Smrt je austrijskog pisca, esejista i novinara Josepha Rotha potražila naglo, samo pet dana nakon što je umro njegov prijatelj i dramatičar Ernst Toller. Vijest da se Toller objesio u hotelskoj sobi u New Yorku, koju je Rothu prenio poznanik dok je sjedio u jednoj pariškoj kavani, na njega je imala sudbonosan učinak. Roth se srušio na pod te je u bolnicu doveden s dijagnozom delirium tremensa i upale pluća. Samo pet dana kasnije je umro, u 44. godini. Roth je već tad bio mrzovoljan i potpuno ogorčen na svijet, nije jeo gotovo ništa, a pio je toliko da je ujutro po nekoliko sati povraćao. Toller i Roth bili su jedni od mnogih židovskih pisaca u egzilu, samo što nijedan od njih nije doživio istinsku lavinu užasa koja se tek imala pomoliti. Stefan Zweig, također Židov i pisac u egzilu i čovjek koji je financijski potpomagao 13 godina mlađeg Rotha, život je jednako sumorno okončao samoubojstvom tri godine kasnije. U nakladi Gymnasium nedavno je izišla knjiga “Panoptikum”, koja obuhvaća Rothove feljtone koje je pisao za Frankfurter Zeitung, putopise po Galiciji, u kojoj je 1894. godine rođen, putopise po Rusiji, Balkanu i Mussolinijevoj Italiji. Knjigu naposljetku zatvaraju zapisi iz egzila u kojima se žestoko obrušava na Treći Reich kao na filijalu pakla na zemlji. Ogorčeno proziva zapadnoeuropske intelektualce da su “zbunjeni spektaklom koji im nudi njemačka sadašnjica”, zbog čega se “daju u bijeg”. Nema sumnje da je Rotha, kao i Tollera i Zweiga, ubila spoznaja da se urušava svijet koji su poznavali, dok je u isto vrijeme mašinerija laži u Goebbelsovoj radinosti i od pristojnih ljudi činila pobornike sustava.

Najupečatljivije je njegovo “Putovanje u Rusiju”, u kojemu nudi sliku sretnije i demokratičnije postrevolucionarne Rusije, ali i tužnu bespomoćnost ocvale buržoazije koja je ostala zaglavljena u 1917. godini. Piše kako je revolucija seljaka oslobodila poniznosti pred gospodarom, ali i kako je, primjerice, među Tatarima nepismenost pala za 25 posto poslije revolucije. Autor se kreće među seoskim kućama, zaviruje u skromne krčmice i radnje, priča s trgovcima, radnicima, čistačima, konobarima... Za partiju piše da nije samo srušila veliku gospodu, nego je “naučila ljude da budu ponosni na svoj narod, na svoju skučenost, na svoju neimaštinu”. Podjednako fascinantna “Židovska lutanja” autorov su pokušaj pronicanja u ishodište duboko ukorijenjenog antisemitizma, kako na Zapadu, tako i na istoku Europe. Onaj tko ne iščita o progonima i dugotrajnoj povijesnoj netrpeljivosti prema židovskom narodu, teško može razumjeti razmjere tragedije Drugog svjetskog rata, a ovi iscrpni eseji o europskome melting potu s početka 20. stoljeća, kao i u tančine opisanim židovskim običajima, može biti prva postaja na tom putu. Kako je i sam bio Židov, pa još i s Istoka, pokušavao je detektirati silnu mržnju svoga vremena prema Židovima iz istočne Europe, koje se na Zapadu smatralo inferiornima, a koji su pak tamo odlazili zbog učestalih pogroma na Istoku. “Postoje istočnoeuropski židovski radnici. Židovi koji se ne cjenkaju, ne trguju, ne napuhuju cijene i nisu vješti računanju, koji ne kupuju staru odjeću, ne lutaju od kuće do kuće s naramkom na leđima. Ipak su često primorani baviti se tim ponižavajućim i žalosnim zanimanjem: nijedna tvornica ih ne želi zaposliti jer zakoni (nema sumnje neophodni) štite do maće radnike od strane konkurencije i jer bi, i da nema zakona, predrasude poduzetnika, ali i drugova proletera, židovskog radnika učinile nemogućom pojavom“, piše razočarano Roth.

Opsežno promišljanje židovskog pitanja, i uopće židovskog usuda, kao naroda koji je vječito primoran lutati, vodi ga i u druge države. Antisemitizam je, smatra, u Francuskoj manji nego u Austriji i Njemačkoj, dok će se Židov na istoku Europe radije osakatiti ili pobjeći trajno u Ameriku, nego otići u vojnu službu. U Španjolsku Židovi, pak, uopće nisu dobrodošli. Činjenica da je živio po hotelskim sobama, koje je smatrao svojim utočištima, govori puno o neukorijenjenosti Rotha za bilo kakvo tlo, bilo kakvu naciju, ali i bilo kakve konvencije. I sam je bio lutajući Židov, više predan alkoholu, nego redu, no vjeran svojim kozmopolitskim idealima i pisanju. Unatoč neurednoj egzistenciji, kaosu i razdražljivu ponašanju, urednici su i dalje željeli raditi s njim jer su mu tekstovi pogađali srž stvari, a opet su u sebi imali ljudske topline. Osim o svojim lutanjima, pisao je o redakcijskim kolegama, ali i hotelskim radnicima koje je susretao, tražeći u njihovim pojavama univerzalnost ljudskog karaktera. Roth, kao i Zweig i Toller, danas se smatra ju utjelovljenjem kozmopolitskog univerzuma središnje Europe, koji je krahirao krajem 30-ih i početkom 40- ih. Na nacističko spaljivanje knjiga 1933. godine pozvao je njemačke pisce židovske provenijencije da prihvate kapitulaciju europske kulture i prigrle poraz. No nastavio je pisati, čak i kad je shvatio da “printana riječ više ništa ne može popraviti”. Novinarstvo kojim se bavio nije bilo suhoparno bilježenje viđenoga. Manje je zapažao dnevnopolitičke pretumbacije, a više dojmove ljudi, osobito malih, stisnutih u kućerke, s tucetom djece. “Panoptikum” će stoga, uz njegov najpoznatiji roman “Radetzky marš”, dati najbolji presjek umjetničkog i novinarskog rada ovog važnog srednjoeuropskog pisca.