Zapisi lutajućeg Židova koji gađaju ravno u glavu

Smrt je austrijskog pisca, esejista i novinara Josepha Rotha potražila naglo, samo pet dana nakon što je umro njegov prijatelj i dramatičar Ernst Toller. Vijest da se Toller objesio u hotelskoj sobi u New Yorku, koju je Rothu prenio poznanik dok je sjedio u jednoj pariškoj kavani, na njega je imala sudbonosan učinak. Roth se srušio na pod te je u bolnicu doveden s dijagnozom delirium tremensa i upale pluća. Samo pet dana kasnije je umro, u 44. godini. Roth je već tad bio mrzovoljan i potpuno ogorčen na svijet, nije jeo gotovo ništa, a pio je toliko da je ujutro po nekoliko sati povraćao. Toller i Roth bili su jedni od mnogih židovskih pisaca u egzilu, samo što nijedan od njih nije doživio istinsku lavinu užasa koja se tek imala pomoliti. Stefan Zweig, također Židov i pisac u egzilu i čovjek koji je financijski potpomagao 13 godina mlađeg Rotha, život je jednako sumorno okončao samoubojstvom tri godine kasnije. U nakladi Gymnasium nedavno je izišla knjiga “Panoptikum”, koja obuhvaća Rothove feljtone koje je pisao za Frankfurter Zeitung, putopise po Galiciji, u kojoj je 1894. godine rođen, putopise po Rusiji, Balkanu i Mussolinijevoj Italiji. Knjigu naposljetku zatvaraju zapisi iz egzila u kojima se žestoko obrušava na Treći Reich kao na filijalu pakla na zemlji. Ogorčeno proziva zapadnoeuropske intelektualce da su “zbunjeni spektaklom koji im nudi njemačka sadašnjica”, zbog čega se “daju u bijeg”. Nema sumnje da je Rotha, kao i Tollera i Zweiga, ubila spoznaja da se urušava svijet koji su poznavali, dok je u isto vrijeme mašinerija laži u Goebbelsovoj radinosti i od pristojnih ljudi činila pobornike sustava.