stranih trgovačkih poduzeća tipična donjogradska zgrada trebala je imati lokal u prizemlju i stanove na katovima, po mogućnosti sa što više etaža, pa se tako pojavljuje mezanin nad lokalom i još tri stambene etaže. Takvu uglovnicu Lubynski gradi za poduzetnika podrijetlom iz Đakova, Davida Kanitza, na tadašnjem Trgu N (danas žrtava fašizma). Prema Zvonimirovoj ulici je kuća tek blago isturena, taman da djeluje simetrično s obzirom na uvedenu središnju os; prema trgu se zato otvara polukružnim balkonom na prvom katu. Kanitzi nisu živjeli na ovoj adresi nego u Ilici, sve do početka Drugog svjetskog rata, kad je trgovca snašla ista sudbina kao Schicka, također 1942. godine u Jasenovcu.

Odmak od dekorativnosti i kićenja vidljiv je na kući Dostal u Frankopanskoj 5a iz 1930. godine. Plohe pročelja su potpuno reducirane, oblikovanje je svedeno tek na naglašene poteze vijenca, erker je svakako tu, pošteno natkriva nogostup Frankopanske s terasom nalik na one na kućama u Novakovoj ulici.

Nije ni Lubynskog zaobišao poduzetnički duh – sa suprugom Hildom 1925. podnosi zahtjev za građevinsku dozvolu za izgradnju vlastite najamne zgrade (današnja adresa je Smičiklasova 19). Uglovnica je izvana posve u duhu ranog modernizma, tek jedva primjetna ornamentika, gotovo kao za uspomenu, upućuje na nešto njegovo. Skromna vanjština ne daje naslutiti komotne kvadrature stanova – na svakoj je etaži bio po jedan – s nizom prostorija oko centralnog ovalnog halla. Prisutna su načela tipičnog donjogradskog tlocrta, reprezentativne se prostorije nižu, no umjesto u dubinu, razmotavaju se uz ulične fasade i oko ulaznog prostora; služinčad i servisi završavaju u zapećku prema susjednoj zgradi, sve je prema pravilima. Arhitekt je sa suprugom živio na prvom katu, u raskošno opremljenom stanu s intarziranim parketom i otvorenim kaminom. Dojam o jednostavnosti prestaje već otvaranjem ulaznih vrata u hodnik sav od crvenog mramora, pa sve do crvenog betonskog stubišta.

Iako građene po istim principima, unutar iste matrice i s gotovo jednakom tlocrtnom osnovom, nema tu dvije zgrade s jednakim ulaznim vratima, jednakom ogradom stubišta. Svaka od njih djelo je za sebe i to je najveće nasljeđe stanogradnje toga vremena – gradili su se već nedugo nakon daleko ugodniji i pošteno osunčani stanovi, moguće je da će se graditi i u budućnosti, inženjerski dosezi brzo su pregazili austrougarsku ciglu i trstiku, tu će građevina nesumnjivo itekako napredovati, ali nikada više jedna stambena zgrada neće biti djelo za sebe, zaista projektirana u svakom svom detalju.

Neće više niti središte Zagreba ikada biti namijenjeno stanovanju. Nije isključeno ni to da bi Schick, Kanitz, Dostal ili Klein, da su kojim slučajem rođeni nešto kasnije i da im poduzeća cvjetaju evo danas, gradili instant-naselja negdje na periferiji ili štancali apartmane – velika je vjerojatnost da bi. Srećom su postojale okolnosti u kojima je ulaganje u građevinsko poduzetništvo moglo rezultirati nečim vrijednim.

Završit ću isječkom razgovora s autoricom izložbe Irenom Kraševac, koja mi govori kako je u jednom od stanova Dobrotvornog doma otvoren apartman “Lubynski”. Baština živi.

Autorsku koncepciju izložbe potpisuje dr. sc. Irena Kraševac, u suradnji s Borisom Dundovićem i Ivanom Mance Cipek sa Instituta za povijest umjetnosti, Marinom Bagarić i Vanjom Brdar Mustapić iz Muzeja za umjetnosti i obrt, Katarinom Horvat iz Državnog arhiva u Zagrebu, te Brankom Ostajmerom sa Hrvatskog instituta za povijest.